Hronika hrabrosti i požrtvovanja: Monografija Ratka Pejovića - 110 godina pljevaljskih vatrogasaca

Biti vatrogasac u Pljevljima nikada nije bilo samo zanimanje, to je poziv, tradicija koja se često prenosi s koljena na koljeno i svjesna odluka da tuđi životi i imovina budu važniji od sopstvene bezbjednosti. To je onaj trenutak tišine prije nego što se oglasi vatrogasna sirena i svjedočanstvo o ljudima koji su, suočeni sa opasnošću, svjesno išli njoj u susret.

Od prvih koraka načinjenih prije više od jednog vijeka, pa sve do danas, pljevaljski vatrogasci su ispisali hroniku hrabrosti koja je ovih dana sažeta u monografiji priređivača jednog od njih, Ratka Pejovića. Ova vrijedna knjiga ne samo da osvjetljava razvoj službe, već donosi priču o ljudima koji su svoju profesionalnu dužnost potvrđivali spremnošću da sopstvene živote stave na kocku kako bi spasili tuđe.

Izlazak monografije iz štampe ujedno označava i početak manifestacije “Dani pljevaljskog vatrogastva”, kojom se obilježava 110 godina Dobrovoljnog vatrogasnog društva i 35 godina profesionalizacije Vatrogasne jedinice.

“Želja nam je da se ove svečanosti završe velikom Akademijom, koja se po prvi put organizuje na ovim prostorima. U okviru planiranih aktivnosti biće organizovani likovni i literarni konkursi, izložbe opreme i fotografija iz života službe, kao i prigodne vježbe spremnosti i obučenosti naših vatrogasaca”, najavljuje komandir Službe zaštite i spasavanja Opštine Pljevlja, Bogdan Bojović.

Prema sačuvanim podacima, prvo vatrogasno društvo u Pljevljima formirano je prije tačno 110 godina, za vrijeme Austrougarske vladavine i funkcionisalo je na dobrovoljnoj osnovi. Društvo je nastalo iz nužde jer je vatra često zahvatala pljevaljske drvene dućane grijane mangalom. Zbog toga su članovi prvog vatrogasnog društva bile većinom pljevaljske zanatlije.

Vatrogasno društvo je radilo sa prekidima, a ponovo je formirano 1933. godine. Imalo je 73 člana koji su mahom bili zanatlije i radnici do 35 godina starosti. Zadatak mu je bio da obučava članstvo i da štiti građanstvo i imovinu od požara.

Fotografija prvih pljevaljskih vatrogasaca iz 1918. i snimak dobrovoljne čete iz 1933. godine nisu tek puke ilustracije minulog doba. To su vizuelni dokumenti o ljudima koji su sa skromnom opremom postavljali temelje današnje službe.

Drugi svjetski rat je prekinuo njihov rad, ali pljevaljski duh solidarnosti oživio je odmah po oslobođenju - 1946. godine, odlukom Narodnog odbora sreza. Sa svega 24 člana, u stalnoj borbi sa oskudicom, ovi hrabri ljudi su požare gasili praktično goloruki - običnim kantama za vodu. Tek 1948. godine obezbjeđuju se sredstva za osnovnu opremu, poput motornih pumpi i crijeva, kada jedinica narasta na preko 100 članova.

ZUKOVIĆ OSTAO BEZ VIDA U BORBI SA VATROM

Ratko Pejović, komandir odjeljenja za preventivu u Službi zaštite, podsjeća na ključne istorijske momente.

“Prva vatrogasna kola, tipa ‘praga’, kapaciteta 1.500 litara vode, nabavljena su 1952. godine. Deset godina kasnije, 1962. godine, formira se Opštinski vatrogasni savez za Pljevlja i Žabljak sa predsjednikom Milosavom Ćosovićem na čelu, s ciljem da se otklone nedostaci u funkcionisanju službe. Zgrada u kojoj su smješteni vatrogasci pravljena je iz namjenskog fonda od premija osiguranja od požara, a ta sredstva su se, odlukom Skupštine opštine, smjela koristiti isključivo za opremu i stručno osposobljavanje”.

Priča o pljevaljskim vatrogascima nemoguća je bez pomena Mustafe Zukovića, čovjeka koji je u vatrogasne redove stupio još 1933. godine, a nakon Drugog svjetskog rata postao jedan od inicijatora obnove društva i njegov prvi poslijeratni komandir. Do 1948. godine dužnost je obavljao volonterski, a potom profesionalno, sve do penzije 1972. godine.

Novinski zapis iz 1971. godine opisuje Zukovića kao čovjeka koji je svoje zdravlje bukvalno ostavio u borbi sa vatrom. Tokom dramatične intervencije u zapaljenoj strugari, pokušavajući da spriječi katastrofu i širenje požara prema skladištu municije, pretrpio je trajno oštećenje vida. Ipak, ostao je vatrogasac, prenoseći iskustvo mlađima.

“Zukovića je naslijedio njegov zamjenik Bahrija Brahić, vatrogasni tehničar sa činom višeg vatrogasnog oficira i dobitnik mnogobrojnih priznanja, koji je na funkciji ostao do 1990. godine. Tada dužnost preuzima Mlađen Simović, takođe više puta nagrađivan za svoj rad”, navodi Pejović.

Odlikovanja, poput Ordena zasluga za narod iz 1966. godine, nisu bila samo ukras na uniformama, već priznanje cijeloj zajednici koja je pokazala da se humanost pamti.

ORKESTAR

Pljevaljski vatrogasci nisu samo branili grad od vatre, već su decenijama disali sa njim. Od 1946. do 1958. godine u okviru društva radila je čuvena bleh muzika, predvođena istaknutim kapelnikom Dragišom Pelcom.

Kao i svako veliko evropsko vatrogasno društvo sa tradicijom, i pljevaljsko je imalo svoj orkestar. Nastao iz potrebe za relaksacijom nakon napornih i stresnih intervencija, orkestar je držao članove na okupu. Sarađivali su sa pozorišnom sekcijom društva “Bratstvo”, priređivali promenadne koncerte i uveličavali svaki gradski praznik. Uz zvuke njihove muzike, na vječni počinak ispraćeni su i brojni Pljevljaci. Kasnije je ovu sekciju preuzelo društvo pri Rudniku uglja, nakon čega je tradicija zamrla.

Danas, prateći moderne trendove, Služba zaštite i spasavanja umjesto instrumenata koristi digitalne alate, te je osnovala svoj internet portal kako bi bila što bliže građanima.

ČEKAJU NOVI DOM

Odlukom Skupštine opštine Pljevlja, jedinica se potpuno profesionalizuje 1991. godine, dok 2008. prerasta u modernu Službu zaštite i spasavanja.

“Tih godina djelimično je obnovljena oprema, nabavljeno je vozilo za gašenje požara u uskim gradskim ulicama, kao i vozila za tehničke intervencije. Ipak, dok su uslovi za smještaj vatrogasaca korektni, garažni prostor je i dalje skučen i neuslovan. Projekat novog Vatrogasnog doma završen je još 2007. godine, lokacija postoji, ali realizacija čeka bolja ekonomska vremena”, objašnjava Pejović trenutno stanje.

Služba danas radi u četvorobrigadnom sistemu dežurstva.

Spremnost pljevaljskih vatrogasaca spasilaca da u svakom momentu krenu prema vatri, poplavama ili saobraćajnim nesrećama - tamo gdje nečiji život zavisi od sekunde ostaje nepoljuljana.

“Naša služba danas je moderna i spremna za izazove 21. vijeka. Ali, nikada ne smijemo zaboraviti na čijim ramenima stojimo. Stojimo na ramenima onih koji su 1916. godine sanjali i gradili ono što mi danas imamo. Zato je naša obaveza da tu službu čuvamo, unapređujemo i ostavimo je budućim generacijama snažniju i spremniju nego što smo je mi zatekli”, ističe Pejović.