Država Crna Gora mora, u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, personalnu asistenciju urediti kao stabilno, dugoročno i sistemsko pravo, dostupno svim osobama s invaliditetom kojima je potrebna, bez diskriminacije po bilo kom osnovu i uz punu kontrolu korisnika/ca nad podrškom. Sve drugo predstavlja kršenje Konvencije i onemogućavanje samostalnog života i pune uključenosti osoba s invaliditetom u društvo, saopšteno je danas iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).
Iz UMHCG su kazali da u najnovijoj publikaciji "Personalna asistencija u Crnoj Gori – pravo osoba s invaliditetom ili elitistička usluga?" analiziraju usklađenost nacionalnog okvira sa međunarodnim standardima, stanje u praksi i ključne prepreke za puno uživanje ovog prava, te da daju konkretne preporuke za unapređenje zakonskog i institucionalnog okvira.
"Nalazi publikacije ukazuju na ozbiljna sistemska ograničenja koja personalnu asistenciju u Crnoj Gori udaljavaju od njenog ljudskopravaškog značenja. Sve navedeno jasno ukazuje na hitnu potrebu za promjenom paradigme. Pozivamo nadležne institucije da preuzmu odgovornost i, svaka u okviru svojih nadležnosti, započnu proces suštinskog usklađivanja zakona i prakse sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, posebno uzimajući u obzir i Opšti komentar Komiteta broj 5 u vezi sa članom 19 Konvencije i primjenjujući preporuke koje publikacija iznosi", navodi se u saopštenju UMHCG.
Iz te nevladine organizacije (NVO) su rekli da se personalna asistencija ne smije posmatrati kao trošak, već kao ulaganje u samostalnost, produktivnost i ostvarivanje punih potencijala osoba s invaliditetom.
"Ona je mehanizam koji omogućava puni doprinos osoba s invaliditetom lokalnim zajednicama, društvu i državi u cjelini, što potvrđuje i istorija pokreta za samostalni život i doprinos njegovih najznačajnijih zagovornika/ca. Personalna asistencija je ljudsko pravo, garantovano Konvencijom koju je Crna Gora ratifikovala još 2009. Riječ je o pravu na individualnu podršku koju osoba s invaliditetom sama kontroliše i kojom upravlja, a koja joj omogućava samostalni život i puno učešće u zajednici, ravnopravno sa drugima. Uprkos tome, personalna asistencija se u crnogorskim zakonima i praksi i dalje pogrešno tretira kao ograničena usluga socijalne zaštite, umjesto kao ključni mehanizam za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava", piše u saopštenju UMHCG.
Prema njihovim riječima, personalna asistencija ne smije biti svedena na unaprijed propisane aktivnosti, niti poistovjećivana sa drugim oblicima žive asistencije sličnim po nazivu ili strukturi.
"Njena svrha nije pomoć porodici niti 'zadržavanje' osobe u porodičnom okruženju, niti je zamjena za institucionalno zbrinjavanje. Naprotiv, ona mora predstavljati jednu od osnovnih alternativa institucionalizaciji i segregišućim okruženjima, sa ciljem omogućavanja obrazovanja, rada, društvenog, kulturnog i političkog učešća, u skladu sa individualnim potrebama i izborima osoba s invaliditetom. Kada se njen opseg unaprijed ograniči zakonima, podzakonskim aktima ili administrativnim procedurama, pravo na samostalni život ostaje formalno priznato, ali suštinski neostvareno", rekli su iz UMHCG.
Poručili su da posebno zabrinjava praksa oslanjanja na porodicu ili druga restriktivna okruženja, kao zamjenu za sistemski uređenu personalnu asistenciju.
"Takav pristup dovodi do nevidljive institucionalizacije u okviru porodice, ograničava autonomiju osoba s invaliditetom i proizvodi nesrazmjerno opterećenje članova/ica porodice. Iako je personalna asistencija definisana Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti još 2013, ona u praksi nije dostupna većini osoba s invaliditetom. Pravilnici dodatno ograničavaju ovo pravo isključivo na punoljetne osobe koje istovremeno koriste određena materijalna davanja i nalaze se u sistemu obrazovanja ili u radnom odnosu, čime se usluga elitizuje i uskraćuje velikom broju osoba, suprotno Konvenciji. Po javno dostupnim informacijama, trenutno je usluga licencirana za svega 49 korisnika/ca na nivou cijele države, što je neprihvatljivo mali obuhvat, posebno u poređenju sa brojem osoba s invaliditetom smještenih u ustanovama zatvorenog i poluzatvorenog tipa ili onima koji koriste druge usluge čiji cilj i ishod nije samostalno življenje i produktivnost", piše u saopštenju.
Iz UMHCG su rekli da dodatni problem predstavlja dugogodišnja praksa da se različiti oblici žive asistencije – poput pomoći u kući, ličnih pratilaca, asistenata u nastavi, geronto servisa ili čak javnih radova Zavoda za zapošljavanje – pogrešno nazivaju personalnom asistencijom.
"Time se stvara konfuzija, obesmišljava pravo garantovano Konvencijom i usporava razvoj stvarne personalne asistencije kao podrške samostalnom životu. Zabrinjava i način finansiranja i regulisanja usluge. Personalna asistencija se i dalje finansira uz visoku participaciju korisnika/ca, iako država prethodno nije procijenila i pokrila stvarne troškove osoba s invaliditetom proistekle iz invaliditeta, bez jasnih i pravednih kriterijuma i bez javno dostupnih podataka o obuhvatu, trajanju i efektima. Istovremeno, cijena usluge nije usklađena sa njenom zahtjevnošću, naročito kada uključuje pomoć u zadovoljavanju ličnih potreba, što dovodi do toga da osobe s kompleksnijim potrebama u praksi ne mogu obezbijediti asistente/kinje i ostvariti pravo koje im formalno pripada", kazali su iz UMHCG.
Bonus video:
