Štrpci, deportacija i Morinj moraju biti dio obrazovnog sistema Crne Gore da se više ne ponove, a tabla kao u Morinju treba da bude u Herceg Novom, Bukovici, Kaluđerskom Lazu i svugdje gdje su počeli zločini devedesetih, poručeno je sa panel diskusije "Suočavanje s prošlošću i kultura sjećanja" koju je realizovala NVO Juventus u partnerstvu sa Atak-om, a koja je održana u Evropskoj kući u Bijelom Polju.
Projekat je podržan kroz regionalni projekat "Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu", koji je finansiran od strane Evropska unija, a sprovodi ga UNDP.
Moderatorka programa novinarka Nina Marković je kazala da diskusija okuplja sagovornike iz različitih oblasti - istorije, ljudskih prava i aktivizma porodica žrtava – kako bismo temu sagledali iz više uglova, bez pojednostavljivanja i bez relativizacije.
"Danas govorimo o temama koje su i dalje duboko osjetljive, ali i neophodne za svako društvo koje želi da se kreće naprijed – o ratnim zločinima, o odgovornosti, o institucionalnoj tišini, ali i o tome kako pamtimo, koga pamtimo i zašto je kultura sjećanja važna ne samo za prošlost, već i za budućnost", kazala je Marković.
O temama kolektivnog sjećanja, društvenih i institucionalnih narativa o prošlim sukobima, kao i izazovima tranzicione pravde, govorili su istoričari Edin Smailović i Miloš Vukanović, kao i građanska aktivistkinja Elizabeta Mrnjavčević.
Programski direktor Juventasa Jovan Bojović istakao je da je projekat "Suočavanje s prošlošću kroz umjetnost diskusiju i edukaciju" još jedan način kako skrenuti pažnju na suočavanje s prošlošću, važnosti razgovora, diskusije, razmjene pravih i provjerenih informacija kako bi se radilo na izgradnji kulture sjećanja, podsjećajući da je u okviru ovog projekta u prvom nizu aktivnosti nedavno u Bijelom Polju odigrana pozorišna predstava "M Kao Morinj".
"Prepoznali smo problem u Crnoj Gori, u odnosu na temu suočavanja sa prošlošću. Nemamo informacija koje su provjerene, i često se mladimo plasiraju različite dezinformacije i onda govorimo o različitim etničkim distancama koje proizilaze iz toga što mladi i drugi nemaju informacije, ili, ako imaju, ne žele da se suoče sa prošlošću. Ne želimo da se bilo ko svrstava na bilo koju drugu stranu i bude sudionik, već samo želimo da na edukativan način proširmo potrebu razgovora i kulture sjećanja" kazao je Bojović, dodajući da je focus kroz projekat stavljen na Morinj, o kojem se u Crnoj Gori najmanje govori.
Bojović je kazao da je pored Morinja važno naglasiti značaj da otvoreno govorimo o Lori i drugim zločinima 90- ih.
"Ranija istraživanja koja smo radili pokazala su da mladi nemaju dovoljno znanja u odnosu na sukobe 90-tih a da je među mladima zaista prisutna etnička distanca po različitim osnovama, a kada ih pitate koji su to ratni zločini o kojima znaju i koliko znaju, navode dva ona koja su najprisutnija u javnosti, onda smo smatrali da su oni populacija kojoj treba da proslijedimo takve informacije, da ih edukujemo, ali nijesu samo oni ciljna grupa, već šira javnost", dodao je Bojović.
Na okolnosti da se ključne političke strukture u Crnoj Gori kao i u regionu nijesu odvojile od nasljeđa devedesetih ukazao je istoričar Miloš Vukanović, ističući da pojedine od njih od toga profitiraju, a da nam mladi bježe iz države.
"Mladi danas generalno ne znaju mnogo o devedesetim, o čemu se ne radi u obrazovnom sistemu, usljed čega su prepušteni ulici i drugim organizacijama, ali i porodičnom nasljeđu i mišljenju da formiraju mišljenja o tom periodu. Sve traume i ekstremna mišljenja iz toga perioda prelivaju se na njih, i dobijamo novi ciklus generacijske kontaminacije koja nikako da napusti naše prostore. Stoga su nam potrebne nove političke elite koje će biti dovoljno zrele o tome da shvate šta znači pomirenje i šta znači postizanje koncenzusa o devedesetima", poručio je Vukanović.
Problem sa Morinjem je, istakao je Vukanović, to što i dalje nemamo odgovornost za uspostavljanje toga logora, niti prepoznavanje da su u tom logoru sprovedeni sistematski zločini mučenja.
