Disali smo kao jedno, živjeli od lubenica: Sjećanja Japanke koja je pomagala u obnovi Ulcinja nakon zemljotresa

Sjećam se čovjeka koji je u oblaku prašine tražio nešto u ruševini, pomicao kamenje i šut od srušene porodične kuće. Bio je vrlo nesrećan, lice mu je bilo u grču od bola. Nijemo sam posmatrala taj užasan prizor, ne znajući kako da pomognem. Pomislila sam da traži novac ili zlato, ali lice čovjeka odjednom se ozarilo. Očigledno je bilo da je našao to što je očajnički tražio. Nije to bio ni novac, ni zlato - u drhtavim rukama držao je samo staru porodičnu fotografiju…

Taj prizor iz Starog grada u Ulcinju nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, kako priča za “Vijesti” duboko je potresao i ostao urezan u sjećanju tada dvadesetčetvorogodišnje Japanke Miho Shimizu. Shimizu se tada u Ulcinju obrela u okviru Omladinske radne akcije u kojoj su učestvovali i studenti iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije.

Nije se dvoumila kada je u Sarajevu, gdje je izučavala istoriju Bosne i Hercegovine, čula da se traže studenti za pomoć u primorskim mjestima u Crnoj Gori koje je pogodio zemljotres - spakovala je osnovne stvari i stala u red među prvim. Nije znala gdje se nalazi Ulcinj, tada joj to nije bilo ni važno, ljudima je tih vrelih dana bila potrebna pomoć…

Nakon 47 godina, Shimizu se ovog ljeta ponovo obrela u Ulcinju i Starom gradu. Ovog puta kao turista.

“Ulcinj se izgradio kao i svi gradovi svijeta. Ipak, nešto je ostalo isto, posebno ljudi, njihova ljubaznost i gostoprimstvo”, kaže Shimizu dok sa svojim suprugom Michitaka i vlasnikom “Palate Venezia” Ganijem Resulbegovićem sjedi na terasi tog hotela u Starom gradu.

Pokazujući rukom prema moru i Otrantu, dodaje da je očarana pogledom.

“Sigurno se pitate otkud ja u Jugoslaviji i u Sarajevu tog ljeta 1979.”, pita na razumljivom našem jeziku i nastavlja priču...

Rođena je 1955. godine u Nagoji, a diplomirala je istoriju na univerzitetu u Tokiju.

“Kad je trebalo da radim diplomski, rekla sam da me interesuje istorija Bosne. Niko nije znao gdje je Bosna, ali mi je profesor rekao: ‘Ako hoćeš učiti to, prvo piši i idi tamo direktno’. Baš tada sam u novinama vidjela oglas za tečaj hrvatskog jezika”, sjeća se kako je počelo.

Prvi put u bivšu Jugoslaviju došla je u ljeto 1978. Tada je učestvovala na ljetnjem kursu hrvatskog jezika za strance.

“Toliko sam zavoljela balkanski mentalitet da sam od jeseni do juna naredne godine živjela u Zagrebu kao privatni student. Trebalo je da se u Japan vratim nakon tri sedmice, koliko je trajao tečaj, ali su me roditelji podržali u namjeri da ostanem duže i poslali novac, iako ni oni nijesu znali gdje je Jugoslavija, a kamoli Bosna”, prisjeća se.

Tada je iz Zagreba prešla u Sarajevo.

“Krajem 1979. polagala sam i ispit za stipendiju Jugoslovenske vlade. Od 1980. godine provela sam godinu i po u Sarajevu kao stipendista. Dakle, ukupno tri i po godine sredine svojih dvadesetih, provela sam živeći u bivšoj Jugoslaviji”, priča Shimizu.

U vrijeme kada je iz Zagreba prešla u Sarajevo, Crnu Goru i njeno primorje, već je bio pogodio razorni zemljotres.

Na prvi poziv, odlučila je bez razmišljanja da učestvuje u ljetnjoj radnoj akciji. U Ulcinj je stigla autobusom, šator na Velikoj plaži bio je veliki i nije izgledao bogzna kako, ali Shimizu ni to nije bilo važno - znala je zašto je tu, bila je u misiji solidarnosti, humanosti…

“Ogroman šator postavljen na obali, na Velikoj plaži, bio je naš smještaj, a zajedno sa studentima iz svih krajeva Jugoslavije pomagali smo u raščišćavanju ruševina Starog grada i uređenju puteva. Prošlo je od tada već 47 godina i ne sjećam se mnogo detalja, ali nikada neću zaboraviti koliko sam se radovala svakodnevnoj marendi, čini mi se u 10 ujutro. Imali smo sat pauze, dobili bi sok, kafu, pričali smo, dogovarali se... Ne mogu zaboraviti ni duge razgovore do kasno u noć sa studentkinjama koje su dolazile iz Slovenije i Makedonije”, prisjeća se.

Tadašnja “Borba” je 26. jula te godine izvijestila da se 9. jula u Ulcinju čulo brigadirsko “Ura za novi Ulcinj”.

Pored brigade “Boško Strugar” iz Ulcinja, u grad su stigle i brigade “Boro i Ramiz” iz Prištine, “Ivan Cankar” iz Vrhnika, “Bora Marković” iz Beograda, “Antun Cvetković” iz Nove Gorice, “Jovan Kecman Čedo” iz Knjaževca i “Bratstvo-Jedinstvo”, studentski domovi Jugoslavije.

“Brigadiri sa velikom odgovornošću izvršavaju sve zadatke na trasi i u naselju. Zadivljuje njihova svijest o solidarnosti i disciplini na svakom poslu”, pisalo je u tekstu.

A Shimizu pamti i kako su brigadiri, u rijetkim pauzama, uživali u štojskim lubenicama.

“Toliko smo jeli lubenica u Štoju, da ne znam da li smo išta više i mogli da jedemo”, kaže kroz osmjeh.

Dobro se sjeća jedne starice koja je uvijek prodavala puno lubenica blizu šatora.

“Svaki dan bih ih gledala i željela kupiti jednu. Još nekoliko dana prije kraja akcije, skupila sam hrabrost i kupila jednu. Bila je jako slatka i ukusna i podijelila sam je s prijateljima. Sljedećeg dana, kada smo se vratili s posla, ispred našeg šatora bila je ogromna lubenica. Pomislila sam da bih trebala platiti za nju, ali starica je rekla da ne zna ništa o tome i apsolutno je odbila primiti bilo kakav novac. Posljednjeg dana sam joj poklonla plavu majicu koju sam dobila u radnoj akciji. Njoj je bilo drago i danas kad gledam lubenice na ulici, sjetim se starice i tog vremena”, priča.

Idući na poslove, na ulicama Ulcinja sretala je crnce. Za Shimizu, to je bilo posve neobično i zbunjujuće.

“U početku, nijesam znala otkud oni u Ulcinju. Kasnije su mi ispričali istoriju grada i zajednice crnaca. Tada sam saznala i za robove, gusare i Servantesa u Starom gradu. To je tako impresivno za jedan mali grad”, kaže.

Ratovi i razorni zemljotresi, priča dalje, sa sobom donose isto - žrtve i ruševine.

“Zato je za mene scena iz Starog grada poslije zemljotresa, ostala posebno upečatljiva. Čovjek je nakon svega što je izgubio, na ruševinama svog doma, tražio samo sjećanje, da se ne zaboravi”, priča.

Prije Ulcinja, Shimizu je sa suprugom, posjetila Podgoricu, Cetinje, Kotor i Budvu.

“Putovali smo prilično polako i opušteno, ali veoma mi je žao što moramo da se vratimo u Japan 9. jula. Tek sada počinjem da shvatam bogatu raznolikost Crne Gore, a posebno da osjećam specifičnu zanimljivost Ulcinja. Zaista bih bila srećna kada bismo mogli ostati još malo duže. Ipak, moram reći da se ovaj moj utisak možda malo razlikuje od običnog turiste”, priča aludirajući na prvi boravak u Ulcinju.

Dodaje da je odlučila da sa suprugom poslije 47 godina, ponovo dođe u Ulcinj.

“Moj suprug je takođe Japanac koji voli da slika, svira tradicionalne japanske instrumente, obilazi stare arheološke lokalitete, skuplja antikvitete, posmatra ptice tokom jutarnje šetnje, a uveče uživa u vinu, džezu i klasičnoj muzici. Sve to imamo ovdje. Zajedno smo putovali po raznim djelovima Balkana, ali ovo je prvi put da smo proveli 25 dana u Crnoj Gori”, kaže.

Na Cetinju su, dodaje, doživjeli nezaboravno iskustvo.

“Taj mirni, zeleni, mali grad, bogat kulturnim nasljeđem, ostavio je snažan utisak na nas. Posebno me je dirnula priča o ikoni Bogorodice Filermose, koja je vjekovima bila duhovna podrška mnogim ljudima. Posjetili smo i eko-turističko selo Oblun, između Cetinja i Podgorice. Razgovarali smo sa mladim vlasnikom, čija nas je predanost duboko dirnula. Vjerujem da je vrijeme masovnog turizma, velikih grupa koje dolaze ogromnim brodovima, prošlo. U budućnosti će turizam imati važnu ulogu u mogućnosti pružanja okruženja koje obnavlja ljudske osjećaje i svakodnevni život, mnogo ličnijeg i humanijeg”, kaže.

U Kotoru su boravili u Palati Bizanti, a u Ulcinju u Palati Venezia.

“Ova dva boravka ponovo su me podstakla na “putovanje kroz istoriju”. Pomorski gradovi Crne Gore danas su za mene izuzetno privlačni. U njima postoji gradska elita, drugačija od uobičajenih nosilaca vlasti. Porodice poput Bruti i Bruni bile su veoma mudre i uspješno su živjele u mediteranskom svijetu 16. vijeka. Njihova mudrost, način rješavanja sukoba, briga o zarobljenicima, doprinos građanima i danas živi u ovom raznolikom gradu. Voljela bih kada bi savremeni političari mogli nešto naučiti od njih”, kaže Shimizu.

Boravak u Palati “Venezia” za bračni par bio je poseban ugođaj.

“Ovdje nam je zaista lijepo. Prvi utisak je kao da smo zakoračili u muzejski kompleks. I zaista, tako mali prostor sa skulpturama Servantesa i Cvija, Muzejom gusara i Begovom kulom, kao da sam priča istoriju grada. Voljela bih da budem kao student i provedem nekoliko mjeseci od jeseni do proljeća i da upoznam godišnja doba Ulcinja, koja još ne poznajem”, kaže i ističe da bi kao i mnogi turisti, ponovo htjela da se vrati u ovu državu i ovaj grad. Zahvaljuje se Resulbegoviću koji je bračnom paru ponudio besplatan sedmodnevni boravak kad god to oni budu htjeli svih narednih godina.

“Danas imam 71 godinu, i mnogo toga se promijenilo u bivšoj Jugoslaviji, u Japanu i u svijetu. Znam da postoje različita mišljenja, ali vjerujem da su tadašnji jugoslovenski društveni eksperimenti mladim ljudima pružili neizmjerno vrijedno “pravo obrazovanje”. Mislim da sam tog ljeta u Jugoslaviji i Ulcinju, dobila veliki životni savjet. Hvala Ulcinju i hvala ljudima bivše Jugoslavije”, poručila je Shimizu.