Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju. U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva, saopštio je u intervjuu za "Monitor" pisac i kolumnista Balša Brković.
"Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama", rekao je Brković.
Monitor: U jednom intervjuu ste podsjetili na riječi Vargasa Ljose da u Latinskoj Americi pisac ne može da bude samo pisac i konstatovali da i na Balkanu ne možete da budete samo pisac, nego morate da vidite neke stvari. Šta vas najviše brine od onog što vidite danas u Crnoj Gori?
Brković: To su paradoksi koje vam donose tzv. zanimljiva vremena. I pitanje morala koje je modernitet postavio na jednostavan način: da li, kao umjetnik, treba da budete zabavljač nekih smiješnih elita, ili da ostavite jasno i tačno svjedočanstvo o svome vremenu.
Ono što posebno zabrinjava je nedostatak odgovornosti. Imate čitavu jednu novu klasu koja je naučena da se sprda samoj ideji odgovornosti. I može im se. Ignorišu se odluke sudova, evropske preporuke, dobri maniri, elementarno vaspitanje – ništa nije i ne može biti sigurno sa takvom sviješću.
Monitor: U posljednjoj kolumni napisali ste da je bizarnosti previše i za mnogo veću državu od Crne Gore. Zašto nam se množe bizarnosti?
Brković: Jer imamo lošu vlast. Jednu lošu vlast naslijedila je druga loša vlast. Loša vlast kao sudbina.
Bizarno je kad jedna politička elita ne može da sakrije temeljnu mržnju prema Crnoj Gori. Teško je vjerovati u njihovu dobronamjernost kada sve to vidite. Bizarno je i kada imate tzv. intelektualnu elitu koja se ubi da jednu nacionalnu ideju i jedan emancipatorski pokret koji je proistekao iz te ideje veže za jednu partiju i jednog vođu. Oni crnogorski intelektualci koji su pristali na takvu obmanu – ne samo da su učestvovali u golemom falsifikatu, već su pokazali da im je služenje partiji i vođi važnije od Crne Gore u koju se zaklinju. Ali, samo bi naivan vjerovao našim zakletvama...
Nikada nisam razumio potrebu da se Đukanović pretvori u simbol crnogorstva. Takva poistovjećivanja su opasna. Kada jedan političar kome je, vjerujem, sopstvena pohlepa i bogaćenje bilo neuporedivo važnije od Crne Gore, postane mjera, onda dobijate kult ličnosti umjesto emancipacije. I političku prevaru neviđenih razmjera. Oni koji su bili Crnogorci, nacionalni i politički i prije „gospodarevog“ preobraćenja moraju se sjećati kako je ih je strastveno i predano progonio. Tako da sam ja njegovo crnogorstvo uvijek doživljavao prije svega kao kalkulaciju a ne čin političkog prosvetljenja… Današnji mladi ljudi teško mogu shvatiti sve ovo, jer im je servirana slika da sve crnogorsko počinje s njim.
Sve ove bizarnosti rječito govore o ljudskom i intelektualnom materijalu koji čini i vodi današnju Crnu Goru.
Monitor: Podsjetili ste i da jedna “sitna” vijest ima mnogo veću težinu od pobrojanih stvari – vijest iz Nikšića o forenzičkoj identifikaciji pobijene porodice Klapuh. Zašto je ovom društvu tri decenije kasnije to „sitna vijest“?
Brković: Slučaj pobijene porodice Klapuh jedna je od najjezivijih i najmonstrouznijih ratnih priča iz „vremena zla“. Ja bih takvu priču smjestio u sve udžbenike i čitanke – da sve generacije budućih crnogorskih građana dobro zapamte takvu priču o stradanju jedne porodice. Umjesto prigodnih lagarija, ova bi priča vrištala istinom o nama i jednom vremenu. Da budemo precizni – sigurno da ovakvih priča ima na svim stranama. Sjetite se priče o zagrebačkoj (srpskoj) porodici Zec. Ta priča je tamo, u Zagrebu, od hrvatskih pisaca, pozorišnih reditelja i umjetnika ispričana više puta. Naprosto, ne smijemo dozvoliti da se priče o paklenom stradanju zaborave. Ko god da su akteri, kažem. Ali, da se ne izgubimo u prevelikom generalizovanju – priča o porodici Klapuh je jedna od priča o nama. Posebno je uznemirujuća činjenica da država Srbija nije izručila pravdi ordinarne zločince koji stoje iza ovog trostrukog ubistva. A tamošnji predsjednik, karikatura od predsjednika bolje reći, voli da drži lekcije iz patriotizma i morala. A što je drugo i patriotizam i moral nego uvjerenje da zločinci moraju odgovarati. Ako ih država Srbija krije, ona preuzima njihovo strašno autorstvo. Tako da ovakvim gestovima Vučić debelo podvaljuje Srbiji. Pred pričom o porodici Klapuh padaju sve te prdnjave od kojih se na Balkanu pokušava napraviti – svjetonazor, ideologija. Taj trostruki duh će još dugo stajati nad ovim društvom i podsjećati nas ko smo bili i gdje smo bili… I dobro je što je tako.
Monitor: Konstatujete i da brojni nedavni događaji pokazuju da bi se “opet lako mobilisala slična svijest”, i da neki u tome svojski prednjače poput pljevaljskog gradonačelnika Daria Vraneša koji je ovih dana i najprizemnije uvrijedio direktoricu CIN CG Milku Tadić Mijović.
Brković: Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju. U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva. Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama. Zato djeluje smiješno kada se, uglavnom od njegovih medijskih kerbera, krivica projektuje na druge, nerijetko i na adrese izvan politike. A kada se duh pusti iz boce, uzalud pametna priča ili tačni uvidi. S druge strane, otužno je koliko aktuelna mobilizacija djeluje kao tek puko prepisivanje lekcija iz devedesetih. Svijest koja je tada poražena ne može u krajnjem ni danas proći drugačije, ali može još dugo mrcvariti ovo društvo. A to nikada nije dobro. Umjesto da energiju trošite na važne i ozbiljne stvari, dovijeka morate da se bavite nekim utvarama prošlosti.
Monitor: Kako nam se dešavaju vraneši?
Brković: Izgleda da Crnu Goru nema ko da brani makar u aktuelnoj političkoj vlasti. Zato Vraneš može da igra ovako tvrdu i pokvarenu igru. Sjećate se Čeka Dačevića iz devedesetih? Ovo im je Čeko za novo vrijeme. Samo, istini za volju, ona vlast je našla način da Čeka pacifikuje...
Vraneš je karikatura, ali to ne umanjuje njegovu zlokobnost.
On igra ovako jer vidi da nema ko da mu se politički suprotstavi. Tzv. građanske snage u ovoj vlasti su suviše kalkulantski nastrojene. Izbjegavaju da se bave ozbiljnim stvarima – i zato su svojevoljni taoci Mandića i njegovih vraneša… U određenom smislu, prevaranti su od početka, od onih lažnih brojeva za plate i povišice, pa do evropejstva s greškom…
Monitor: Kako gledate na istorijski revizionizam koji se uveliko zahuktao, uz sveprisutnu promociju četničke ideologije? Vrh SPC i dobar dio vlasti tvrdi da su četinici bili antifašisti, recimo.
Brković: Možete tvrditi i da su bili hipici ili vozači formule jedan, biće podjednako tačno… Taj “četnički antifašizam” se izvjesno nije dešavao u samom ratu – tada su bili odane sluge okupatora, to im je najbolje išlo – to se dešava danas, nama. Ukazuje na svijet koji je raskrstio sa istinom i pravdom. Takvi pojmovi se doživljavaju kao ornamenti nekog drugog vremena, kao prevaziđene kategorije. A kada istina više nije važna, kada ne obavezuje, onda zaista može sve – pa i da su bili hipici (Draža je nosio lenonke, kao što se sjećamo) ili vozači formule jedan, zašto da ne?
Monitor: Istovremeno, ovakvi kakvi smo, na korak smo od Evrope. Šta je onda sa Evropom?
Brković: Kako trenutno stvari stoje prije bi se moglo reći da je Evropa na korak od nas, od Balkana u najgorem svijetlu… Zato i djeluje da smo blizu.
Crnogorska kultura ima previše komesara
Monitor: Ove godine je 40 godina od objavljivanja vaše prve knjige Konji jedu breskve. Nakon četiri decenije plodnog stvaralaštva, za razliku od mnogih, nemate nacionalnu penziju niti Trinaestojulsku nagradu. Je li problem u vama ili u vlastima, prošlim i sadašnjim?
Brković: Prije svega, moram reći da meni sasvim nestvarno djeluje ovaj podatak – da je od objavljivanja moje prve knjige prošlo četrdeset godina. Još je fascinantnije – koliko je istorijskih dešavanja stalo u te četiri decenije. U mnogo čemu bilo je to, ta sredina odamdesetih u SFRJ, drugačije vrijeme nego ovo današnje, čak mislim da bi današnji mladi ljudi bili iznenađeni na mnogo načina tim vremenom. Ali, ono što pouzdano pamtim: nije se knjiga objavljivala lako kao danas. Moja knjiga „Konji jedu breskve“ odabrana je na konkursu Književne omladine Srbije (KOS) za čuvenu ediciju prvih knjiga „Pegaz“. Te 1985. na konkurs je pristiglo 180 rukopisa iz cijele ondašnje Jugoslavije, a odabrano samo pet. Objavljene su knjige jednog pisca iz Zagreba (Z. Bužek), iz Beograda (S. Ugričić), iz Prištine (D. Bojović), kritičara Dobrivoja Stanojevića i moja knjiga, knjiga jednog devetnaestogodišnjaka. Bila je to ozbiljna zemlja, posebno kada je riječ o ozbiljnosti u kulturi…
Čak imam utisak da je onda, iako je bilo doba jednopartijske vlasti, u nekim stvarima ta vlast pokazivala više osjećaja i dobrih manira, nego njihovi višepartijski nasljednici. To važi i za odnos prema nagradama i nagrađivanju. Ovdje je nekoliko godina unazad jedan uticajni član žirija obećavao da izdajnik ne može biti nagrađen… Vjerujem da je to rečenica koja kod takvih nacionalnih stručnjaka mene automatski diskvalifikuje.
To sa mnom vam je jednostavno: onima prošlima smetalo je što sam „izdajnik“, a aktuelni me neće nagraditi upravo jer nisam postao izdajnik. Političarima nikako ugodit. Doduše, ja se nešto baš i ne trudim… U mom kosmosu nezamislivo je da se pisac udvara političarima i politici. Ali, vidim da u mnogim ličnim kosmosima to drugačije funkcioniše.
Crnogorska kultura ima previše komesara, a malo pravih stvaralaca. To je uvijek kobno za jednu kulturu. Sa nekima od tih komesara decenijama sam se družio. I dobro ih poznajem. Imam utisak da mi to ne mogu oprostiti. Ali, neka: ovako je bolje…
Bonus video:
