Pjevaju na 16 jezika: Internacionalni hor "Zima" iz Bara okuplja ljude sa raznih strana svijeta

U gradu u kojem je svaki šesti stanovnik strani državljanin, jedan hor već više od decenije okuplja ljude koji su u Bar stigli iz različitih zemalja. U “Zimi” njihove nacionalnosti vremenom su postale manje važne od onoga što rade zajedno: slušaju jedni druge, uče i pjevaju na 16 jezika.

Dirigentkinja Varvara Lojko za “Vijesti” kaže da je upravo u tome suština hora - biti dio nečega većeg, a ne izgubiti sopstveni glas.

Kad se na jednom mjestu okupe ljudi različitih nacionalnosti, generacija i kulturnih navika, moglo bi se očekivati da će upravo njihove razlike biti najzanimljiviji dio priče, ali u barskom horu “Zima”, međutim, dogodilo se gotovo suprotno: poslije godina zajedničkih proba, koncerata i putovanja, članovi su na te razlike toliko navikli da ih više gotovo i ne primjećuju i nižu uspjehe, osvajaju prizanja i nagrade...

Bar je grad u kojem doseljavanje odavno nije izuzetak, a prema rezultatima Popisa stanovništva iz 2023. godine, u toj opštini živjela su 7.534 strana državljana, koji su činili 16,4 odsto stanovništva.

Za Lojko, koja je i sama u Bar došla iz Rusije i u njemu izgradila život, činjenica da “Zimu” čine ljudi različitog porijekla više nije nešto što određuje hor jer su, kako priča, napravili zajednicu u kojoj je to jednostavno prestalo da bude važno.

U Baru živi već osamnaest godina i to je ogroman dio njenog života jer je praktično čitav svoj svjesni odrasli život provela tamo, a došla je posle fakulteta i, kako sama kaže, jednom izabrala Bar i nikad nije zažalila zbog toga i sad, poslije toliko godina, ima osjećaj da taj grad nju bira svakog dana.

“Ovo je moj grad. Ne u smislu pripadanja ili vlasništva, naravno, već u smislu moje odgovornosti prema njemu, vezanosti za ljude koji ovdje žive i želje da mu vratim makar dio onoga što je on dao meni. Ovdje sam izgradila svoj život. Ovdje sam srela supruga, ovdje se rodio moj sin, ovdje su nastali ‘Zima’ i svi projekti koji su iz nje kasnije izrasli”, kazala je Lojko.

Nijedan grad za nju nije učinio više, smatra, pa joj je zato potpuno prirodno da pokuša da učini nešto za njega.

Lojko je odrasla u porodici muzičara koji su je savjetovali da bude “sve drugo, samo ne muzičarka”. Ona je magistrirala pravo i godinama radila u toj struci, ali muzika nije pristala da ostane samo hobi, pa kaže da misli da je od muzike zapravo nemoguće otići.

“Ona je uvijek bila uz mene i nikada nijesam na duže vrijeme prestajala da se njome bavim. Istovremeno, veoma mi je važno što sam imala priliku da se razvijam i u potpuno drugim oblastima - danas mi to iskustvo mnogo pomaže i u svemu što radim u muzici”, rekla je i ocijenila da je možda upravo i jedna od njenih ljepota: čak i kad se u nekom periodu života ne bavite muzikom aktivno, ona nekako nastavlja da ide s vama i “spremna je da vas ponovo prihvati baš onda kad vam zatreba”.

Kad je u pitanju hor “Zima”, priča da je sve počelo prije 11 godina - iz velike ljubavi prema muzici i tada niko od njih nije mogao da pretpostavi ni da će ta priča trajati toliko dugo, ni da će pjevati ozbiljan akademski repertoar, ni da će nastupati na međunarodnim festivalima. Dodaje da su, srećom, imali ogromnu količinu entuzijazma, što je tada prilično uspješno nadoknađivao nedostatak profesionalnog iskustva.

JEZIKOM DO KULTURE

Za više od decenije rada “Zima” je osvojila srebrna i bronzana priznanja na međunarodnom takmičenju horova u Herceg Novom, Zlatnu plaketu međunarodnog festivala u Kikindi, priznanje Niških horskih svečanosti za izvođenje crnogorske horske muzike i Specijalnu povelju “Mokranjčevih dana’” za izvođenje muzike Sergeja Tanejeva.

Tokom tih godina rasli su svi - i horisti i Lojko, a uloga dirigenta se, zapravo, nije mnogo promijenila, rekla je lisu, i dodala da samo sa strane izgleda da dirigent stoji ispred hora i maše rukama, a najvažniji dio posla je nešto drugo: zatvoriti oči, stalno čuti zvuk ka kojem ideš i vidjeti hor koji želiš da jednog dana imaš pred sobom, a onda, probu po probu, pokušavati da do njega zajedno dođete.

Iako je sve teže privući ljudi horskom pjevanju i iako se nekadašnja tradicija horova koja postoji pri školama, fakultetima i institucijama polako gubi, Lojko kaže da je muzika za nju vrijedna sama po sebi, ali je istovremeno i nevjerovatan instrument za upoznavanje sebe.

Zajedničko pjevanje ima dobro dokumentovane efekte na osjećaj blagostanja, navela je i ukazala da joj je, ipak, najvažnije nešto drugo - hor omogućava da budeš dio nečega većeg od sebe, a da pritom ne izgubiš sopstveni glas.

“Mislim da nam danas veoma nedostaje upravo taj osjećaj pripadnosti dobroj grupi ljudi, zajednici s kojom dijelimo nešto važno. U horu na nekoliko sati možemo ostaviti po strani nacionalnosti, razlike u mentalitetu i svakodnevnoj kulturi. Imamo zajednički cilj, slušamo jedni druge i stvaramo nešto što niko od nas pojedinačno ne može da napravi”, njene su riječi, a kao bonus osjećaj navodi to da učestvuje u stvaranju lijepog.

Lojko smatra da je veoma karakteristično što je ovakav hor nastao baš u Baru budući da je grad pod Rumijom “oduvijek bio mjesto susreta različitih kultura, a grad je rastao i još uvijek raste zahvaljujući ljudima koji ovdje dolaze da žive”. Ističe da je nivo tolerancije veoma visok i misli da je upravo to razlog zbog kojeg se ljudi doseljavaju.

Za nju je činjenica da u “Zimi” pjevaju ljudi različitih nacionalnosti, generacija i kulturnih sredina zapravo samo lijep detalj u biografiji hora, pa kaže da su toliko navikli na to da o tome više i ne razmišljaju jer su napravili zajednicu u kojoj je to jednostavno prestalo da bude važno. No, sa jezicima je drugačije.

“Mi namjerno nastojimo da muziku izvodimo na jeziku na kojem je napisana. Nije uvijek jednostavno, ali jezik je dio same muzike i kroz njega možemo da priđemo bliže kulturi iz koje je djelo nastalo, načinu na koji je kompozitor čuo tekst, njegovom ritmu i zvuku. U tome ima posebne ljepote”, ispričala je sagovornica.

BARU FALI KONTINUITET

Lojko je u Baru pokrenula muzički festival “Darovi Božića”, dok NVO “Zima”, na čijem je čelu, organizuje i Međunarodni horski festival “Sotto Voce” u Konkatedrali Svetog Petra, a trenutno koordinira i projekat “Urban Winds Bar”, usmjeren na povezivanje muzičara s teritorije opštine Bar.

Upitana da li svi ti projekti zapravo proizlaze iz iste ideje, da gradu nijesu dovoljni pojedinačni koncerti, već zajednica ljudi koji će zajedno stvarati muziku, ona odgovara - apsolutno.

Koncert ili festival je samo vidljivi dio kulturnog života, naglašava ona, a muzika se zapravo stvara između koncerata - na probama, u susretima, u stalnom radu, a da bi iz tog rada nastajali novi projekti i da bi postojeći mogli da opstanu, potrebna je kulturna sredina. Lojko kaže da “na goloj zemlji ništa ne raste”.

Zato su im važni susreti s drugim horovima i muzičarima jer oni ne proširuju samo profesionalne mogućnosti, već prije svega granice razmišljanja, pa sagovornica podvlači da kultura nije “lokalna pojava i ne završava se na geografskim granicama jednog grada ili države”.

Ne mogu ozbiljno da se bavim muzikom, misli ona, a da ne znaju šta rade njihove kolege u drugim sredinama, da se ne susreću, ne slušaju jedni druge i ne razmjenjuju iskustva.

“U kulturnom životu Bara možda mi najviše nedostaje upravo taj kontinuitet - stalna aktivnost iz koje mogu prirodno da rastu novi projekti, a postojeći da postanu održivi. Voljela bih da ne razmišljamo samo od koncerta do koncerta, nego da gradimo sredinu u kojoj je normalno stalno stvarati muziku”, ispričala je.

“Urban Winds” je još jedan korak u tom pravcu, pokušaj da pronađu ljude koji već postoje u Baru - profesionalce, amatere, one koji aktivno sviraju i one čiji instrument možda godinama stoji u futroli - i da ih povežu, a ona apostrofira da je važno prvo napraviti sredinu u kojoj nešto novo uopšte može da nastane.

Mislim da nam danas veoma nedostaje upravo taj osjećaj pripadnosti dobroj grupi ljudi, zajednici s kojom dijelimo nešto važno. U horu na nekoliko sati možemo ostaviti po strani nacionalnosti, razlike u mentalitetu i svakodnevnoj kulturi. Imamo zajednički cilj, slušamo jedni druge i stvaramo nešto što niko od nas pojedinačno ne može da napravi

Instrument koji svako dijete ima

Kako bi se muzička scena u Baru razvijala potrebno je stvarati nove profesionalce, što znači uključivati i mlade.

Lojko smatra da djecu ne bi trebalo upoznavati s muzikom samo kroz slušanje, već prije svega kroz neposredno učestvovanje u njenom stvaranju - proizvodeći zvuk, osjećajući ritam i učeći da muziciraju s drugima.

Ona bi voljela da se društvo pomjeri od ideje pasivnog slušanja muzike ka aktivnom učestvovanju u njenom stvaranju jer, kako kaže, dijete svijet upoznaje kroz neposredno iskustvo, zato mu treba dati mogućnost da samo proizvede zvuk, osjeti ritam, sluša druge...

“Nijesu potrebni skupi instrumenti ni posebna oprema, jer svoj instrument već nosimo sa sobom - sopstveni glas. To je vjerovatno jedan od najdostupnijih i najdemokratičnijih načina da muzika zaista uđe u život djeteta”, kaže sagovornica lista i zaključuje da se na tom mjestu vraćamo horu kao najuniverzalnijem obliku zajedničkog muziciranja i vjerovatno jednom od najdostupnijih i najdemokratičnijih načina da muzika zaista uđe u život djeteta.