"Uhapšen Podgoričanin", "priveden Cetinjanin" ili "osumnjičeni Pljevljak" odavno su postale dio svakodnevnog medijskog jezika u Crnoj Gori. Formalno, u tim naslovima nema neistine - osoba jeste uhapšena, grad jeste tačan. Suštinski, međutim, riječ je o praksi koju stručnjaci nazivaju graničnim izvještavanjem - medijskom zonom koja ne krši direktno profesionalne standarde, ali proizvodi niz komunikacijskih i društvenih rizika.
Politikolog Aleksandar Novović objašnjava da granično izvještavanje podrazumijeva sadržaje koji su "na ivici" novinarskog kodeksa - bez otvorenog govora mržnje, bez eksplicitne diskriminacije, ali sa elementima koji mogu da iskrive značenje događaja. To su, kako objašnjava Novović, tekstovi sa klikabilnim naslovima, nepreciznim formulacijama, implicitnom dramatizacijom ili suptilnim etiketiranjem aktera.
"Zajedničko obilježje svih ovih varijanti graničnog izvještavanja jeste nedostatak konteksta i izostanak šire slike o društvenim procesima i odnosima moći u kojima se događaj odvija", navodi Novović.
U praksi, to znači da fokus često biva pomjeren sa suštine - krivičnog djela, institucionalne odgovornosti ili društvenog problema - na identitetske odrednice koje nijesu relevantne. Nacionalnost, grad, rod ili socijalni status postaju istaknuti elementi vijesti, iako ne doprinose razumijevanju događaja.
"Na primjer, tekst o seksualnom nasilju nad ženama može biti objavljen u neprimjerenoj rubrici, poput sporta ili zabave, samo zato što je počinilac ili žrtva javna ličnost, čime se ozbiljna društvena tema svodi na kuriozitet. Drugi primjer su naslovi koji skreću pažnju sa suštine događaja na etiketiranje aktera, poput isticanja nacionalnosti, roda ili socijalnog statusa u situacijama gdje ti podaci nijesu relevantni. Granično izvještavanje uključuje i tekstove koji, svjesno ili nesvjesno, opredmećuju žrtvu – fokusirajući se na njen izgled, ponašanje ili privatni život umjesto na sam čin nasilja i njegov društveni kontekst", objašnjava Novović.
Istraživanje koje je sproveo pokazuje da crnogorski mediji koriste granični ton u oko 17,1 odsto ukupne produkcije sadržaja. Kod manjih portala taj procenat prelazi 22 odsto, što, prema njegovim riječima, govori o snažnom pritisku tržišta, brzine i borbe za pažnju publike.
Opasnost graničnog izvještavanja, objašnjava, ne leži u otvoreno negativnom narativu, već u normalizaciji "praznog interpretativnog prostora".
"Kako takvi sadržaji ne pružaju jasan okvir za razumijevanje događaja, oni prebacuju teret tumačenja na čitaoca koji često nema dovoljno medijske pismenosti da prepozna manipulativne elemente. Time se povećava rizik od pogrešnih, emocionalno obojenih ili pojednostavljenih interpretacija, što dugoročno utiče na formiranje stavova i percepciju društvene stvarnosti i nerijetko kreira tenzičan i neafirmativan javni ambijent", kaže Novović.
U svakodnevnom novinarskom radu, posebno u crnoj hronici, ta "zona ivice" je gotovo neizbježna. Novinarka Pobjede Bojana Robović ističe da je granično izvještavanje praktično dio svakodnevice izvještavanja o hapšenjima, istragama i teškim krivičnim djelima.
"Neophodna je velika opreznost kada se javnost izvještava o škakljivim temama kao što su hapšenja, istrage i optuženja osumnjičenih za silovanja, obljube maloljetnih osoba, ubistava, šverca droge. Vodim računa da ne kršim zakon i kodekse ali to ne znači da taj tekst neće emotivno pogoditi prije svega žrtvu, a potom njene prijatelje i porodicu i na kraju i sve one ljude koji vode koliko toliko sređen život i kojima su ove pojave 'strašne' i 'nevjerovatne'", objašnjava Robović.
Kako dodaje, svaka riječ u tekstu ima težinu.
"Jedna rečenica može nekome upropastiti dan, noć ili život", dodaje ona, podsjećajući na lično iskustvo kada je zbog upotrebe riječi "robija", iako kao sinonima za zatvorsku kaznu, porodica osuđenog doživjela tekst kao stigmatizujući.
Taj primjer, smatra ona, pokazuje koliko je novinarski posao "hod po ivici". Posebno u malim sredinama, gdje se ljudi međusobno poznaju, identitetske odrednice mogu proizvesti dodatnu stigmatizaciju, ne samo pojedinca već i njegove porodice ili čitave zajednice.
Kako dodaje, problematični aspekt graničnog izvještavanja se možda najbolje ogleda u tome da se tekstovi često ili skoro uvijek naslovljavaju da je uhapšen ili optužen "Cetinjanin", "Podgoričanin" ili "Nikšićanin".
"Iako namjera novinara nije da uvrijedi cijelu zajednicu fakat je da će ovakav naslov ostaviti trag u javnom prostoru jer jedan naslov se pamti duže nego presuda", kaže Robović.
Ipak, Robović upozorava da potpuno izbjegavanje navođenja mjesta nije nužno rješenje.
"Prećutkivanje identiteta može biti opasno jer pod njegovim plaštom nastaje iluzija da je sve u redu. Kada napišem da je Pljevljak uhapšen zbog teškog krivičnog djela, ne smatram da time narušavam čast svih građana Pljevalja. Smatram da je to u funkciji javnog interesa – da građani znaju da se nasilje dešava i u malim sredinama, da nije rezervisano samo za 'velike gradove', ali i da se žrtve ohrabre da prijave nasilje", objašnjava ona.
Urednica redakcije društva u ND Vijestima Tina Popović, međutim, smatra da se granica u crnogorskim medijima često prelazi rutinski i bez dovoljno uredničkog promišljanja.
"U malom društvu kakvo je Crna Gora, grad nije neutralna informacija. To je faktički identitetska skraćenica, koju građani često čitaju, odnosno slušaju, ali bez dodatnog objašnjenja. Kada se ne imenuje odgovornost, ali se imenuje sredina, krivica se nekako prebacuje sa pojedinca na kolektiv. Medij tada više ne informiše, već kao da sugeriše", upozorava Popović.
Dodaje da se često čuje opravdanje da je Crna Gora "malo tržište", u kojem čitaoci/gledaoci očekuju dodatne detalje, posebno kad se radi o akcijama iz policijskih saopštenja.
"Moj stav je da pominjanje grada, u većini slučajeva, ne doprinosi razumijevanju konteksta i ne služi javnom interesu. Takva praksa je u suprotnosti s duhom Kodeksa novinara, koji nalaže poštovanje pretpostavke nevinosti i zabranu stigmatizacije, čak i kada ona nije izrečena direktno", kaže Popović.
Ona podsjeća da evropska novinarska praksa nalaže navođenje porijekla ili mjesta stanovanja samo kada je to neposredno relevantno za priču, te da je Evropski sud za ljudska prava više puta ukazivao na opasnost posredne identifikacije, posebno u malim sredinama.
"Policijska saopštenja su najčešće pisana iz bezbjednosne, a ne novinarske perspektive. Mediji, međutim, moraju biti svjesni da nijesu dužni da prepišu ili samo 'nalijepe' policijska saopštenja, već da ih uređuju u skladu s javnim interesom i profesionalnim standardima", ističe Popović.
Politikolog Novović ukazuje da se nedostatak dubljeg i objektivnijeg konteksta često se "kalibriše" prema nišama u kojima mediji djeluju, odnosno prema publici kojoj se obraćaju.
"Izuzetak su uglavnom striktno istraživački mediji, kao i u određenoj mjeri nedjeljnici i mjesečnici, koji zbog drugačije dinamike rada i većeg fokusa na analizu rjeđe pribjegavaju ovakvim oblicima izvještavanja", kaže Novović.
Sagovornici se slažu u jednom - granično izvještavanje nije crno-bijela pojava. Ono zahtijeva stalno preispitivanje, uredničku odgovornost i svijest da formalna ispravnost ne znači nužno i društvenu neškodljivost. U suprotnom, mediji rizikuju da, umjesto da informišu, nehotice sugerišu – i da granica koju svakodnevno prelaze postane nova norma.
Ovaj tekst urađen je uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.
Bonus video:
