Prostorija puna osmijeha, radosti i prijateljske intime koju gotovo nikad ne prekida piskavi ton notifikacije sa mobilnog telefona. Nježne ruke marljivo i spretno vezu zlatne niti pa košuljama koje stidljivo, ali polako otkrivaju svoju tajnu - priču koju su njihove kreatorke dugo čuvale za sebe.
Čak i kada postoje problemi i nedoumice, želja i potreba za povezivanjem sa tradicijom predaka kroz vez, stavljaju ih u drugi plan.
Za tim “Žena zlatnih ruku” Udruženja multipla skleroze Crne Gore gotovo da ne postoji prepreka koju tkanjem i maštom ne mogu da prevaziđu.
Osnovan 2024. godine, tim okuplja žene koje boluju od multipla skleroze (MS) i drugih vrsta invaliditeta.
Prema riječima predsjednice Udruženja MS Andrijane Nikolić, cilj je bio “pomoći ženama da se nose sa svojim stanjem”, kao i da utiču na očuvanje metorike.
“Vezenje je bio način da pomognemo ženama koje imaju multipla sklerozu i druge oblike invaliditeta da se nose sa njima. Željeli smo da im pomognemo da očuvaju kognitivne i motoričke sposobnosti i funkcije”, rekla je “Vijestima”.
MS je hronično oboljenje centralnog nervnog sistema koje karakteriše oštećenje kičmene moždine i mozga. Simptomi mogu biti razni - od smetnji vida, otežanog kontrolisanja mokrenja i hoda, do osjetljivosti jedne polovine tijela.
Nikolić ističe da je izuzetno značajno imati čvrstu podšku. Vezenje je, kaže, jedan od načina da žena uspije da “nadraži nerve na prstima”.
“Sve to je jako važno, jer se tako može bolje očuvati pamćenje. Tako se, recimo, zadržavaju i osobine fine preciznosti. Cjelokupan proces je važan, jer žene jedna drugoj postaju psihološka i društvena podrška”, kazala je Nikolić.
Košulje, narukvice, pojasevi...
Tako se gotovo svaki ponedjeljak u mjesecu, otkriva Nikolić, “pretvara” u dan za vezenje i zbližavanje.
“Uvijek kada dođe zimski period u godini, u Udruženju imamo manjak aktivnosti, osim u slučaju da radimo ranije preuzete projekte. Tako smo došle na ideju da uvedemo nešto novo. Zlatovez je uvijek bio prisutan uz hobi radionicu posvećenu tehnici koja se zove dekupaž. Prije dvije godine smo aplicirali za radionicu zlatoveza i dekupaža. Dobili smo određena sredstva i počeli sa učenjem zlatoveza zahvaljujući tadašnjoj učiteljici Dragani Perić, koja nas je obučava tri godine. Baš smo tada, 2024. godine, imale i našu prvu izložbu zlatoveza”.
Udruženje je neprofitna i nepolitička nevladina organizacija (NVO) osnovana 2007. godine, s ciljem podizanja kvaliteta života oboljelih od MS i srodnih bolesti.
Da su prostorije tog udruženja ispunjene razumijevanjem, uzajamnom podrškom i radom, uvjerile su se i “Vijesti”.
NE PROPUSTITE
Novinar je, u posjeti tokom sedmice, imao priliku da vidi izložene košulje - muške i ženske, narukvice, ručno napravljene kutije, kao i magnete.
“Sve što vidite ovdje uradilo je nas desetak žena”, kazala je Nikolić, dodajući da bi voljela da se ekipi “Žena zlatnih ruku” pridruži više mladih osoba.
Rad zlatoveza, ističe Nikolić, iziskuje veliku pažnju i obazrivost, “uz odgovarajuću dozu mašte”, pa je prvo “nephodno izrezat paname - tkanine u određenoj dužini”.
Nikolić napominje da košulja prvo mora da se kroji, “pa tek onda da se naštiva panamom”.
“Kada govorimo o ženskoj košulji, dužina paname za grudi iznosi oko 45 centimetara. Za vrat dužina iznosi 55, a ruke 32 centimetara. Kada se uradi zlatovez na panami, on se ukrašava. Obično postoji šema i mi po njoj radimo. Zatim ukrašavamo, a bod zlatoveza je uvijek isti - riječ je o krstiću. U cijelom procesu ogleda se bogatstvo tradicije i mašta vezilje”, rekla je.
Naglašava da zlatovez ne može da se “stavlja na već iskrojenu i gotovu košulju:
“Mora ponovo da se kroji, kako bi se upasovala sa panamom. Zlatovez je jedna veoma delikatna vještina. Ako pogriješite jedan red, morate da krenete sve ispočetka”.
Osim košulja, otkriva Nikolić, rade na pojasevima i narukvicama u nekoliko varijanti.
“Svaka kockica paname dodatno je ispunjena i ukrašena perlama. Narukvice su imitacija zlatoveza na košulji, tako da se oni nose u kompletima. Pravimo ogrlice i magnete. Oni (magneti) rađeni su na čepovima. Prvo se napune gipsom, pa se u njih stavi magnet. Na vrhu se, zatim, zalijepi unaprijed urađena naljepnica. Potom se sve nalakira i tako se dobija magnet. Za kutije nam treba dosta vremena. Moraju se ofarbati prajmerom, potom se pokriva bojom, a onda se lakira”, objašnjava.
Nikolić podsjeća da Udruženje okuplja žene sa invaliditetom, a “ne samo one koje su oboljele od multipla skleroze”.
“Sve mi zajedno smo žene sa različitim vrstama invaliditeta. Ove radionice čine dio naše radosti. Okupljanja su nam izuzetno važne i predstavljaju dio naše lične socijalizacije. Nekada se ovdje odvijaju razgovori koje samo mi razumijemo. Zaista smo jedna mala porodica”, naglašava.
Prema njenim riječima, neophodno je raditi na očuvanju crnogorske kulturne baštine.
“Kada izgubite tradiciju, ostali ste bez dijela sebe. Tradicija mora da živi u svima, gdje god da živite i da se nalazite. Zlatovez nas je tako uvezao. Mi smo same sebe uvezale zlatnim nitima. Imamo i grupe na društvenim mrežama putem kojih šaljemo nove šeme i oduševljavamo se radovima na kojima smo vrijedno radile. Često zlatovez ‘nosimo’ kući”.
Zlatne niti pune ljubavi i strpljenja
Želja da nauče zlatovez i “tehnike predaka” kod polaznica se, kažu, rodila prije nekoliko godina. Da na zlatnim nitima rade sa puno ljubavi i strpljenja, uvjerio se novinar kojem su polaznice kazale da im radionice pričinjavaju veliko zadovoljstvo.
Tatjana Sekulić kazala je “Vijestima” da “već drugu godinu radi zlatovez”. Mislila je da se neće dobro snaći, ali je, kaže, bila veoma brzo demantovana.
“Bila mi je velika želja da nastavim tradiciju naših baka. Bila sam presrećna kada sam izvezla prvu košulju. Neke sam košulje poklonila, a ove radionice mi mnogo znače zbog druženja i razmjene iskustava. Radimo na novim šemama, narukvicama i orglicama”.
Kazala je da je najponosnija na ošvice - ukrasne rubove i trake koje je radila. Istakla je i da joj je “vezenje dosta pomoglo”, ali i pojasnila šta je iziritira:
“Neke osobe koje prodaju trake za koje kažu da su ručno napravljene, a nijesu, jer se jasno vidi mašinski rad... Narukvice koje ste vidjeli ovdje i ogrlice su rađene ručno”.
Još jedna polaznica, koja je željela da ostane anonimna, kazala je da je tokom radionica Udruženja ponovo otkrila ljubav prema slikanju. Nakon crtanja i slikanja je, istakla je, došao na redu rad sa hladnim porcelanom.
“Napravila sam ruže od hladnog porcelana. On (hladni porcelan) je smjesa koja se pravi od skroba, ljepila i malo ulja. Mijesi se i dobija se smjesa koja treba da bude određene gustine. Od nje se mogu praviti ruže, magneti, nakiti... To su moji počeci ovdje, a koji nijesu stali”.
Ona je dodala da je izrađivala kutije od kartona, ukrasne kesice za pakovanja i to joj je, kaže, pomoglo da dodatno ispuni vrijeme. Izjavila je da je zlatovez bogatstvo Crne Gore, ali da u početku nije znala da veze.
“Nastavnica nam je objašnjavala, ali nijesam umjela ni iglom da ubodem. Pravila sam dosta grešaka, ali moja želja da uspijem i istrajnost da ja to mogu su na kraju pobijedili. Nastavila sam dalje. Izvezla sam svojoj ćerki, prijateljicama, ali i sebi. Nisam odustala”, rekla je ona.
Sjetiti se baka
Predsjednica Udruženja andrijana Nikolić ističe da bi joj bilo najdraže da se ekipi “Žena zlatnih ruku” pridruže djevojke.
Naglašava da bi i svakoj mladoj osobi bilo dobro da razvije vještine tkanja i vezenja.
“Treba da se sjetimo naših baka koje su do duboke starosti bile vrlo bistre. One su stalno plele i vezle. Stalno su stimulisale nervne završetke na jagodicama prstiju. Ovo je jako bitan trening koji je tijesno povezan sa našim mozgom. Što ranije počnemo sa njim, to ćemo duže sebe držati u dobroj mentalnoj kondiciji”, poručila je Nikolić.
Bonus video:
