Tri decenije nijesu naročito dug period, osim ako nijeste bibliotekar. Za njega je 30 godina svjedočanstvo genercija, promjena, ali i trajnosti u nesigurnim vremenima. Nekada su učenici školsku biblioteku uglavnom posjećivali isključivo iz obaveze da pozajme neophodnu školsku lektiru, tiho prozbore koju sa bibliotekarom i vrate knjigu trudeći se da poštuju rok od dvije sedmice.
Poneki đak, strastveni zaljubljenik u knjigu, znao je da se “izgubi” među policama sa klasicima, poezijom, beletristikom, a pažljivi svjedok tih promjena bio je Nebojša Knežević, nekadašnji bibliotekar i jedan od “čuvara knjige” u podgoričkoj Gimnaziji “Slobodan Škerović”.
Poslije gotovo tri pune decenije, ističe Knežević u razgovoru za “Vijesti”, zatvara svoje bibliotekarsko poglavlje i kreće “novim i neophodnim putem”.
Ljubav prema biblioteci otkrio je još od malih nogu - roditelji su mu bili profesori, a jedan od stričeva bibliotekar.
Činjenica da je “uvijek bio u mirnoj oazi tijesno povezan i okružen knjigama”, mu je olakšala da jasno odabere svoj životni poziv:
“Sve je išlo u tom pravcu da odaberem knjigu. Čak i od prvih, najranijih dana. Iako sam završio Pravni fakultet, sebe sam više vidio u bibliotekarstvu i biblioteci, nego u pravnim naukama. Poslije nekog vremena sam položio stručni bibliotekarski ispit na Cetinju. Poštovao sam redovnu proceduru, a tada nas nije bilo puno. Onda sam u oktobru, davne 1999. godine, ušao u Gimnaziju i počeo svoj bibliotekarski put”.
Jedna od najprepoznatljivijih srednjih škola u Crnoj Gori nedavno je proslavila značajan jubilej - više od 25.000 knjiga upisano je u njen bibliotečki fond, iako su počeci biblioteke bili veoma skromni. Prostora nije bilo dovoljno, a knjiški fond bio je drugačiji od tadašnjih potreba đaka.
“Počeli smo u izuzetno malom prostoru, od svega 35 do 40 kvadrata. Knjiški fond gimnazije bio je veoma skroman, ali je, baš u tom periodu, i počeo da raste. Da situacija bude neobičnija, taj fond nije ni odgovarao u suštini potrebama gimnazije i učeničke populacije. Tako da smo koleginica Sanja Marjanović i ja imali dosta posla. Morali smo te knjige da razvrstavamo. Jedan dio je završio na policama Istorijskog instituta, drugi u Narodnoj biblioteci ‘Radosav Ljumović’, a mi smo nove strukture knjiga počeli da prilagođavamo i učeničkim i profesorskim potrebama”.
Međutim, te poteškoće ga nijesu spriječile da se približno tri decenije zadrži u bibliotekarskoj profesiji. Ljubav prema knjizi i biblioteci je, ističe, neprolazna, a “činjenica da dosta poznaje književnost ga je dodatno podstakla da ostane u Gimnaziji toliko dugo”.
“Razumijem se i u druge discipline povezane sa književnošću. Biblioteka je, jednostavno, ambijent koji mi je duši najbliži, a koji ima neke prednosti. Mogao sam dosta knjiga da pročitam. Stečeno znanje sam iskoristio pišući tekstove za neke crnogorske medije. Volim da radim sa mladima i knjigama, zbog toga sam se ovoliko i zadržao u profesiji”, rekao je Knežević.
Knjiga nema zamjenu
Za gotovo trideset godina rada u Gimnaziji, priča Knežević, imao je privilegiju da posmatra “pravu smjenu đačkih generacija”. On za “Vijesti” naglašava da se uvijek mogu naći učenici koji vole da čitaju lektire, kao i knjige van školskog programa, ali i oni koji prema njima grade isključivo “obavezan i odnos koji je samo za ocjenu”.
Knežević ne krije da ga je inspirisalo što učenici, koji čitaju, “time obogaćuju sebe duhovno”.
“Vidio sam kod mnogih želju za čitanjem dobrih knjiga. Što se tiče odnosa prema biblioteci i knjigama, samo ću ih pohvaliti. Učenici uredno koriste, pa vrate knjige koje su pozajmili. Mnogo su korektni u odnosu prema biblioteci. Doživljavaju je kao svoju. Znaju i da poklone knjige, naročito kada završe gimnazijalsko školovanje. Udžbenike koje su nekad koristili daju biblioteci da služe drugim đacima, što je za svaku pohvalu.”
Knežević problematizuje uticaj društvenih mreža i savremenih tehnologija na učenike, dodajući da su “dobar sluga, loš gospodar”, ali:
“Ako se koriste na pravi način - da daju uputstva prilikom čitanja lektire, usmjere i upute učenika na novi knjiški izbor, onda je njihova upotreba dobra.”
Apostrofira da knjigu “ništa ne može zamijeniti”, te da đaci ne bi trebalo u potpunosti da se oslanjaju na interpretacije klasika, romana i obavezne lektire. Zbog nemogućnosti da budu sažeti u nekoliko paragrafa i pojednostavljeni do besmisla, smatra Knežević, klasici opstaju.
“Konkretno mislim na djela Vilijama Šekspira, Fjodora Dostojevskog, Lava Tolstoja. Osim njih, đaci čitaju i popularna, hit izdanja. Čitaju se i Paulo Koeljo i Oskar Vajld. ‘Slika Dorijana Greja’ je omiljena vannastavna knjiga učenika. Osim njih, učenici prepoznaju i crnogorske pisce. Recimo, mnogo se traži ‘Davidova zvijezda’ od Zuvdije Hodžića. Čita se i poezija Jevrema Brkovića. Naročito je tražena njegova knjiga ‘Pisma sa Grahovca’”, kazao je.
Prema riječima Kneževića, učeničke obaveze su obimne i velike, te bi đaci trebalo da čitaju “lakše” i kraće knjiške forme.
“Tako da mogu da ih završe na vrijeme. To je jako važno. Zato bi valjalo da obrate pažnju na Aleksandra Puškina, Gi de Mopasana... Naravno, tu su nezaobilazni Gabrijel Garsija Markes i Horhe Luiz Borhes”, poručio je Knežević, dodajući da bi đaci “trebalo da nauče da povezuju istoriju književnosti sa knjigama i kontekstom unutar kojeg su napisane”.
Napominje i da gimnazijskoj biblioteci fali “malo više knjiga i literature iz oblasti prirodnih nauka”.
“Što se tiče društvenih, tu smo sasvim solidni. Učenici i mladi treba da izbjegavaju kič literaturu. Ne treba da čitaju knjige koje šalju isprazne i lažne poruke. Naročito bi valjalo da zaobiđu lažno sentimentalne romane. Njih bi pogotovo trebalo izbjegavati”, smatra Knežević.
Mišljenja je i da je dobro što nastavnici Crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti ostavljaju prostora učenicima i za “knjigu mimo škole”. Tako su, ističe, djela Jovana Dučića naročito voljena i čitana među gimnazijalcima, kao i knjige koje su adaptirane u filmove ili serije.
Generacije aktivne, ali da budu strpljivije
Knežević je “Vijestima” kazao da je, uprkos razlikama, svaka generacija u Gimnaziji “Slobodan Škerović” pokazala izuzetan nivo obrazovanosti. Naglašava da ima i onih koje je život odveo u drugom pravcu, ali da su mnoge generacije mladih stekle široko obrazovanje na pravi način. Učenje jezika, čitanje dobrih knjiga, putovanja širom svijeta, kao i prepoznavanje pravih vrijednosti su, tvrdi Knežević, njihove “vječne poveznice”.
“Važno je naglasiti da mladi danas imaju brojne mogućnosti. No, uprkos tome, generacijski otpor je i dalje prisutan. Mnogi mladi imaju taj Edipov kompleks, naročito prema roditelju, ocu. I dalje prolaze kroz faze kroz koje smo i mi prolazili. Niko, naravno, ne voli autoritete u punom smislu te riječi, ali ako se nađe pravi način, onda se mogu postići kompromis i adekvatno rješenje”.
Odgovarajući na pitanje da li mladi današnjice cijene to što im je gotovo sve dostupno na dlanu, Knežević dodaje da to zavisi od pojedinca. Ističe da svaki učenik koji želi da napreduje neće tražiti izgovore.
“Ako neko nije zainteresovan, mi tu ne možemo ništa da uradimo. Moram da primijetim da su neki đaci samo zainteresovani u onoj mjeri u kojoj se nešto tiče njih. Ako ih nešto tangira, provjeriće i istražiće, a ako ne, onda teško. Međutim, dobro je što su to uglavnom izolovani slučajevi”.
Knežević ističe i da je svaka novija generacija “aktivnija od one prethodne”.
“Uvijek ide u smjeru brže, bolje i više. Možda bi mladi trebalo da imaju samo više strpljenja. Ne treba da prelijeću gradivo i materiju, već da pažljivo i polako upijaju. Ali, ništa bez knjige. Bez njih je čovjek veoma siromašan”.
Dragocjeni doprinosi direktora
Knežević ističe da se za vrijeme bivšeg direktora Svetislava Bakića “bibliotekarska služba profesionalizovala”.
“Izdvojili smo knjige koje nam nijesu potrebne i pa smo počeli da skupljamo pravu literaturu. Za vrijeme direktora Radiše Šćekića biblioteka je prešla iz neuslovnih u mnogo bolje uslove. Tada je urađen i idejni projekat ovih enterijera. Za vrijeme direktorice Zoje Bojanić Lalović urađen je enterijer”, kazao je.
On je “Vijestima” rekao i da se doskorašnja direktorica Biljana Vučurović “znatno angažovala na obogaćivanju književnog fonda”.
“Tu nam je izašla u susret Narodna biblioteka ‘Radosav Ljumović’ koja je ustupila veoma dragocjene knjige, a sve za potrebe naših učenika”.
Ne bi valjalo da je knjiga mrtvi kapital
Interesovanje za bibliotekarski poziv, tvrdi Knežević, u posljednje vrijeme je sve veće.
“Koliko sam shvatio moje poznanike, mnogo se kandidata prijavilo da na Cetinju polaže ispit. Ta profesija dobija na popularnosti, a možda su i neki profesori prosto malo i umorni od učionice. Bio je jednom apsurdan propis da se škola sa više stotina učenika oslanja na samo jednog bibliotekara u dvije smjene - od 7.30 ujutru do 20 sati u veče. To je apsurdno. Šta sad ako taj profesor u toj biblioteci se razboli ovdje i šta treba da se desi? Da knjiga bude mrtvi kapital, ne bi valjalo”.
Bonus video:
