Živimo u zelenoj apoteci: Travarka Stanojka Joksimović Cana već četvrt vijeka je simbol prirodnog liječenja

Poznata travarka Stanojka Joksimović Cana već četvrt vijeka je simbol prirodnog liječenja i tradicije na sjeveru Crne Gore. Njen štand sa brendom “Eko čajevi Joksimović” na gradskoj pijaci u Bijelom Polju, ali i na raznim sajmovima širom Crne Gore, godinama privlači pažnju specifičnim, umirujućim i pomalo reskim mirisima divljeg origana, nane i majčine dušice. I ne liječi Cana samo travkama. Njen osmijeh i umirujući glas, uz želju da svakome pomogne pravim savjetom, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

Za “Vijesti” otkriva kako izgleda njen dan na surovom terenu, ali i zlatna pravila sakupljanja bilja.

Najranija znanja o ljekovitim biljkama koje liječe razne boljke dobila je od svoje bake, u rodnoj Bistrici.

“Prva saznanja o čajevima vezana su za uobičajene mješavine nane, kamilice i drugih trava protiv prehlada i stomačnih problema. Vremenom su ta saznanja i ljubav prema prirodi prerasli u porodični biznis”, ispričala je ona.

Nepogrešivi učitelj na tom putu, kako je objasnila, bio je njen životni saputnik Dušan, i sam poznat kao nutricionista i travar. Sa njim je prije nešto više od 20 godina u Rasovu osnovala brend “Eko čajevi Joksimović”, čime je nastavila da se bavi i nakon njegove smrti.

Travarka Cana poznaje i izučila je više od 200 biljnih vrsta, a kao najdragocjeniju sa područja Bijelog Polja i sjevera izdvaja vranilovku travu, poznatu i kao “planinski čaj”.

“Ova izuzetno aromatična biljka liječi veliki broj bolesti. Nedavno je u Tivtu pored mog štanda prošao jedan čovjek, okrenuo se i pitao šta je to što tako dobro miriše. Odmah sam znala na koji miris misli i ponudila mu vranilovku. ‘E, na ovako nešto do sada nisam naišao’, kazao mi je kupac. Objasnio je da je iz Beograda i odatle je ponio punu kesu vranilovke”, priča Cana.

Njeni čajevi potiču sa planina sjevera Crne Gore jer te biljke imaju veću ljekovitost. Pri berbi Cana poštuje zlatno pravilo – ostaviti bar trideset odsto biljke za reprodukciju naredne godine, korijenje vaditi ujutro, a nadzemni dio kada je sušno vrijeme i najjače sunce.

“Travke za čajeve uglavnom berem na Bjelasici, ali i Sinjajevini, Žabljaku, Pešterskoj visoravni u Srbiji i na liticama prema Čajniču u Republici Srpskoj. U jutarnjim časovima vadim korijenje, dok se nadzemni dio – list i cvijet – beru kada je najjača energija sunca, jer tada biljke posjeduju smolu koja je jako ljekovita. Šetnja u netaknutoj prirodi, bez izduvnih gasova i prašine, uz mirise bilja učini svoje, pa mi ne pada teško da idem u berbu”, kazala je travarka.

Iako ima 71 godinu, u branje ljekovitog bilja na planine ide u prosjeku tri puta sedmično, počev od ranog proljeća.

“Priroda je sve uredila. Poslije zimskih dana i masne hrane stiže jeremičak, ubran na planini Giljeva na Pešterskoj visoravni. Jeremičak je prvi i pravi čistač urinarnog trakta, a koristi se za čišćenje pijeska i razbijanje kamena u bubregu. Potom slijedi berba sremuša – divljeg bijelog luka, koji je najbolje sredstvo za detoksikaciju cijelog organizma jer čisti nataložene masnoće, trigliceride i drugi otpad iz tijela”, objašnjava ona.

Čajeve suši na starinski način, na promaji, kako bi pored optimalnog kvaliteta i ljekovitosti zadržali i prirodnu zelenu boju.

Procesi izrade traju od nekoliko sati do nekoliko dana, dok se cijene čajeva kreću oko tri eura.

Pored raznih pojedinačnih čajeva i mješavina, Cana izrađuje tinkture i kapi za razne bolesti – hemoroide, ekceme, psorijazu, a veoma su traženi i melemi sa biljnim i pčelinjim proizvodima.

“Tu su i razni drugi melemi, poput gaveza za reumu, a traže se i melemi na bazi smilja za razne nedostatke na koži”, priča ona.

Među podužim nizom proizvoda kod Cane se može naći i ljekovita rakija “Sveden biter” (Sweden bitter) travarica sa 100 ljekovitih trava, za koju je brend Joksimović na Beogradskom sajmu hrane i pića 2017. godine osvojio specijalno priznanje.

“Tu je i propolis sprej sa ljekovitim biljem koji je izuzetno jak prirodni antibiotik, pogodan naročito za putovanja. Za kardiovaskularne bolesti, pored čaja i tinktura od gloga, neprikosnoven je srčenjak, čiji je korijen tvrd poput kamena, u obliku srca”, objašnjava Bjelopoljka.

Trenutno se najviše traže čajevi i kapi za helikobakteriju, a standardno se najbolje prodaju planinski čaj, hajdučka trava i majčina dušica.

Kod kuće uzgaja ruzmarin, smilje, lavandu, žalfiju, bosiljak i slatki pelin, koji se smatra najboljim starinskim prirodnim dezodoransom i koji se, kako pojašnjava, nekada davno koristio nakon tkanja da umiriše tkanine.

Tako je, vremenom, njeno domaćinstvo u Rasovu postalo zanimljivo i turističkim radnicima, koji dovode goste iz inostranstva kod Cane kako bi osjetili čari svježeg bilja, ali i starinskih recepata i jela, poput priganica i gurabija sa kockom šećera.

“Kada su mi iz TO ‘Rams’ u posjetu doveli turiste iz Finske sa osmoro djece, pored domaće hrane osmislila sam i igru rušenja naviljka sijena. Nakon susreta sa seoskim načinom života ostali su im, kako su nam prenijeli, divni utisci”, priča Cana.

Na pitanje kako joj je pala na pamet ideja sa sijenom, objašnjava da se sjetila svog djetinjstva, poručujući da ne treba da izmišljamo toplu vodu. Stranim turistima, kako kaže, treba ponuditi ono što već imamo – čistu vodu, hranu, smještaj i podijeliti sa njima svoje uobičajene seoske poslove.

Svojim Bjelopoljcima, ali i svim ljudima, poručuje da izađu iz svojih kuća, da se osvrnu oko sebe i potraže ljekovito bilje, jer živimo u zelenoj apoteci čije darove prečesto i ne primjećujemo.

Sandruga

Anegdota koju je podijelila sa nama tiče se jedne žene iz Novog Pazara koju nije upoznala lično, a koja je po preporuci zvala tražeći čaj protiv steriliteta.

“Dadoše mi ovaj tefter, velji, jedna sandruga (trudnica), pa i druga ostala sandruga, pa i ja da te pitam za unuku koja mi živi u inostranstvu da mi daš taj neki čaj.” Poslije par mjeseci me je ponovo pozvala telefonom i povikala: ‘I unuka sandruga, samo da ti javim!’. To mi je jedno od najdivnijih iskustava u travarstvu”, priča kroz osmijeh Cana.