Nacionalni proces zaštite crnogorskih katuna je formalizovan je prije par sedmica, a paralelno s tim Crna Gora se priprema za podnošenje nominacije da se nađu na GIAHS listi Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO). Taj proces dobiće i dodatno na značenju činjenicom da će 2026. godina globalno biti obilježena kao Međunarodna godina stočara i pastoralizma.
Izvršna direktorka Regionalne razvojne agencije (RDA) “Bjelasica, Komovi i Prokletije” Jelena Krivčević za “Vijesti” kaže da se “katuni, tradicionalni pastoralni sistem, koji je oblikovao planinske pejzaže, naš kulturni identitet i život generacija, nalaze u trenutku kada njegova budućnost zavisi od odluka koje će se donijeti upravo sada”.
“Nacionalni proces zaštite je skoro završen. Uprava za zaštitu kulturnih dobara je na inicijativu RDA i Udruženja za seoski turizam ove godine izradila elaborat koji potvrđuje da praksa izdiga na katune ispunjava sve kriterijume da bude proglašena dobrom od nacionalnog značaja… Nakon završenih procedura, možemo da kažemo da su katuni zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Crne Gore. Taj korak predstavlja prvu sveobuhvatnu institucionalnu potvrdu da katuni nisu samo sezonska stočarska naselja, već kompleksan sistem prirodne, poljoprivredne i kulturne baštine”, objašnjava ona.
Ukoliko proces podnošenja nominacije za GIAHS listu bude uspješan, kaže Krivčević, Crna Gora bi to svoje nasljeđe imala na listi globalno značajnih sistema poljoprivrednog nasljeđa, a stvorili bi se uslovi i za UNESCO zaštitu u perspektivi, kao što su to učinile i Austrija, Grčka, Italija, Albanija…
“ Za razliku od većine EU zemalja u kojima je ova praksa skoro pa zamrla, mi još imamo oko 1.300 domaćinstava koji praktikuju ovaj vid stočarstva”, kaže Krivčević.
Prema njenim riječima, katuni su, prije svega, nosioci kulturnog identiteta Crne Gore. Transhumanca, to jest, sezonsko premještanje stoke i ljudi, podsjeća, oblikovala je ne samo pejzaže već i društvene odnose, zanate, prehrambene tradicije, vještine i znanja koja se prenose vjekovima.
“Zaštita je važna i zbog prirode: planinski pašnjaci i livade održavali su se upravo zahvaljujući tradicionalnoj ispaši, dok bez stočara ti predjeli brzo zarastaju, gube se staništa i nestaje mozaik pejzaža po kojem je Crna Gora prepoznatljiva. Istovremeno, katuni postaju dragocjen resurs za razvoj održivog turizma, budući da savremeni putnici sve više traže autentična iskustva i povratak prirodi”, objašnjava sagovornica “Vijesti”.
Krivčević naglašava da zaštita nije restriktivni proces, već razvojna šansa. Katuni, ocjenjuje ona, imaju potencijal da povežu stočarstvo, turizam, lokalne proizvode i angažman mladih. Zaštita, prema njenim riječima, “ne smije biti shvaćena kao restrikcija i ne donosi nelogična ograničenja, kako naši ljudi najčešće doživljavaju”.
“Zaštita predstavlja obavezu cijelog društva i institucija da stvorimo uslove da katunski način života opstane i postane ekonomski održiv. Stočari to ne mogu sami, potrebna im je podrška, smjernica, modeli”, poručuje direktorica RDA.
Proces zaštite katuna, kažu u RDA, stvara okvir za sasvim novi pristup razvoju planinskih zajednica.
“Istovremeno bi se morali stvoriti preduslovi za unapređivanje stočarske prakse, od boljih puteva i pristupa vodi, do podrške u preradi mlijeka i plasmanu tradicionalnih proizvoda. Zaštita bi otvorila prostor i za razvoj održivog turizma, ali bez potiskivanja stočarstva, već u skladu s njim. U takvom okviru turizam postaje alat za očuvanje, a ne prijetnja, kako je često slučaj kod nas. Mladima bi se pružile nove mogućnosti za angažman…”, nabraja Krivčević benefite formalne zaštite katuna.
Sve to zajedno, tvrdi, omogućilo bi da se katuni ne doživljavaju kao relikt prošlosti, već kao dio savremene razvojne vizije Crne Gore.
“Zaštita je investicija u ljude koji su trenutno na marginama našeg društva, zaštita je i ulaganje u pejzaže i identitet Crne Gore. I zaštita ne znači ništa ako se prema njoj svi ne budemo odgovorno odnosili, a pogotovo institucije. Zato želimo da Međunarodna godina stočara i pastoralizma bude obilježena kako treba”.
No, iako su duboko ukorijenjeni u crnogorskoj istoriji, katuni se danas nalaze pred nizom izazova koji prijete njihovom opadanju i nestanku. Prvi i možda najvidljiviji među njima je depopulacija.
Krivčević upozorava na drastičan pad broja aktivnih katuna. Od preko 1.200 ucrtanih na starim mapama, danas ih je aktivno oko 400. To je posljedica nedostatka mladih stočara, što rezultira napuštanjem katuna, manjim brojem stočara i promjenom njihove namjene.
Drugi ozbiljan problem je, tvrdi direktorica RDA, pritisak na prostor i sve učestalija izgradnja objekata koji ne pripadaju katunskom ambijentu. Moderne vikendice i apartmani, objašnjava ona, narušavaju izgled i identitet katuna, brišući vizuelnu autentičnost koja je ključna za njihovo kulturno i turističko prepoznavanje.
“Svaki novoasfaltirani put donosi tu vrstu devastacije, pa imamo kontradiktornu situaciju da bolja pristupačnost katuna rezultira njihovim upropaštavanjem, jer tada katuni bivaju pristupačniji ne samo stočarima, već i onima koji često zloupotrebljavaju pravo izdiga, ili prosto kupe zemlju na planinama u katunskim zonama. Time se vrši pritisak na cjelokupni ambijent, na siromašnu i često improvizovanu infrastrukturu, a dođe i do bizarne situacije da vikendašima smeta prisustvo stoke na katunu”, objašnjava Krivčević.
Prema njenim riječima, takođe, tradicionalno znanje o stočarstvu i životu na planini polako nestaje, jer se sve rjeđe prenosi na mlađe generacije koje često biraju druga zanimanja i stabilnije oblike zaposlenja. Krivčević podsjeća da stočari na katunima proizvode neke od najkvalitetnijih proizvoda koje imamo. Postoje i subvencije za izdig, kao mjera podrške onima koji još uvijek praktikuju ovaj vid stočarstva. Ali, kako kaže, postoje i nelogičnosti, pa recimo oni stočari koji žele da prodaju sir, da bi dobili subvencije za preradu mlijeka, moraju postaviti pločice u prostorijama u kojima se bave preradom, pa i na katunu.
“Planinke se žale da, osim toga što im je jako teško dopremiti sav neophodni građevinski materijal nepristupačnim putevima do katuna, uraditi cijeli taj građevinski poduhvat tamo gdje nema struje, pa je cijela ta intervencija jako skupa, krajnji rezultat je sir koji više nema ni ukus našeg tradicionalnog sira. O tome koliko keramičke pločice ne pripadaju katunu da i ne pričamo”, objašnjava Krivčević.
Bonus video:
