Mržnja isijava sa društvenih mreža: Bjeković upozorava da se virtuelno nasilje ne može braniti slobodom govora

Ćutanje administracije, postupci koji traju godinama i institucije koje često reaguju tek kada slučaj dospije u medije pokazuju koliko je građanima u Crnoj Gori i dalje teško da ostvare osnovna prava.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković upozorava na to da se iza pojedinačnih pritužbi najčešće kriju dublji sistemski problemi - od izostanka odgovornosti u javnoj upravi do relativizacije ozbiljnih oblika vršnjačkog nasilja.

Posebno zabrinjava, kaže, to što se nasilje među djecom nerijetko svodi na “maloljetnički incident”, iako pojedini slučajevi zahtijevaju odlučan odgovor škole, centara za socijalni rad, policije i pravosuđa.

Bjeković ukazuje i na to da se govor mržnje sa portala i društvenih mreža sve snažnije preliva u stvarni život, pogađajući naročito žene, manjine i druge ranjive grupe. U intervjuu za “Vijesti” govori o odnosu građana i države, slabostima sistema zaštite ljudskih prava, položaju najugroženijih grupa i tome zašto ignorisanje preporuka Ombudsmana urušava samu ideju pravne države.

Kada se pogleda broj i sadržaj pritužbi koje stižu instituciji Ombudsmana, šta one danas najviše govore o odnosu građana i države - da li ljudi češće prijavljuju pojedinačne propuste ili dublje sistemske probleme?

Mislim da je suštinski problem koji se ponavlja i može koincidirati sa nedostatkom individualne i institucionalne odgovornosti, a tiče se takozvanog ćutanja administracije, odnosno povrede prava na odgovor i dobru upravu.

Često smo u prilici da dobijamo pritužbe koje se tiču nedostatka povratne informacije kada se građani obraćaju organima vlasti ili drugim subjektima koji vrše javna ovlašćenja. Takvih je predmeta ponajviše u radu institucije i predstavljaju fenomen koji se ponavlja iz godine u godinu.

Osim toga, poseban problem predstavljaju pojedini postupci koji se pred organima uprave odvijaju godinama. Nije rijetkost takozvani “ping-pong efekat”, odnosno da se odlučivanje ponavlja nakon što se u žalbenom postupku utvrdi povreda i predmet vrati na ponovni postupak. Time se onemogućava iznošenje predmeta na sud i meritorno odlučivanje o pravu za koje se zaštita traži.

Slučajevi vršnjačkog nasilja sve češće dolaze u javnost tek kada ih objave mediji ili društvene mreže. Šta to govori o sposobnosti škola, centara za socijalni rad, policije i drugih institucija da na vrijeme prepoznaju rizik i zaštite dijete?

Tačno je da je najveći broj ovih slučajeva otkriven tek nakon što se javnost i institucije mobilišu putem medija ili društvenih mreža. Pri tome svakako treba imati u vidu da je pojam vršnjačkog nasilja veoma širok i obuhvata fizičko, psihičko, emocionalno, pa i ekonomsko nasilje, odnosno iznuđivanje.

Zapazili smo da, kada su u pitanju obrazovne institucije, jedan broj zaposlenih nije upoznat sa procedurama kada se desi ili prijavi nasilje bilo koje vrste - ne samo vršnjačko, već i porodično i svako drugo koje narušava psihički i fizički integritet djece žrtava - niti zna kako te procedure treba upotrijebiti.

Sa druge strane, postoji priličan otpor kada te slučajeve treba procesuirati unutar obrazovnih institucija, naročito kada se radi o intervenciji policije i centara za socijalni rad. On se najčešće ogleda u tome što se nasilje relativizuje, a vinovnici i njihovo ponašanje karakterišu kao maloljetnički incident.

Ako se za neke oblike to i može reći, drugi oblici nasilja koji se registruju zaslužuju sasvim drugačiji tretman i moraju se shvatiti kao ozbiljan delikt, kao onaj koji bi počinile odrasle osobe, odnosno punoljetna lica.

Svako drugačije ponašanje otvara prostor za eskalaciju nasilja, ali i stvara utisak da ova pojava nije kažnjiva. Teško da možemo govoriti o pojedinačnoj odgovornosti ako kao društvo nismo spremni da na ove pojave reagujemo odlučno i jednako u svim situacijama. Tada bi i institucionalni odgovor bio jasniji i izvjesniji nego što je to ponekad kod nas slučaj.

U slučajevima nasilja među djecom često se prepliću odgovornost porodice, škole, sistema socijalne zaštite, policije, ali i javnosti. Gdje se, prema iskustvu Ombudsmana, najčešće gubi kontinuitet zaštite djeteta?

Kao što sam već rekao, kontinuitet se gubi u različitom poimanju devijantnog ponašanja i relativizaciji odgovornosti. Pri tome su i roditelji vinovnika često skloni da relativizuju ozbiljan delikt i time sigurno dodatno otežavaju djelovanje institucija.

Često se zanemaruje položaj žrtava nasilja i njihova emocionalna i psihička trauma koju preživljavaju tokom prolaska kroz sporne situacije.

Kako kao Zaštitnik gledate na način na koji mediji i javnost izvještavaju o slučajevima nasilja, naročito kada su uključena djeca, žrtve, ranjive grupe ili osobe čiji identitet može biti posredno otkriven?

U više navrata smo rekli da se u ovim slučajevima striktno mora voditi računa da ne dođe do dodatne viktimizacije žrtava, ali i da se u najvećoj mjeri sačuva privatnost djece koja pribjegnu nasilju u rješavanju konflikta.

Naravno da je potrebno obavijestiti javnost, jer je i to jedan od vidova prevencije u suzbijanju nasilja, pogotovo ako se pravovremeno registruje djelovanje nadležnih organa i službi.

Identitet mora biti sakriven od javnosti, jer je i to standard zaštite prava djeteta u smislu njegovog najboljeg interesa, naročito u adolescentskoj fazi razvoja ličnosti, kada još uvijek postoji prostor za korigovanje ponašanja.

Ako se to ne desi u ovoj fazi odrastanja ličnosti, onda to može biti pogubno u kasnijem životu i načinu rješavanja konflikata među odraslima.

U javnom prostoru, posebno u komentarima na portalima i društvenim mrežama, često se mogu vidjeti govor mržnje, uvrede i pozivi na nasilje. Koliko se takav govor iz digitalnog prostora preliva u stvarni život i u pritužbe koje dobijate?

Ne samo da se preliva, nego postaje viralan i u stvarnom životu. Doduše, možda ne uvijek u drastičnom obliku, ali posljedice govora mržnje definišu odnos prema pojedinim ljudima koji se na taj način drže manje vrijednim i marginalizovanim.

To se posebno odnosi na žene i pripadnike manjinskih i drugih grupa u riziku.

Osim što se na taj način direktno ugrožava žrtva, primjećuje se i da oni koji imaju uticaja u javnosti koketiraju s tim pojavama da bi stekli veću popularnost i značaj u društvu.

U takvim okolnostima osuda često nije jednodušna, već se nastoji zaštititi predstavnik “svoje grupe”, dok je protivnički tabor “uvijek kriv”. Tome svakako kumuju naše svakodnevne podjele i mimoilaženja, koje često razumnom biću nijesu ni jasne ni prihvatljive. Ali one jesu naša stvarnost.

Koliko su institucije spremne da reaguju prije nego što povreda prava postane javni slučaj, i da li medijska pažnja utiče na brzinu ili ozbiljnost njihovog postupanja?

U nedavnom istraživanju suočili smo se sa katastrofalnom realnošću da je takvih slučajeva u virtuelnom prostoru, na internet platformama i društvenoj mreži Facebook, na desetine hiljada. Oni zahtijevaju ozbiljnu i oštru reakciju, uključujući i prekršajno ili krivično gonjenje.

Jasno je da to može biti ozbiljan problem i izazov za pravosudne institucije i policiju, ali je očigledno da se mora potražiti odlučan i pravovremen odgovor na ove pojave.

Pri tome je sasvim izgledan rizik da se to nekome neće dopasti, ali to je jedini način da se spriječe gore posljedice od onoga što predstavlja uvredljiva riječ ili mržnja izražena putem govora.

Često se poziva na slobodu govora kao osnov oslobađanja od odgovornosti, ali iskreno rečeno, u mnogim slučajevima ta je sloboda morala biti ograničena djelovanjem represivnog aparata.

Kada Ombudsman utvrdi povredu prava i uputi preporuke nadležnim organima, koliko je u praksi teško obezbijediti da se te preporuke zaista sprovedu, a ne samo formalno prime k znanju?

To je bio jedan od razloga da se u novom predlogu Zakona o Zaštitniku/ci ljudskih prava i sloboda Crne Gore pooštri odgovornost za one koji ignorisanjem i prećutkivanjem odgovora marginalizuju ne samo instituciju Ombudsmana, nego i sistem ljudskih prava u državi koja hoće i mora biti pravna država.

Na tome ćemo i dalje raditi, ali se mora voditi računa o tome koliki je stvarni domet Ombudsmana u državi koja ignoriše zahtjeve za zaštitom ljudskih prava.

Povremeno se uočava jasan trend “superiornosti” pojedinih organa koji na taj način demonstriraju svoju moć u odnosu na instituciju koja nema monopol prisile da izvrši svoje preporuke.

Za takve je najbolji odgovor sadržan u pojedinim odlukama Evropskog suda za ljudska prava i drugih nadzornih tijela koji im u kontinuitetu objašnjavaju zašto treba ozbiljno uzeti u obzir nalaze Ombudsmana. Samo što je tada već nastupila diskreditacija i odgovornost države do koje nije trebalo ili nije smjelo doći.

Koje oblasti najčešće pokazuju slabosti sistema - postupanje javne uprave, socijalna i zdravstvena zaštita, obrazovanje, pravosuđe, policija ili zaštita od diskriminacije, i šta se iz tih pritužbi može zaključiti o stanju institucija?

U vašem pitanju skoro da ste sami pogodili ključne probleme na koje ukazuju građani. Prva četiri jesu najčešći razlog obraćanja, dok je znatno manje predmeta koji se tiču pravosuđa i policije.

Kad je u pitanju zaštita od diskriminacije, u kontinuitetu bilježimo znatno veći broj predmeta nego ustanovljenih povreda načela nediskriminacije. Razlog tome je što građani i građanke u Crnoj Gori svaku nepravdu i svaku nejednakost vide kao diskriminaciju, što nije uvijek slučaj.

Osim toga, diskriminacija se mnogo teže dokazuje, bez obzira na činjenicu da se teret dokazivanja prevaljuje na potencijalnog diskriminatora kada žrtva iznese dovoljan broj činjenica da se diskriminacija dogodila.

Pri tome treba imati u vidu da istaknute činjenice moraju biti takvog kvaliteta da ukazuju na realnu mogućnost postojanja diskriminacije, a ne na prostu špekulaciju koju treba prihvatiti kao činjenicu.

Diskriminacija se često ne vidi samo kroz otvoreno nejednako postupanje, već i kroz propise, procedure i praksu institucija. Gdje danas najčešće prepoznajete takve oblike diskriminacije?

Dosadašnje iskustvo nam govori da je diskriminacija najčešće prisutna u fazi donošenja podzakonskih akata i u fazi primjene propisa.

Razlozi za to su različiti, ali se često dešava da onaj koji donosi propis ili primjenjuje pravo istovremeno ne primjenjuje standarde zaštite od diskriminacije.

To se ne dešava samo nepravnicima, već i samoj pravničkoj struci, koja ponekad pogrešno percipira pojam diskriminacije.

Kada je riječ o ranjivim grupama - djeci, osobama sa invaliditetom, Romima i Egipćanima, LGBT osobama, starijima, ženama žrtvama nasilja i licima lišenim slobode - koliko su zakoni usklađeni sa stvarnim mogućnostima ljudi da ostvare svoja prava?

Teško je dati jedinstvenu ocjenu za sve navedene grupe, jer je veliki dio propisa podijeljen u različitim oblastima regulisanja.

Zakoni su tu najmanje sporni. Problem je, kao što sam rekao, ili nedostatak ili pogrešno normiranje podzakonskih akata, posebno u situaciji kada su već prošli rokovi za donošenje propisa koji su u funkciji izvršavanja zakona.

Tako zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru. To je, na primjer, slučaj kod LGBT zajednice, a u velikoj mjeri i u propisima kojima se uređuje položaj lica sa invaliditetom. Kašnjenje u normativizaciji svakako udaljava ove grupe od ostvarivanja njihovih prava i sloboda.

Ovdje treba dodati da se upravo ovih dana dešava ubrzana normativizacija i donošenje novih propisa koji bi trebalo dodatno da ojačaju sistem zaštite.

Uprkos ovome, moram istaći i činjenicu da smo mi prihvatili primat međunarodnog prava kada neki odnos reguliše drugačije od nacionalnog zakonodavstva. U takvim slučajevima, gdje god postoji standard u međunarodnom pravu, isti treba primijeniti neposredno i djelotvorno.

Institucija Ombudsmana daje mišljenja na zakone i druge propise, ali i inicijative za njihove izmjene. Koliko se u Crnoj Gori ljudska prava ozbiljno uzimaju u obzir prilikom donošenja zakona, a koliko se problemi prepoznaju tek kada građani počnu da trpe posljedice?

Mislim da jeste ozbiljan problem takozvani test ljudskih prava koji se sprovodi prije donošenja određenih zakona.

Ako postoji opravdanje za takvu situaciju, onda treba ukazati na činjenicu da smo u procesu dinamične zakonodavne inicijative koja se ne diktira samo od i iz Crne Gore, već i od naših međunarodnih, primarno evropskih partnera.

Za očekivati je da se u situacijama kada je izostala pravovremena kontrola tokom iniciranja, predlaganja i usvajanja zakona, situacija promijeni tako što će se amandirati postojeća rješenja i propisi uskladiti sa standardima ljudskih prava.

Kako ocjenjujete saradnju Ombudsmana sa državnim organima: da li se preporuke doživljavaju kao pomoć da se sistem popravi, ili kao kritika koju institucije nastoje da relativizuju?

Već ko zna koji put ponavljam: Ombudsman u Crnoj Gori nije kaznena ekspedicija, niti takav ustavni i zakonski prerogativ ima.

Ovo je institucija posrednik između građana i građanki i državne vlasti, u pogledu rješenja spora koji se tiče ostvarivanja ljudskih prava i sloboda.

Odgovorna je ona vlast koja ispoštuje preporuku Ombudsmana i time zadovolji zahtjev svojih građana i građanki, a pri tome evidentno čuva i jača integritet svoje, državne institucije.

To je vrlo jednostavan, ali sasvim izvjesno djelotvoran recept za poštovanje pravne države i vladavine prava, koju ne moraju dodatno da potvrđuju međunarodne institucije.

Ako biste morali da izdvojite nekoliko problema koji se ponavljaju iz godine u godinu, uprkos zakonima, strategijama i preporukama, koji bi to problemi bili i zbog čega se najteže rješavaju?

U najkraćem, potrebno je pojačati odgovornost u smislu pravovremenog postupanja državnih organa po zahtjevima građana, poboljšati spremnost za saradnju sa institucijama i puno poštovanje preporuka Zaštitnika.

Potrebno je povremeno analizirati propuste i uočene slabosti, kako bi sve strategije, mjere i zakonodavstvo imali odgovarajuću refleksiju na dešavanja u društvu.

Treba sačiniti protokole i smjernice za lakše snalaženje u pojedinim ranjivim situacijama prema ljudima u riziku od povreda ljudskih prava i sloboda, pripremiti i analizirati finansijsku podlogu koja je potrebna za postizanje ovih ciljeva, uz poseban osvrt na najranjivije kategorije u društvu.

To uključuje osobe sa invaliditetom, žene, starije osobe, posebno one u seoskim i manje dostupnim područjima za servise podrške i one čiji je socijalni položaj na granici izdržljivosti.

Treba zaštititi i obezbijediti podlogu za jačanje prava LGBT populacije, Roma i Egipćana, kao grupa koje su najizloženije marginalizaciji.

Ovaj spisak nije konačan. Zbog toga bi bilo dobro da se u okviru svih strategija, a donijeli smo ih zaista mnogo, sagleda ljudskopravaška perspektiva u okviru procjena uticaja ovih dokumenata na razvoj ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori.

NPM notira loše uslove, manjak kadra i tretmana...

Kao Nacionalni mehanizam za prevenciju torture obilazite zatvore, pritvore, policijske prostorije i ustanove zatvorenog tipa. Šta ti obilasci pokazuju o odnosu države prema osobama koje su pod njenom neposrednom kontrolom?

Manje-više ono što je poznato javnosti, a to su loši materijalni uslovi, vrlo često ispod međunarodno priznatih standarda.

Kada su u pitanju psihijatrijske klinike i bolnice, na to se nadovezuje nedostatak kadra i bliže propisanih procedura rada. U slučaju istražnog zatvora, činjenice i problemi znaju se već godinama unazad - loše stanje objekata i pretrpanost.

U drugim djelovima zatvorskih jedinica evidentiran je nedostatak odgovarajućih tretmana i rada sa licima na izdržavanju kazne.

Ombudsman ne može mijenjati sudske odluke, ali može reagovati na odugovlačenje postupaka, zloupotrebu procesnih ovlašćenja i neizvršavanje odluka. Koliko se građani obraćaju zbog takvih problema i šta to govori o pristupu pravdi?

Znatno manje nego ranije, uz opasku da se to sada čini u odnosu na rad organa državne uprave i posebno komisija, kao što je ona za povraćaj i obeštećenje.

Jedan dio problema na koje nam je ukazano je i nedostatak mehanizama za efikasno izvršavanje odluka Ustavnog suda.