"Tabla mora da bude u Herceg Novom, Bukovici, Kaluđerskom Lazu i svugdje gdje su počeli zločini devedesetih , ali naša dužnost će biti da u kontinuitetu tražimo od naših susjeda da kažu šta se desilo sa našim građanima u sukobima bivše Jugoslavije , ali to ne abolira nas u našim procesima. Mi moramo prvo sa našim zločinima da se suočimo, pa ćemo onda imati još veće pravo da tražimo od zemalja regina šta se to desilo sa crnogorskim vojnicima na njihovoj teritoriji. Tabla mora da bude u Herceg Novom, Bukovici, Kaluđerskom Lazu i svugdje gdje su počeli zločini devedesetih. Štrpci, deportacija i Morinj moraju biti dio našeg obrazovnog sistema da prije svega mlade generacije vide kako jedno društvo u kratkom periodu skliznulo u takvo stanje da Štrpci mogu da se dese", kazao je Vukanović.
Mrnjačević: Suočavanje sa prošlošću ne postoji bez pravde za žrtve
Govoreći o tome šta za jedno društvo znači "suočavanje sa prošlošću" iz perspektive ljudskih prava ako nema pune pravde za žrtve i može li kultura sjećanja postojati bez institucionalne odgovornosti predstavnica Akcije za ljudska prava (HRA), Elizabeta Mrnjačević je istakla da su postupci za ratne zločine često bili fingirani, sa selektivnim optužnicama, lošim istragama i oslobađajućim presudama koje su služile simulaciji pravde.
"Suočavanje s prošlošću bez pravde za žrtve ostaje površno i deklarativno. Ono postaje stvarno tek kroz primjenu mehanizama tranzicione pravde - krivičnu odgovornost za zločine, pravo žrtava na istinu i reparacije, te institucionalno priznanje patnje i odgovornosti države. Kultura sjećanja je dio tog procesa: ona govori o tome kako društvo pamti prošlost, koje zločine priznaje, a koje prećutkuje. Institucionalna odgovornost podrazumijeva priznanje da zločini nijesu počinjeni u vakuumu, već u okviru političkih odluka i struktura vlasti. Kultura sjećanja može formalno postojati i bez institucionalne odgovornosti, ali tada ne služi ni žrtvama ni društvu, već državi i njenoj potrebi da sačuva sliku o sopstvenoj nevinosti. Bez sudskih presuda, institucionalnog izvinjenja i sistemskih reparacija, kultura sjećanja ne može ispuniti svoju osnovnu svrhu - da spriječi ponavljanje zločina i reafirmiše vladavinu prava. Štaviše, takav pristup neminovno otvara prostor za relativizaciju zločina, glorifikaciju učesnika ratova i negiranje političke odgovornosti tadašnjih elita", kazala je Mrnjačević.
Kada se govori o tranzicionoj pravdi u Crnoj Gori, navela je ona, mora se reći da nijedan predmet nije do kraja riješen.
"Država je postupala parcijalno, selektivno ili simbolično. Kada država nema stvarnu volju da se suoči sa sopstvenom ulogom u prošlosti, ta prošlost joj se vraća kao bumerang. Crna Gora je danas dobar primjer posljedica takvog pristupa. Postojao je istorijski trenutak u kojem je država mogla da se ozbiljno suoči sa sopstvenom ulogom u ratovima devedesetih, ali je taj trenutak propušten. Umjesto toga, godinama je građen narativ da Crna Gora nije učestvovala u tim ratovima, već da je ključna odgovornost bila negdje drugo. Ta revidirana verzija prošlosti omogućila je izbjegavanje institucionalne odgovornosti i nametnuta je kao jedina prihvatljiva istina, pri čemu su svi koji su je dovodili u pitanje često označavani kao izdajnici ili kao oni koji „ruše državu“, naglasila je Mrnjačević, dodajući da nam se danas to vraća kroz relativizaciju logora Morinj ili u glorifikaciji učesnika tih događaja, uz poruke današnjih zvaničnika da takvi primjeri treba da vaspitavaju nove generacije i oficire Vojske Crne Gore.
"Umjesto da mlade učimo kako da prepoznaju i odbace ratno-huškačku retoriku, mi je normalizujemo i romantizujemo", kazala je ona.
Mrnjačević se osvrnula i na to koliko je opasno selektivno sjećanje – kada se jedne žrtve pamte, a druge prećutkuju i kako se protiv toga boriti u javnom prostoru.
"Selektivno sjećanje je jedna od najopasnijih pojava u postkonfliktnim društvima jer stvara hijerarhiju žrtava i normalizuje ideju da ljudska prava nisu univerzalna, već zavise od etničke, nacionalne ili političke pripadnosti. Posljedice takvog pristupa su duboke jer otvara prostor za istorijski revizionizam, relativizaciju, pa i otvoreno negiranje zločina. Ratni zločini tada počinju da se tretiraju kao „nesrećne epizode“ ili 'nužne posljedice rata', čime se briše jasna granica odgovornosti. Kada se zločini prećutkuju ili tumače selektivno, nepravda se normalizuje: odgovornost se razvodnjava , a javnosti se šalje poruka da pravda zavisi od toga 'ko je bio na kojoj strani'. Nažalost, u našem napaćem regionu i dalje se presude interpretiraju selektivno, zločini priznaju parcijalno, a odgovornost prebacuje negdje drugo ili se potpuno negira. Jedne žrtve se minimizuju i relativizuju, dok se druge glorifikuju u zavisnosti od vodećih politika", kazala je Mrnjačević.
Crna Gora je, ocijenila je, propustila priliku da taj obrazac prekine, da se vrijeme ozbiljno i institucionalno suočili sa Morinjem, danas bismo možda imali spomen-ploču koja jasno govori o tome šta se tamo zaista dogodilo i ko za to snosi odgovornost.
"Mi danas imamo situaciju da najveći zvaničnici relativizuju logor Morinj. I to bi nam dalo kredibilet da primjera radi 2016. godine reagujemo kada je u Splitu podignut spomenik jedinici čiji su pripadnici osuđeni za zločine u Lori. Da smo na vrijeme očistili svoje dvorište danas bismo imali i moralni i politički kredibilitet i borimo protiv selektivnog sjećanja u regionu. Borba protiv selektivnog sjećanja u javnom prostoru mora biti dosljedna i dugoročna. Država mora usvojiti nacionalnu politiku sjećanja i preuzeti odgovornost za sopstvene zločine, uključujući obavezu da obilježi sva mjesta ratnih zločina. Nažalost, danas smo daleko od toga da država pokaže stvarnu spremnost za takav iskorak. Na nama je da uporno insistiramo na sudski utvrđenim činjenicama, da javno imenujemo zločine i odgovorne, i da se suprotstavimo revizionizmu svaki put kada se pojavi u javnom prostoru", kazala je ona.
Dodala je da se naša društva plaše i istine i posljedica koje ona nosi.
"Da podsjetim, ratno seksualno nasilje bilo je tabu tema u Crnoj Gori sve do 2020. godine. Sada, kada javnost zna o tome, vidimo da su naši sugrađani – takozvani vikend ratnici – dobrovoljno odlazili na ratišta u istočnoj Bosni, pljačkali, silovali i ubijali, a potom se vraćali svojim kućama i nastavili život bez ikakve odgovornosti. Mi dan danas ne znamo ko su ti pojedinci. Kada bi recimo, crnogorsko društvo zaista prihvatilo punu istinu - da smo odgovorni za razaranje Dubrovnika, za zločine u logoru Morinj, za deportaciju izbjeglica koje su u Crnu Goru došle tražeći spas od rata u Bosni i Hercegovini; da su naši sugrađani činili te zločine, da je državni vrh slao vojnike u ratove i da je država pružala logističku podršku Radovanu Karadžiću – pitanje nije da li je to istina jer znamo da je to istina, nego kakve bi posljedice takvo priznanje imalo. Istina povlači odgovornost. Odgovornost povlači političke, pravne i moralne posljedice koje mnoge političke elite nisu spremne da prihvate. Pogotovo imajući u vidu da u većini zemalja regiona i dalje imamo iste ili ideološki naslijeđene elite koje su direktno ili indirektno učestvovale u ratnim dešavanjima devedesetih. To smo jasno vidjeli i u Crnoj Gori. Slično vidimo i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zato se istina fragmentira, relativizuje ili se država svjesno povlači u stranu", istakla je Mrnjačević.
Iako su obrazovanje i javni prostor važni, prvi stvarni korak ka odgovornoj kulturi sjećanja u Crnoj Gori, kazala je Mrnjačević, mora doći iz institucija, bez čega sve ostalo ostaje deklarativno i zavisi od dobre volje pojedinaca.
"Taj prvi korak znači nekoliko vrlo konkretnih stvari. Prvo, država mora preuzeti odgovornost kroz procesuiranje svih koji su bili u komandnom lancu – uključujući tadašnji državni vrh Crne Gore. Ne samo neposredne izvršioce, već one koji su donosili odluke. Drugo, država mora jasno priznati i obilježiti sve žrtve. To podrazumijeva podizanje spomenika svim civilnim žrtvama rata – od deportovanih izbjeglica, do ubistva porodice Klapuh – i preuzimanje državne odgovornosti za komemoraciju tih događaja. Treće, neophodno je obeštećenje svih civilnih žrtava rata. Odlukama Vlade do danas nijesu obuhvaćene sve žrtve, što znači da država pravi razliku među njima. Tek kada se ovi institucionalni koraci naprave, obrazovanje i javni prostor mogu imati smisla", poručila je Mrnjačević.
Projekat je podržan je kroz regionalni projekat "Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu", koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).
Bonus video:
