Kad neko krene na put, obično mu se kaže - javi se kad kreneš i stigneš. ako pak putuje vozom od Bara do Podgorice, ili obratno, pratioci će ga često savjetovati nešto drugo - javi ako ne kreneš.
Do te jezičke formulacije došlo je nakon decenija neobičnih iskustava, kašnjenja, presijedanja, alternativnih autobusa, nedočekanih vozova...
Često se dešavalo da voz ne krene na vrijeme, ili da uopšte ne krene, pa su putnici svoje najbliže pozivali da po njih dođu.
To su “Vijestima” ispričali svakodnevni putnici koji dan započinju u vozu koji kreće iz Bara ka Podgorici, gdje rade.
Novinarka lista s njima je razgovarala, putovala, ali i čekala prethodne srijede, kada je voz koji je trebalo da za Bar krene u 16.28 kasnio nešto više od sat vremena.
“Kasniće 20 minuta”, rekla je radnica na šalteru za prodaju karata u Podgorici svima koji su zatražili jednu do Bara, Sutomora, ili usputnih stanica.
Ipak, njene tvrdnje ispostavile su se netačnim, jer je voz krenuo u 17.21.
Na podgoričkoj željezničkoj stanici nestrpljivi putnici krojili su razne teorije - Zećani su, ponovo, blokirali prugu, voz se pokvario, moraće da čekaju sljedeći, ili idu autobusom koji je više od dva eura skuplji...
Radoznale putnice koje su, konačno, krenule za Bar zatražile su od konduktera tačnu informaciju o dugotrajnom kašnjenu. On im je pojasnio da nijedna lokomotiva na stanici nije bila u funkciji, pa su bili primorani da sačekaju da jedna dođe iz Bara. Sat vremena - tačno koliko vožnja traje, ili bi trebalo da traje.
Radnici na stanici su ponudili onima koji čekaju da uđu u voz, jer su vagoni bili tu, ali su neki to odbili, zbog, kako su kazali, intenzivnog mirisa urina. Drugima je više smetala hladnoća od neprijatnog mirisa, pa su pondu prihvatili.
“Ovo je standardno”, kazala je “Vijestima” jedna od putnica u tridesetim godinama koja priča da deceniju putuje vozom za Podgoricu, na fakultet i posao.
Ni pakao mu neće teško pasti
Nebrojne su situacije u kojima je voz kasnio pola sata, sat, ili pak više, a ona je, kako kaže, odavno prestala da ih broji. Zbog toga, na put kreće “s naoružanjem” - slušalicama, knjigom, punom baterijom na telefonu i laptopu - jer je “na sve spremna”.
“Desilo se da čekamo na stanici, u vozu, ukrštanje vozova po pola sata ili više, da ostanemo zaglavljeni u tunelima, da po mraku ili danu izlazimo iz voza na nekom dijelu pruge, pa autobusi dolaze po nas. Jednostavno, ko je imao iskustva sa Željezničkim prevozom, ni pakao mu neće teško pasti.”
Naglasila je da “ne zna jesu li te situacije gore ljeti ili zimi”, jer se u prvom scenariju “kuva od vrućine”, a u drugom smrzava na neuslovnim stanicama.
No, priznaje, zimi je makar dobro grijanje u vozu, dok ljeti ne postoji klimatizacija, mimo jedinog “novog” voza koji je “skoro nikada ne zapadne”.
I druga putnica J. P. (29) s njom se saglasila i rekla da “potpisuje sve rečeno”, ali dodala i novu brigu, koju ima posljednjih nekoliko godina - na stanici i u vozu se ne osjeća bezbjedno, sve više je “sumnjivih muškaraca i stranaca”.
Svoje iskustvo s crnogorskim vozovima podijelio je i D. Đ. koji se našao u tom vozu, ispričavši da se više desetina puta, s obzirom na to da putuje svakodnevno, desilo da pozove roditelje ili prijatelje da “dođu po njega”, jer voza nema makar pola časa, što je za njega predstavljalo rizik da zakasni na posao.
Oni mu, pri polasku na voz, uglavnom sugerišu da im se javi ukoliko ne krene u predviđeno vrijeme.
Putnica M. P. (27) ispričala je da je najviše frustrira to što se psihički mora pripremiti za putovanje vozom, jer zna da će doći do komplikacije. Ono što joj najviše smeta, navodi, jeste to što i kada voz stigne na vrijeme, ne može “normalno izaći iz njega”, već na stanici u Šušanju često mora da izađe preko kanala i kamenja od šina, jer betonska stanica pokriva samo prva dva izlaza.
“Da budem fer, kondukteri često napomenu da se pomjerimo u prva dva vagona, ali to godinama nije bilo slučaj, a desi se i sada. Kada ste umorni, vraćate se s posla, vozite preko sat vremena, vjerujte da zaboravite jeste li u prvom ili trećem vagonu.”
Zarobljeni u Sozini
Putnici su među sobom komentarisali i nesvakidašnju situaciju koja se dogodila ovog januara - dio putnika koji su putovali vozom od Bara do Bijelog Polja ostavljen je u Podgorici, jer vagon u kojem su se nalazili nije bio prikačen.
Družina koja je prethodne sedmice putovala do Bara je kazala da im se nikad nije desilo nešto tako bizarno, ali jedna od nih priča da je u oktobru ostala zarobljena u tunelu Sozina više od sat vremena, bez informacija ili mobilnog signala.
“To je stvarno bio užas. Svi smo bili prestravljeni. Važno je da smo karte uredno platili. Najgore je što nismo mogli da izađemo, jer smo, bukvalno, bili u tunelu. Dešavalo se i ranije da voz stane i ne može da nastavi, ali smo barem bili u Golubovcima, Virpazaru... pa neko dođe po nas. Tog puta, ni tamo ni ovamo. Ljudi su paničili, svađali se. Baš je užasno bilo”, prisjetila se J. P. “ubjedljivo najgoreg iskustva” koje je imala u vozu.
Iz Željezničkog prevoza Crne Gore su tada kazali da “trenutno koriste starije lokomotive”, te da se “radi o sitnijim kvarovima koji ne ugrožavaju bezbjednost putnika”.
I putnici dio problema
Nezadovoljstvu J. P. pridodaje i ono što nije u nadležnosti Željezničkog prevoza, a to su putnici. Kako tvrdi, skoro svakog dana ima problema s nekim od ljudi s kojima dijeli kupe, sjediše ili jednostavno čeka na stanici. Od onih koji je ubjeđuju da kupi polisu životnog osiguranja, muškaraca koji se napadno udvaraju i nude poslove, preko ljudi u alkoholisanom stanju i onih koji joj nude da kupi narkotike, do roditelja koji je mole da im pričuva dijete dok odu da zapale cigaretu.
Kaže da o tome svakodnevno razgovara sa svojim prijateljima i porodicom, te da se oni uvijek iznenade kada im kući ne donese neku potresnu ili neobičnu situaciju iz voza.
M. P. je navela da je u vozu upoznala i veliki broj zanimljivih ljudi svih godišta, profesija i interesovanja. Kada uđe u voz, kaže da se trudi da pobjegne od sumnjivih, ili se pravi da spava. Ipak, problem joj predstavlja čekanje na stanici.
“Uglavnom čekam u Šušanju, gdje nikako nema svjetla, a nije puno bolja situacija ni na glavnoj stanici. U naselju (Šušanj) stanje je postalo alarmantno, stanica služi kao mjesto okupljanja mladih momaka, na njoj ponekad spavaju stariji muškarci... Ma, svega sam se nagledala.”
Tri putnice i jedan putnik su tog dana bili vrlo raspoloženi da razmijene brojna dešavanja koja su tokom godina vidjeli ili doživjeli, uz opasku da se uvijek osjećaju manje usamljeno kada čuju da još neko kroz to prolazi.
Pao je i dogovor da ubuduće, ukoliko se sretnu na stanici ili vozu, sjede zajedno, kako bi prevenirali potencijalne neprijatnosti.
Iako je u vozovima jasno istaknuta mejl adresa na koju građani mogu poslati primjedbe i žalbe, niko od sagovornika “Vijesti” to nije uradio, jer, kako su naveli, misle da to neće uroditi plodom i da je uzaludno, jer su, kako kažu, nadležni svjesni kakva je situacija, ako su se samo jednom provozali.
Rampa podignuta, a voz ide
Otežani uslovi vožnje, nepredvidive okolnosti i nesvakidašnje situacije sa željezničkim prevozom, brinu i one koji se ne nalaze u samom vozu - stanovnike Šušanja i Ilina, barskih naselja kroz koje prolazi voz. “Vijestima” su se u više navrata u prethodne tri sedmice požalili da se to dešava i kada rampa nije spuštena.
Informisani su, kako su prepričali, da je u pitanju problem sa “starom mehanizacijom”, a na željezničkoj stanici u Baru su ih, kako kažu, posavjetovali da uvijek prijave kada do toga dođe, kako bi mogli da pošalju radnika.
Mještani tvrde da neko skoro uvijek dođe da izvidi situaciju i popravi rampu, ali da dugotrajnog rješenja nema.
“Ne baš svakog dana, ali često se dešava da rampa ne radi. Nekad bude bez problema duži period, ali nekad rampa ne radi i po nekoliko dana, pa često nas alarmiraju ili pitaju o čemu se radi, radnici dolaze da pitaju od kad je takva situacija”, rekao je listu Šušanjanin koji živi tik uz pružni prelaz.
Bonus video:
