Rečeno mi je da samo treba da se opustim. Ljekari ne razumiju žene koje imaju problema sa seksualnim odnosima. Fokus im je samo na reprodukciji i fizičkom zdravlju. Imala sam utisak da se moj problem ne smatra medicinski relevantnim - ovako su žene koje su popunile anonimni upitnik Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) opisale iskustva sa ljekarima kojima su se obratile zbog bolnih seksualnih odnosa.
Na upitnik je odgovorilo 90 žena koje su se suočile sa nekim oblikom seksualne disfunkcije: njih 32 sa bolom tokom odnosa, gotovo isto toliko sa nemogućnošću postizanja orgazma, 51 sa nedostatkom seksualne želje, a 24 sa suvoćom vagine.
Mnoge ispitanice nijesu tražile pomoć, a među onima koje jesu malo je onih čiji je problem potpuno riješen. Od oko 50 žena koje su razgovarale sa ginekologom, endokrinologom ili psihoterapeutom, samo 10 je navelo takav ishod.
Ljekarke koje su govorile za CIN-CG ukazuju na manjak stručnjaka za liječenje seksualnih disfunkcija i na terapije koje su u nekim zemljama Evropske unije standardno dostupne, a u Crnoj Gori uglavnom samo kod privatnika.
Najmanje 40 odsto žena reproduktivne dobi doživi neki vid seksualne disfunkcije, dok se taj procenat penje na dvije trećine žena koje su u postmenopauzi, pokazuju procjene Američkog udruženja akušera i ginekologa. Podaci ovog udruženja pokazuju i da će tri od četiri žene makar jednom u toku života iskusiti bol prilikom seksualnog odnosa. Najmanje sedam odsto žena godišnje doživi problem sa bolnim seksualnim odnosima koji traje duže od tri mjeseca.
Istraživanja pokazuju da je u prosjeku potrebno oko sedam godina da bi se dobila prava dijagnoza kada je u pitanju vaginalna bol, a pogrešne dijagnoze su veoma česte.
Aleksandra Vuksanović Božarić, ginekološkinja i profesorica na Medicinskom fakultetu, smatra da pacijentkinjama treba obezbijediti dijagnostiku i, prema potrebi, pomoć ginekologa, fizioterapeuta za karlično dno, psihologa, psihoterapeuta, urologa ili drugog specijaliste o trošku države.
“Seksualne disfunkcije kod žena predstavljaju kompleksan zdravstveni problem. Pomoć mora sistemski postati dostupna svim pacijentkinjama u okviru javnog zdravstvenog sistema”, kaže Vuksanović Božarić.
Žene smatraju da Crna Gora ne nudi pomoć
“Moj prvi seksualni odnos sa 19 godina je bio strašno bolan”, kaže jedna od ispitanica CIN-CG-a.
Mislila je da je bol prilikom prvog seksualnog odnosa normalna pojava, pa je prećutala. Međutim, svaki sljedeći odnos sa njenim tadašnjim partnerom bio je nepodnošljivo bolan.
Stidjela se da potraži pomoć, sumnjala da je u Crnoj Gori može dobiti i strahovala od troškova. Problem ima i danas.
Četvrtinu ispitanica bilo je stid da traže pomoć. Mnoge su bol i nezadovoljstvo smatrale normalnim dijelom života žena, oko 15 nije znalo kome da se obrati, a gotovo isto toliko nije vjerovalo da može dobiti pomoć u domaćem sistemu. Prepreka su bili i troškovi.
Iz Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) kažu da se žene rijetko obraćaju ljekarima zbog ovih problema.
Institucije s kojima je kontaktirano ne vode posebnu evidenciju o ovim stanjima. Institut za javno zdravlje Crne Gore (IZJCG) raspolaže podacima za šire grupe oboljenja.
“Podaci o boli i drugim stanjima polnih organa žene nijesu uključeni u redovno izvještavanje IZJCG-a”, navode iz Instituta.
Od lokalnih ginekoloških ambulanti javnog zdravstva s kojima je kontaktirano odgovorio je samo Dom zdravlja Herceg Novi. Prema procjeni njegovih ginekologa, 15-20 odsto pacijentkinja javlja se sa simptomima koji mogu dovesti do seksualne disfunkcije.
Tegobe su najčešće infektivnog porijekla ili povezane sa menopauzalnom tranzicijom. Rjeđe se dijagnostikuju premaligne i maligne lezije genitalnog trakta, a veoma rijetko urođene anomalije, navode iz tog doma zdravlja.
Liječenje infekcija dostupno je u javnom sistemu, dok većinu preparata za menopauzu pacijentkinje moraju da kupuju.
Gotovo polovina žena koje su odgovorile na upitnik smatra da zdravstveni sistem u Crnoj Gori ne nudi rješenja za seksualne disfunkcije i probleme žena.
Vuksanović Božarić ističe potrebu za edukacijom zdravstvenih radnika, ranijim prepoznavanjem problema, dostupnijim terapijama i saradnjom različitih specijalista.
“Uzroci mogu biti različiti - ginekološki, hormonski, infektivni, urološki, mišićno-koštani, neurološki i psihološki - pa liječenje treba da bude individualizovano i, kada je potrebno, multidisciplinarno”, objašnjava ona.
Postojanje pojedinih stručnjaka ili privatnih ustanova, dodaje, ne znači da postoji organizovana i svima dostupna pomoć ženama sa seksualnim disfunkcijama i hroničnim bolom.
Populacioni fond Ujedinjenih nacija (UNFPA) i zdravstveni stručnjaci Zapadnog Balkana su 2024. među regionalnim izazovima izdvojili ograničenu edukaciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, nedostupne informacije i savjetovanje, kao i finansijske i druge prepreke liječenju.
Manjak stručnjaka i nedostupne terapije
Fizikalna terapija karličnog dna u Crnoj Gori je “još uvijek u početnoj fazi razvoja i nije dostupna u okviru javnog zdravstvenog sistema”, navode iz Komore fizioterapeuta Crne Gore.
Iz Komore ukazuju na njen značaj u liječenju urinarne inkontinencije, bolnih odnosa, postporođajnoj rehabilitaciji i ublažavanju tegoba povezanih sa menopauzom.
Navode da je 2026. održana prva edukacija iz ove oblasti, u organizaciji NVO Sportska fizioterapija, te da u Crnoj Gori ranije nije postojao formalni program obuke.
Nevena Miletić Đurić, fizioterapeutkinja iz Beograda sa ekspertizom za karlično dno, objašnjava da ova terapija može biti ključna tokom trudnoće, nakon porođaja i u menopauzi.
“Razlog nije samo u promjeni hormonskog statusa, već i u tome što se zajedno sa tim promjenama mijenjaju tkiva, mišići, nervni sistem i način na koji karlično dno funkcioniše. Kod nekih žena to može doprinijeti pojavi urinarne ili fekalne inkontinencije, osjećaja pritiska ili spuštanja organa, bola u karlici, bola pri seksualnom odnosu ili drugih funkcionalnih problema”, kaže Miletić Đurić za CIN-CG.
Terapija se primjenjuje i kod vaginizma, odnosno nesvjesnog grča mišića koji odnos čini izrazito bolnim, vulvodinije ili hroničnog bola vulve, dispareunije, odnosno bolnih seksualnih odnosa, kao i poremećaja tonusa mišića karličnog dna.
“Postporođajna rehabilitacija karličnog dna može biti propisana nakon porođaja i pokrivena je 100 odsto kroz javno zdravstveno osiguranje. Prema analizi francuskog nacionalnog zdravstvenog registra gotovo 639.000 žena je koristilo rehabilitaciju karličnog dna tokom 2022. godine”, objašnjava Miletić Đurić, navodeći Francusku kao primjer.
Prema njenim riječima, u Velikoj Britaniji ova terapija je prva linija liječenja u postnatalnoj zdravstvenoj zaštiti i kod problema sa prolapsom, bolom u karlici i seksualnim disfunkcijama.
Terapijom se mišići jačaju ili opuštaju prema potrebama pacijentkinje, zbog čega je treba sprovoditi uz pomoć stručnjaka, kaže Miletić Đurić.
Rezultati se procjenjuju nakon šest do 12 nedjelja. Smanjenje bola, bolja kontrola ili opuštanje mišića mogu se javiti ranije, dok se promjene seksualne funkcije mogu razvijati sporije, objašnjava ona.
“Da bi bila dostupna, potrebno je da postoji i dovoljan broj kvalitetno obučenih stručnjaka, kao i jasan put kojim će žena doći do odgovarajuće procjene stanja i terapije. Vidim veliki prostor za unapređenje zdravstvenog sistema, kroz bolju edukaciju žena, ali i zdravstvenih radnika, veću prepoznatljivost problema karličnog dna i bolju saradnju između ginekologa, fizioterapeuta, psihologa i drugih stručnjaka kada je to potrebno”, smatra Miletić Đurić.
Sagovornici iz struke ukazuju i na nedostatak seksologa koji bi se bavili psihičkim aspektom seksualnih problema. Psihoterapeutkinja Adriana Pejaković kaže da u Crnoj Gori nije dostupna specijalizacija iz seksologije, naročito u javnom zdravstvu, dok seksualni problemi ostaju tabu.
Žene koje joj se obraćaju, kaže, često idu od terapeuta do terapeuta i pomoć dobiju ako im se “posreći” da pronađu odgovarajućeg stručnjaka.
Iako postoje savjetovališta za reproduktivno zdravlje, Pejaković u praksi primjećuje nedostatak multidisciplinarnog pristupa bolnim odnosima, anorgazmiji i seksualnom nezadovoljstvu. Ni u pretežno privatnoj psihoterapeutskoj praksi, dodaje, nije razvijen rad na seksualnim problemima sa psihogenom osnovom.
Fale ginekolozi sa ekspertizom za hormone
Oko 20 ispitanica povezalo je disfunkciju sa hormonskim promjenama koje dolaze sa godinama. Samo četiri su navele da je problem potpuno riješen nakon traženja ljekarske pomoći.
“Mislim da su seksualna iskustva starijih žena na neki način stigmatizovana, društvo ih smatra smiješnim, tako da one normalizuju da su kao žene bezvrijedne i odbačene”, navodi 70-godišnja ispitanica koja se nosi sa hroničnim problemima kao što su suvoća vagine i nedostatak seksualne želje.
I druge ispitanice smatraju da zdravstveni sistem ne posvećuje dovoljno pažnje perimenopauzi i menopauzi.
“Manje znanja o perimenopauzi od mene, doživljaj da to tako mora i da ne treba raditi ništa povodom hormonskog deficita”, navodi jedna od ispitanica svoje iskustvo sa ginekologom.
Ginekološkinja i endokrinološkinja KCCG-a Marija Đurović objašnjava da nedostatak estrogena u menopauzi često prati suvoća vagine, bolni odnosi i vaginalne infekcije, a da je hormonska terapija jedan od ključnih načina ublažavanja simptoma.
Suvoća i bolni odnosi javljaju se i kod žena reproduktivne dobi koje koriste kontracepciju, a probleme imaju i onkološke pacijentkinje, kaže ona.
Prema njenim riječima, u Crnoj Gori rade svega dvije ginekološkinje sa ekspertizom i u reproduktivnoj endokrinologiji, koje mogu savjetovati pacijentkinje o hormonskim terapijama.
“Dok se nadoknada hormona štitne žlijezde prihvata kao neophodna, reproduktivne hormone i dalje prate strah i predrasude. Princip je sličan - kada jajnici prestanu da proizvode hormone, njihova nadoknada može poboljšati kvalitet života, dok se ženama koje u menopauzu uđu prije 40. godine savjetuje sistemska terapija estrogenom”, objašnjava Đurović.
Međutim, samo se dva lijeka mogu dobiti o trošku Fonda za zdravstveno osiguranje, kaže Đurović.
Više ljekara kazalo je, pod uslovom anonimnosti, za CIN-CG da, prema njihovom iskustvu, potrebna hormonska terapija za žene nije uvijek dostupna ni besplatna u Crnoj Gori.
Đurović, ipak, ukazuje na pomake tokom posljednjih pet godina, kroz kampanju KCCG-a koji ženama nudi savjetovanje o hormonskoj terapiji u menopauzi.
Traumatska iskustva često ostavljaju trajne posljedice
“Nadam se da ću imati hrabrosti jednog dana da razgovaram sa nekim o onome što se desilo. Pokušala sam jednom prilikom na psihoterapiji… ali nisam imala povjerenja i hrabrosti da pričam više o tome. Znam tačan uzrok mojih problema, ali bi za mene to bilo otvaranje Pandorine kutije”, kaže jedna od ispitanica CIN-CG-a koja pati od vaginizma i osjeća nelagodu i strah u vezi sa seksualnim odnosima.
Ona je jedna od 16 ispitanica koje su navele da se suočavaju sa seksualnom disfunkcijom nakon što su preživjele seksualno zlostavljanje, uznemiravanje ili neprijatno seksualno iskustvo.
Ispitanice opisuju i pritisak partnera da pristanu na neželjene odnose.
Jedna od njih kaže da je zbog depresije izgubila seksualnu želju, a partner je optuživao da ga smatra neprivlačnim. Pristajala je na odnose i kada ih nije željela.
“Onda bi odnosi bili bolni, a kod mene se razvijao strah da ih odbijem, jer bi to pokrenulo svađu u ionako narušenom odnosu”, kaže ona.
Nakon raskida i psihoterapije izašla je iz depresije, a danas ima partnera koji nije nasilan.
Psihološkinja Aida Perović, koja savjetuje mlade u NVO Prima, upozorava da i mlađe žene pod pritiskom partnera pristaju na odnose za koje nijesu spremne, uz moguće trajne traumatske posljedice.
“Dešavalo se da djevojke završe sa ozbiljnim povredama polnih organa nakon što pod pritiskom partnera pokušaju da se upuste u seksualni odnos za koji nijesu spremne”, objašnjava Perović.
U Crnoj Gori nema zasebnog školskog predmeta posvećenog seksualnom obrazovanju.
Pejaković ukazuje na uticaj patrijarhalne kulture zbog koje žene o seksualnim problemima ćute i pred partnerima i pred ljekarima.
Pored seksualnog, i akušersko nasilje može biti uzrok kasnijih problema koje žene često ne prepoznaju, dodaje Pejaković.
Gotovo četvrtina žena koje su svoja iskustva podijelile sa CIN-CG-om kazala je da je njihov problem nastao nakon porođaja.
“Porođaj je bio težak, imala sam epiziotomiju koja je bila jako loše ušivena i svaki odnos nakon toga je bio bolan, jer je koža pucala. Kako nisam imala svijest o tome, trpjela sam”, navodi jedna ispitanica, dodajući da je patrijarhalno vaspitana i da nije znala kako da se ikome požali, niti da odbije partnera.
Njen problem riješio je ljekar koji joj je prilikom drugog porođaja prepravio loše zašivenu epiziotomiju.
Ispitanice ističu i važnost razumijevanja partnera kada seksualna želja opadne nakon porođaja, zbog starenja ili drugih razloga.
“Srećom pa imam normalnog muža koji me razumije, ali kontam da bi nekome ovo bio razlog za razvod”, navodi jedna ispitanica koja je izgubila želju za seksualnim odnosima nakon porođaja.
Slična situacija širom Balkana
Sagovornica iz Srbije, koja se javila preko međunarodne Facebook grupe za podršku ženama sa vaginalnim bolom, prvi put je osjetila problem sa 21 godinom.
“Bol je bio toliko jak da sam imala osjećaj kao da postoji zid”.
Za vaginizam je saznala na internetu.
“Uslijedile su godine odlazaka kod različitih ginekologa, ali sam uglavnom nailazila na nerazumijevanje. Uprkos tome što sam govorila da me boli, pojedini ljekari pokušavali su da obave pregled na silu. Na kraju sam u Kliničkom centru imala pregled u totalnoj anesteziji, kada je utvrđeno da je sa matericom sve u redu. Ipak, nisam dobila jasne smjernice kome dalje da se obratim i kako da liječim vaginizam”, kaže sagovornica koja danas ima 31 godinu, a i dalje živi sa vaginizmom.
“Danas znam da tretman može da uključuje psihoterapiju, rad sa mišićima karličnog dna i vaginalnim dilatatorima. Problem je što kod nas, prema mom iskustvu, još nema dovoljno stručnjaka koji se konkretno bave vaginizmom, niti žene uvijek znaju kome da se obrate”, navodi ona.
Katrin Maslenkova iz Bugarske, moderatorka Facebook grupe za podršku ženama sa vaginalnim bolom, podijelila je sa CIN-CG-om iskustva žena iz Bugarske i Rumunije koje godinama nijesu uspijevale da dobiju odgovarajuću terapiju.
“Dok sam živjela u Bugarskoj posjetila sam osam ljekara i dva seksologa i niko nije uspio da mi pomogne”, navodi jedna od njih. To je, kaže, bio glavni razlog preseljenja u Njemačku, gdje je pronašla ljekara koji joj je pomogao.
Žena iz Rumunije takođe je pomoć dobila tek nakon preseljenja: u Francuskoj joj je fizikalna terapija riješila problem.
Vuksanović Božarić poručuje da bol tokom odnosa ne treba prihvatati kao nešto što žena mora da “istrpi” ili kao normalnu posljedicu porođaja, menopauze i starenja.
“Seksualno zdravlje je sastavni dio ukupnog zdravlja žene i ne bi trebalo da bude tema o kojoj se govori tek kada problem postane hroničan”, kaže ona.
Pravovremena dijagnostika i odgovarajuća terapija, zaključuje, mogu poboljšati kvalitet života, partnerske odnose i emocionalno stanje žena.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta MOST - Media Organisations for Stronger Transnational Journalism, novinarskog partnerstva finansiranog iz programa Creative Europe, koji podržava nezavisne medije specijalizovane za međunarodno izvještavanje.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
