Kada operski pjevač pokušava da dostigne visoki ton, suptilna promjena oblika usta i grla može pomoći da se zvuk čuje na većoj udaljenosti. Novo istraživanje pokazuje da jedna od najneobičnijih životinja Madagaskara - raspjevani lemur - možda radi nešto slično visoko u krošnjama prašume.
U gustim šumama sjeveroistočnog Madagaskara, gdje gusta vegetacija može onemogućiti vizuelni kontakt na udaljenosti većoj od nekoliko metara, lemuri poznati kao indriji oslanjaju se na prodorne pjesme kako bi komunicirali. Naučnici su sada utvrdili da ovi primati šire otvaraju usta kada proizvode tonove više frekvencije, što je obrazac koji odgovara vokalnoj tehnici poznatoj kao podešavanje formanata, prenosi agencija Rojters.
"Zamislite oblik svojih usta i grla kao neku vrstu cijevi. Kada šire otvorite usta, mijenjate oblik te cijevi, a time i frekvencije na kojima ona prirodno rezonuje – pomalo kao što duža ili kraća cijev na duvačkom instrumentu mijenja njegov ton“, rekao je istraživač Filipo Karugati sa Univerziteta u Torinu u Italiji, glavni autor studije objavljene u časopisu "PLOS Computational Biology".
Takvo prilagođavanje, koje indriji prave kada proizvode više tonove, povećava snagu njihovog glasa i udaljenost na kojoj se može čuti, slično onome što rade školovani operski pjevači.
Koautorka studije Kjara De Gregorio sa Univerziteta Vorik u Engleskoj nada se da će istraživanje skrenuti pažnju ne samo na ovu vokalnu sposobnost već i na kritično ugroženu životinju koja je posjeduje. Lemuri u divljini žive samo na Madagaskaru, a indriji su jedini među njima za koje je poznato da pjevaju.
"Iako možda mislimo da smo mi jedini 'soprani' sposobni da izvodimo tako složene pjesme, u šumi postoji još jedan izuzetan pjevač, koji pjeva, komunicira i jednostavno pokušava da preživi", rekla je De Gregorio.
"Između jauka i sirene"
Istraživači su analizirali 83 video-snimka 19 divljih indrija u šumi Maromizaha i rezervatu Micinjo na Madagaskaru. Pratili su karakteristične tačke na licu kadar po kadar i povezivali ih sa sinhronizovanim zvučnim zapisima kako bi statistički provjerili da li stepen otvaranja usta može predvidjeti visinu tona.
"Mogao je, i to veoma pouzdano", rekao je Karugati.
Pjesme indrija, rekao je Karugati, "često se opisuju kao nešto između jauka i sirene: dugi, glasni tonovi koji se podižu i spuštaju, prilično prodorni i gotovo tugaljivi za ljudsko uho, ali veoma strukturirani, izvođeni kao duet u kojem se fraze mužjaka i ženke međusobno prepliću, umjesto da se jednostavno preklapaju".
Pjesme imaju ključnu ulogu u načinu na koji porodice indrija komuniciraju sa okruženjem, ali imaju više od jedne društvene funkcije.
"Njihova glavna uloga je teritorijalna – to je način da poruče 'mi smo ovdje' u predjelu u kojem često ne možete da vidite susjede kroz gustu šumu. Zanimljivo je da te teritorijalne pjesme postaju duže upravo kada jedna grupa ugleda drugu u blizini, kao da se poruka pjesme dodatno pojačava direktnim vizuelnim kontaktom", rekao je Karugati.
Indriji svoje teritorije održavaju sa izuzetnom preciznošću. To ukazuje na to da njihove pjesme obavljaju veliki dio posla u održavanju razmaka između grupa u šumi, omogućavajući im da izbjegnu mnoge potencijalno opasne sukobe koji mogu nastati prilikom odbrane resursa.
"To je lijep primjer kako komunikacija može zamijeniti sukob", rekao je Karugati.
"Marko! Polo!"
Prema riječima De Gregorio, indriji ponekad pjevaju i kako bi se ponovo okupili nakon što se razdvoje u šumi, koristeći sporije pjesme sa dužim pauzama.
"To me podsjeća na način na koji bi ljudi pokušali da pronađu jedni druge ako bi se izgubili u šumi: jedna osoba vikne 'Marko!', a druga odgovori 'Polo!'... Zbog toga njihove pjesme djeluju kao mnogo više od lijepih zvukova. One su način da ostanu povezani jedni sa drugima u prostranstvu šume", rekla je De Gregorio.
Indriji pripadaju raznovrsnoj grupi životinja koje, kako se čini, mijenjaju svoj vokalni trakt kako bi se njihovi zvuci čuli na većim udaljenostima. Slični mehanizmi zabilježeni su kod raspjevanih gibona, sivih vukova koji zavijaju, pa čak i kod skakavčastih miševa, sitnih glodara koji pojačavaju pozive namijenjene komunikaciji na velikim udaljenostima.
Ljudi i lemuri pripadaju primatima, iako su se njihove evolutivne linije razdvojile prije otprilike 70 miliona godina. Pojava iste vrste prilagođavanja kod indrija pokazuje kako različite vrste mogu nezavisno razviti slična rješenja kada sposobnost da se glas čuje na velikoj udaljenosti postane presudna.
Prema podacima Mreže za očuvanje lemura, indriji su najveća danas postojeća vrsta lemura, a njihov broj opada. Šume u kojima žive krče se i fragmentiraju usljed ljudskih aktivnosti.
"Za razliku od mnogih drugih vrsta, do sada se pokazalo izuzetno teškim držati ih i razmnožavati u zatočeništvu", rekla je De Gregorio. "Njihov opstanak u krajnjoj liniji zavisi od njihove zaštite u divljini".
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
