Cetinjske gimnazijske klupe bile su početak prijateljstva koje je Danila Kiša i Boška Mijanovića povezivalo više od četiri decenije, sve do piščeve smrti 1989. godine. Poslije teških poslijeratnih godina, školskih druženja i prvih književnih pokušaja, njihovi putevi ponovo su se ukrstili u Beogradu, gdje su sredinom pedesetih nastavili studije. Kiš je upisao svjetsku književnost, Mijanović matematiku, ali su ih zajednička interesovanja, prijatelji i intelektualna radoznalost držali u istom društvu.
NE PROPUSTITE
Sa nekadašnjim cetinjskim gimnazijalcima Pavlom Đonovićem i Pavlom Zorićem, a kasnije i Milanom Belim Popovićem, činili su krug mladih ljudi koji su dane provodili na fakultetima i u bibliotekama, a noći u književnim raspravama i beogradskim kafanama.
“Poslije završetka gimnazije, putevi kojima smo krenuli vodili su nas u isti grad, ali ne i istim pravcem. Danilo Kiš je 1954. godine upisao svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na grupi koja je te godine bila tek osnovana, noseći u sebi onu početnu neizvjesnost i širinu koja prati svako novo nastajanje. Pavle Đonović opredijelio se za srpski jezik i jugoslovensku književnost, na istom fakultetu, gdje je već jednu godinu prije njega studirao i Pavle Zorić. Ja sam, pak, napustio Građevinski fakultet i prešao na Prirodno-matematički, birajući matematiku, ne sasvim svjestan gdje će me taj izbor odvesti”, prisjeća se Boško Mijanović.
Prema njegovim riječima, Iako su se razišli po studijama, doskorašnji đaci cetinjske Gimnazije su se često sastajali u Beogradu. “Ono naše gimnazijsko druženje, koje je nastalo bez plana i bez naročitog razloga, dobilo je sada čvršći oblik, kao da je u novim okolnostima našlo svoje pravo mjesto. U tim susretima bilo je više razumijevanja nego riječi, i više bliskosti nego potrebe da se ona dokazuje. Ubrzo se tom krugu pridružio i Milan Beli Popović iz Titograda, takođe student književnosti, sa kojim smo se upoznali iste godine. Njegov dolazak zatvorio je, na neki način, naš mali krug, dajući mu onu potpunost koju imaju zajednice nastale iz sličnosti i međusobnog prepoznavanja. Otpočeo je moj život na dva kolosijeka, koja su se kretala uporedo, ali su vodila u dva sasvim različita svijeta”, kazuje Mijanović.
Prijateljstvo sa studentima književnosti
On navodi da je prvo prolazio kroz predavanja iz raznih matematičkih oblasti. Pred njim su se postepeno otvarale tajne brojeva, matematičkih simbola i njihovih međusobnih odnosa, geometrijskih oblika i prostornih formi, prebrojivih i neprebrojivih beskonačnosti, kao i zvjezdanih prostranstava kojima se bavila astronomija. U Boškovom umu počeo je da se oblikuje jedan novi svijet - svijet apstraktne misli, stroge logike i zadivljujuće unutrašnje harmonije.
“Drugim kolosijekom vodilo me je prijateljstvo sa studentima književnosti, prije svega sa Danilom Kišom i Pavlom Zorićem, s kojima sam se gotovo svakodnevno družio. Zahvaljujući njima otkrivao sam književna djela i pisce o kojima u gimnaziji nijesam imao prilike da učim. Svaki slobodan trenutak koristio sam da u Narodnoj biblioteci potražim knjige o kojima smo razgovarali i da pročitam poneko djelo njihovih autora. Prisustvovao sam književnim večerima mladih pisaca na Filozofskom fakultetu, a u Maloj sali Kolarčeve zadužbine slušao predavanja istaknutih stvaralaca i naučnika jugoslovenske kulture. Rado sam pratio i druge kulturne događaje koji su Beograd činili živim i uzbudljivim mjestom susreta ideja. Tako su se u meni istovremeno razvijala dva duhovna svijeta. Jedan je težio preciznosti, dokazu i zakonitosti; drugi mašti, jeziku i ljudskoj sudbini. Nijesu se međusobno potirali - naprotiv, dopunjavali su se, obogaćujući moj pogled na svijet i određujući put kojim ću kasnije ići”, objašnjava Boško.
Ali, pored tog života koji se odvijao kroz knjige, časopise i razgovore, postojao je i jedan drugi, paralelni život, manje uređen, ali ne manje stvaran. Dolazeći iz sredine u kojoj su godine bile obilježene strahom i oskudicom, cetinjski đaci suu Beogradu prvi put osjetili nešto što je ličilo na slobodu - ne potpunu i ne bez ograničenja, ali dovoljnu da nas privuče i zadrži.
“Dio tih noći provodili smo po kafanama, najčešće u “Prešernovoj kleti” i “Tri šešira”, mjestima u kojima su se susretali razni ljudi, od onih koji su željeli da budu viđeni, do onih koji su već bili izmakli iz uobičajenog toka života. U tim susretima bilo je i površnosti i iskrenosti, i smijeha i rasprava, i svega onoga što prati mladost koja traži svoje mjesto. Kroz razgovore, pjesmu i piće, dodirivali smo ono što je tada još postojalo kao ostatak beogradske boemije, koja je, već tada, polako gasnula. Kasnije, kada se o tim danima govorilo, činilo se da su imali više značenja nego što smo u tom trenutku mogli da naslutimo”, opisuje beogradske dane Mijanović.
Društvo iz kluba književnika
Ovo društvo odlazilo je i u Klub književnika, u Francuskoj ulici, gdje je sve imalo drugačiji ton i drugačiju mjeru. Kiš je kasnije govorio o tom vremenu kao o razdoblju u kojem je ulazio u svijet boemije, pio mnogo i bez mjere, tražeći u tom životu nešto što se nije moglo lako naći. Noću je, kako je znao da kaže, uzalud pokušavao da otkrije njegovu tajnu, dok je danju sjedio u Narodnoj biblioteci i pohađao predavanja, kao da živi dva života koja se ne dodiruju.
“On nije bio čovjek koji traži samoću. Naprotiv, volio je društvo i rijetko je bio sam, a i u kafanu nije odlazio zbog pića kao takvog. Ono je bilo samo dio jedne šire potrebe - da se bude među ljudima, da se razgovara i osjeti vrijeme u kojem se živi. I danas, kada se prisjećam tih noći, ne mogu reći da su bile uzaludne. U njima je bilo nečega što je ostajalo, iako se nije moglo odmah prepoznati”, pojašnjava Boško.
Ljeto 1988. godine donijelo je Paskal i Danila ponovo na Cetinje. U Danilu je, kaže Mijanović, tada još uvijek tinjala krhka nada da će nadvladati bolest, iako su sumnje, teške i neizgovorene, bivale sve glasnije.
“Jednog prijepodneva sjedjeli smo u bašti hotela Park. Društvo su nam pravili naši zajednički poznanici Periša Spasić i Stanko Roganović. Razgovor se, prirodno i neizbježno, vrtio oko Danilovog zdravlja. Trudili smo se da mu ulijemo snagu, tražeći u sopstvenim životima primjere koji bi potkrijepili vjeru u ozdravljenje. Ispričao sam mu tada sudbinu mog brata, kojeg je Danilo poznavao, a kojem je deceniju ranije zbog opake bolesti odstranjen dio plućnog krila. Tada je on, što se pluća tiče, sasvim bio dobro. Pomenuo sam i Đoka Vukmanovića, nekadašnjeg republičkog sekretara za inostrane poslove, koji je prošao kroz sličnu situaciju i izašao kao pobjednik. Sudbina je htjela da se Đoko u tom trenutku zatekne u hotelu, pa smo ga zamolili da nam se pridruži. Njegova pojava, vitalnost i svjedočanstvo o sopstvenoj borbi vidno su popravili Danilovo raspoloženje. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada se sjenka povukla pred nadom”, navodi Mijanović
U hotelu su se nešto kasnije pojavili Miodrag Lekić, tadašnji republički sekretar za kulturu i obrazovanje, sa suprugom, te Dimitrije Popović sa svojom saputnicom i Marko Špadijer. Na Špadijerov predlog, Lekić je priredio ručak dvojici nekadašnjih učenika nekada čuvene Cetinjske gimnazije - Danilu Kišu, piscu evropskog formata, i Dimitriju Popoviću, tada već istaknutom slikaru koji je spajao hrvatske i crnogorske kulturne prostore.
“To popodne proveli su zajedno, seleći se iz hotelske atmosfere u privatnost bašta Dimitrija Popovića i Marka Špadijera. Bio je to skup prijatelja i umjetnika, protkan duhom starog Cetinja i intelektualnom bliskošću. Objektiv fotoaparata zabilježio je tada nekoliko dragocjenih trenutaka - danas te fotografije stoje kao nijemi svjedoci posljednje godine Danilovog dolaska u grad svoje mladosti, čuvajući lik čovjeka koji se, uprkos svemu, osmjehivao svom Cetinju”, veli Boško Mijanović.
Odlazak u tišini
On je primio vijest o smrti Danila Kiša, kako kaže, kao neizbježnu činjenicu, pa se ubrzo našao u Beogradu, “gradu koji je istovremeno bio i njegova pozornica i njegovo poprište. Na Novom groblju, oko odra, okupio se svijet iz njegovog kasnijeg životnog kruga - lica koja su obilježila njegove zrele pariske i beogradske godine”.
“Stajao sam tamo, noseći u sebi neizgovorenu dužnost da se od njega oprostim u ime onih koji su ga poznavali prije nego što je postao “Kiš” -u ime drugova iz mladosti i cetinjskih prijatelja. Ipak, njegova posljednja želja bila je jača od naše potrebe za riječima: želio je odlazak u tišini, uz pravoslavni obred, bez govora koji bi pokušali da uokvire ono što je on sam već neprevaziđeno ispisao”, sa setom se prisjeća Mijanović.
Nakon sahrane, dok se sivi beogradski dan polako gasio, Boško je krenuo ka željezničkoj stanici, vukući sa sobom težinu Cetinja i zajedničkih uspomena. Put ga je, gotovo nagonski, naveo u hotel Palas. Sjeo je u onaj isti mir, u isti prostor koji je nekada pulsirao od mladosti. Tu, na spratu hotela, krajem januara 1961. godine, Danilo se vjerio sa Mirjanom Miočinović.
“Kao u nekom starom, crno-bijelom kadru, vidio sam nas ponovo za tim stolom: Mirjanu i njega, Dušku Mirković, našeg druga Pavla Zorića i sebe, tek pristiglog sa Cetinja, spremnog da budem kum toj ljubavi. Kao da me je neka skrivena sila usmjerila da svratim u Palas, primora me da vratim vrijeme unazad i da prođem kroz njega od kada sam Danila upoznao”, prisjeća se Mijanović.
Kišov prijatelj, posmatrajući taj luk života, od onog dana 1947. kada je Danilo kao dječak stigao na Cetinje, pa do ovog konačnog beogradskog smiraja, vidi četiri jasna poglavlja njegove sudbine:
“Prvi period je cetinjsko kaljenje. Tamo je od dječaka postao punoljetan čovjek. Cetinjsko dobro i cetinjsko zlo, ta specifična mješavina gordosti, jada, talenta i surovosti, ugradili su se u temelje njegove ličnosti. Bez tog cetinjskog krša, njegova kasnija aristokratija duha ne bi imala na čemu da počiva.
Drugi period su beogradski studentski dani, vrijeme kada je krojio mapu svog književnog univerzuma. To nije bila boemija u tin-ujevićevskom smislu, niti je on bio tek kafanski svirač na gitari, kako ga ponekad površna sjećanja skiciraju. Kod Kiša, emocionalni um nikada nije potisnuo racionalni, niti obrnuto. Na njega se nije mogla primijeniti ona čuvena misao Horasa Valpola da je “svijet komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju”. Kiš je bio rijedak spoj: on je i mislio i osjećao istim, gotovo bolnim intenzitetom.
Treći period, od ženidbe pa do početka osamdesetih, bio je njegov stvaralački zenit. Tada nastaju djela koja će postati kameni međaši naše i evropske književnosti. To je vrijeme njegove borbe sa sjenkama istorije i sopstvenim demonima, pretočeno u savršenu formu.
Četvrti i posljednji period, bio je onaj u kojem je pokušao da pronađe novi smisao, da otpočne neko novo poglavlje života, možda mirnije ili drugačije. Ali taj naum nije dočekao svoje puno ostvarenje. Njegova nadanja, pri samom kraju, bila su okrenuta onim prostorima gdje se susreću tišina i vječnost, ostavljajući nas da u praznini hotela Palas tragamo za odjekom njegovog smijeha i mirisom onog januara šezdeset prve”, ističe Boško Mijanović.
Bista u parku
Nekoliko mjeseci nakon što je Danilo utihnuo, Boško je, kako kaže, osjetio da mu Cetinje duguje vidljiv trag - ne samo u sjećanjima onih koji su ga voljeli, već u “samom kamenu grada koji ga je oblikovao”.
“Obratio sam se tadašnjem predsjedniku Komisije za spomen-obilježja Skupštine opštine Cetinje sa predlogom da grad dobije njegovu bistu. Odgovor je stigao u formi učtivog odbijanja: ideja je lijepa, rečeno mi je, ali Komisija tek treba da izradi strateški plan o tome kome se i na kojim lokacijama podižu spomenici. Birokratija je, po običaju, pokušala da uspori emociju. Ipak, u susretu sa vajarom Pavlom Pejovićem, stvar je ponovo dobila krila. Čim sam mu izložio zamisao, Pavle je, bez trunke kolebanja, ponudio da bistu izradi potpuno besplatno. Bio je to gest istinskog umjetnika umjetniku. Ubrzo je za inicijativu čuo i dr Momčilo Otašević, predsjednik Društva prijatelja Cetinja. Nazvao me je jednog dana, odlučan u namjeri da Društvo preuzme sve operativne korake oko izrade i postavljanja. Tako je, uprkos početnoj hladnoći institucija, počela da se sklapa mreža prijateljstva i poštovanja”, priča Mijanović ističući da je put do konačnog lika vodio je preko Pariza i Beograda. Razgovarao je sa Paskal Delpeš, koja je sa radošću prihvatila ideju da Danilo dobije svoje mjesto na Cetinju.
“Iz Francuske Paskal mi je poslala set fotografija koje su Pavlu bile neophodne da uhvati onaj specifični, nemirni izraz Kišovog lica. Konsultovao sam se i sa Mirjanom Miočinović; njena privrženost Danilu bila je dragocjen putokaz. Boravila je na Cetinju dan-dva dok je bista nastajala, prateći proces i dajući sugestije koje samo oko bliske osobe može da primijeti. Danas ta bista stoji u parku pored zgrade Centralne narodne biblioteke. Danilo se vratio tamo gdje knjige žive, zagledan u cetinjske prostore, zahvaljujući ljudima koji su razumjeli da se velikani ne postavljaju po planovima komisija, već po diktatu srca i dugu prema kulturi”, kaže Boško Mijanović na kraju ovog sjećanja na svog druga i prijatelja Danila Kiša.
Jedan rukav Pavle, drugi Danilo
“Kada bi Danilo došao, nijesmo ga gledali kao velikog pisca. Naravno da smo bili ponosni na njegov uspjeh, ali je to bilo u drugom planu. Nama je dolazio Danilo, član naše porodice, i to je bilo najvažnije.”
Tako se u porodici Dragićević prisjećaju susreta sa Danilom Kišom, koji je i nakon što je stekao međunarodnu književnu slavu nastavio da dolazi na Cetinje, u kuću svojih rođaka. U tim susretima, kažu, nije bilo ničega ceremonijalnog. Okupljali su se rođaci, prijatelji i komšije, razgovaralo se, pjevalo, a Danilo je svirao gitaru i divno pjevao ruske i mađarske romanse.
Porodična veza Kišovih sa Cetinjem obnovljena je neposredno poslije Drugog svjetskog rata, zahvaljujući dopisnici koja je stigla iz Mađarske.
Danilova majka Milica, koja je sa djecom preživjela rat u Mađarskoj, pokušavala je da pronađe rodbinu Dragićević, sa kojom je izgubila kontakt. Dopisnicu je poslala na adresu Opštine Cetinje, odakle je proslijeđena porodici. Uz pomoć poznanika kojeg sagovornici pominju kao Miku Judića, uspostavljena je veza sa Kišovima.
Porodica se tada nalazila u Kerkabarabašu, mađarskom selu u kojem je rođen Danilov otac Eduard Kiš. Tamo su se preselili iz Subotice 1942. godine. Dvije godine kasnije Eduard je odveden u Aušvic, dok su Danilo, njegova majka i sestra Danica preživjeli rat.
Poslije rata našli su se u teškoj materijalnoj situaciji, bez dovoljno novca čak i za put do Cetinja. Sredstva za njihov dolazak obezbijedila je porodica Dragićević, dok je repatrijacija sprovedena preko Crvenog krsta.
O tome svjedoče pismo Mike Judića i sačuvana uplatnica. Judić, koji je 1947. godine radio u Ambasadi Jugoslavije u Budimpešti, uputio je Milici Kiš u Kerkabarabaš 235 forinti. Porodica Dragićević je, po njegovom zahtjevu, protivvrijednost od 1.000 dinara doznačila na adresu njegovog tasta u Senti.
Na Cetinju su se smjestili u kući Jakova Dragićevića, Danilovog đeda po majci, gdje su nastavili da žive zajedno s njegovom porodicom. Bila je to stara prizemna cetinjska kuća, preko puta spomenika Lovćenska vila, koja danas više ne postoji. Posebnu ljubav i poštovanje Danilo i Danica pokazivali su prema ujaku Ristu i ujni Milevi, koji su se prema njima odnosili roditeljski i imali važnu ulogu u njihovom odrastanju i obrazovanju.
Danilo je upisao cetinjsku gimnaziju, dok je njegova sestra Danica nastavila školovanje u umjetničkoj školi u Herceg Novom. Na Cetinju je učio i violinu, pokazivao slikarski talenat, a prema porodičnom kazivanju polagao je i prijemni ispit za likovnu školu. Ipak, opredijelio se da završi gimnaziju i nastavi studije u Beogradu.
Cetinjske gimnazijske godine bile su i vrijeme prijateljstava koja su trajala decenijama. Među Danilovim bliskim drugovima bili su Pavle Đonović i Boško Mijanović, a porodica pamti i njegova druženja sa Markom Špadijerom i drugim Cetinjanima.
Posebno je ostala zapamćena anegdota o Kišu i Pavlu Đonoviću, koji su jedne zime dijelili isti kaput.
“Jedan rukav Pavle, drugi Danilo”, prisjećaju se Dragićevići, uz osmijeh. “Bilo je smiješno jer je Pavle bio mnogo niži od Danila.”
Priča je vremenom postala dio porodičnog predanja, kao slika mladalačkog drugarstva i cetinjskih gimnazijskih dana.
Kiš je 1954. godine napustio Cetinje i otišao na studije u Beograd, ali time nijesu prekinute njegove veze sa porodicom i gradom. Dolazio je tokom ljetnjih raspusta, a posjete su se nastavile i nakon njegovog odlaska u Francusku.
U periodu od 1982. do 1989. godine Kiš je gotovo svakog ljeta dolazio kod Dragićevića.
Ljetovao je u Dubrovniku, u hotelu “Argentina”, odakle bi neko od rođaka odlazio po njega. Najčešće je to bio Branko Dragićević, Kišov brat od ujaka. Ranije je dolazio sa suprugom Mirjanom, a kasnije sa Paskal Delpeš, koja mu je bila velika podrška u profesionalnom i privatnom životu. Paskal i dalje, gotovo pet decenija, svake godine dolazi u Crnu Goru i održava bliske veze sa Danilovom porodicom i prijateljima.
Na Cetinju bi proveo nekoliko dana, a zatim odlazio u Pržno, kod sestre Danice, udate u porodicu Mitrović.
“Bila su to porodična okupljanja i druženja. Dolazili su naši i Danilovi prijatelji”, pričaju Dragićevići.
Među gostima je bio i profesor francuskog Ilija Bratičević, prijatelj Danilovog ujaka Rista i, prema porodičnom sjećanju, nekadašnji Danilov profesor. Dolazili su Đonovići i Mijanovići, a Kiš je održavao prijateljstvo i sa slikarom Dimitrijem Popovićem, sa kojim se susretao i u Parizu.
U porodičnoj arhivi Dragićevića sačuvane su dopisnice, pisma i fotografije koje svjedoče o vezama Kišovih sa Cetinjem. Među njima su dokumenti koji se odnose na uspostavljanje kontakta poslije rata, kao i stare porodične fotografije.
Dragićevići podsjećaju i na Maricu Dragićević, tetku Jakova Dragićevića, koja se pominje u vezi sa motivom Amazonke u Kišovom “Izvodu iz knjige rođenih”. Kako je zabilježio Tomo Oraovac u knjizi “Znamenite Crnogorke” iz 1940. godine, Marica je 1858. odsjekla glavu jednom turskom paši i donijela je velikom vojvodi Mirku Petroviću Njegošu. Kasnije se udala u porodicu Đurašković.
Za Dragićeviće najživlja sjećanja nijesu vezana za književnu slavu njihovog rođaka, već za susrete u staroj cetinjskoj kući, porodične razgovore, pjesmu i prijatelje koji su se okupljali kada bi Danilo došao.
Iako je najveći dio svog kasnijeg života proveo daleko od Cetinja, grad u kojem je odrastao ostao je mjesto kojem se vraćao. A za porodicu Dragićević on je, bez obzira na sve što je u književnosti postigao, ostao jednostavno – njihov Danilo.
Pismo o Crnoj Gori
Danilo Kiš, kao osamnaestogodišnjak, nakon zajedničkog ljetovanja u omladinskom kampu u Makarskoj, poslao je pismo mladoj Engleskinji Džin Mekrindl. Pismo je objavljeno 2015. u nedjeljniku “Vreme”, povodom 80 godina od rođenja Danila Kiša.
“Ako te zanima zemlja po imenu Crna Gora, ne traži je na mapi sveta ili Evrope, jer ćeš je, veruj mi, teško pronaći. A ako je i nađeš, vrh tvoje olovke može celu da je prekrije!
Pogledaj: na mapi je ona označena sivkasto-smeđom bojom – kao da je neko prosuo kafu; ali to nije kafa – to je tek divlja golet – “karst”. Tu su i mala polja, okružena golim planinama: razgalila bi te, kad bi samo mogla da ih vidiš.
Ona nisu veća od dva-tri metra kvadratna, a kad bi ih videla, možda bi se setila drevne bajke koja kaže da je ovim krajevima nekad koračao čudesni div, a da su polja tragovi njegovih koraka.
A ako negde vidiš traktor veći od ovih polja, nećeš da se iznenadiš kad primetiš seljaka kako ore primitivnom “Adamovom plugom” ili kako kopa tvrdu zemlju motikom. Kad se približiš njegovoj kući, ugledaćeš nisku sušnicu s malim prozorima, na podu ćeš – kada uđeš – videti ognjište.
Možda i ne znaš šta je ognjište: to je, prosto rečeno, vatra unesena u kuću i položena na pod. Iznad plamena s tavanice visi glinena posuda vezana konopcem. U njoj se kuva dobro osušena šunka, poslednja koja im je ostala, koju će ipak ponuditi tebi, jer si gošća.
Izneće ti i vina – ako si u delu Crne Gore gde se uzgaja vinova loza, kao u Crmnici – pa ćeš da piješ slatko crno vino i ne znajući da ga je iscedila ovdašnja sirotinja svojim bosim stopalima. Gde god da kreneš, svako će da te ponudi svojim vlastitim niskim tronošcem da na njemu sediš kraj ognjišta zacrnjenog od dima.
I reč “crnogorski” za tebe više neće da označava samo veselu šarenu narodnu nošnju, nego nešto manje šareno, ali intenzivnije. Nemoj da se iznenadiš ako ti se zemlja i ljudi učine grubim. U mnogim ovdašnjim kućama na zidovima još stoje sablje koje bi ti, kad bi znale da pričaju, prikazale svu grubost ljudi.
Ispričale bi ti priču o pradedi i dedi tog seljaka s polja koji su vodili teške bojeve s Turcima i kako je mala planinska Crna Gora stolećima bila poprište krvavih bitaka. Dok su sve susedne zemlje, praktično ceo Balkan, patile pod ovim opasnim zavojevačem, Crna Gora je bila zemlja slobode i niko nije mogao da je potpuno pokori.
Ova dugotrajna borba stvorila je velikog umetnika reči koji je uobličio večan spomenik crnogorskom patosu i hrabrosti. Ime mu je Petar Petrović Njegoš, a bio je pravoslavni vladika Crne Gore i najveći pesnik celog južnog dela Jugoslavije sa svojom lirsko-epskom poemom Gorski vijenac.
Ovde moram da pomenem kako je tvoj filozof i pesnik Milton imao veliki uticaj na njega i njegove filozofsko-teološke stavove koje je objasnio u svom spevu Luča mikrokozma, baš kao što je Milton objasnio svoje u Izgubljenom raju. Nemam nameru da ti još mnogo pričam o istoriji. Samo pažljivo pročitaj Gorski vijenac – preveden je na engleski još davno – i znaćeš sve o crnogorskom mentalitetu.
Tokom Drugog svetskog rata, Crna Gora je – kao i uvek – bila jedna od prvih republika koje su podigle ustanak protiv talijanskih fašista koji su hteli da okupiraju ovu siromašnu zemlju sa nešto malo obale i neosvojivim planinama. Ima mnogo grobova rasutih duž cele zemlje sa imenima mnogih narodnih heroja svedoka ove herojske borbe.
Nakon ovog rata Crna Gora je stekla nezavisnost i jednaka prava. Sada je deo federacije kao Narodna republika sa vlastitim Centralnim komitetom koja ulaže mnogo truda u obnovu s ciljem da dokine večnu pasivnost. A ako prođe nekoliko godina pre tvoje druge posete Crnoj Gori, moći ćeš da vidiš njen uspon mnogo bolje nego danas.
Ova zemlja ima sve uslove da bude aktivan deo Jugoslavije i da unutar nje doživi procvat. Da samo na tren vidiš Titograd, njen glavni grad, obnovljen iz ruševina, imala bi priliku da svedočiš njenom brzom razvoju. Ne, Crna Gora nije poljoprivredna zemlja. Njene vrednosti su boksit, nafta, železna ruda i druga prirodna bogatstva koja dosad nisu eksploatisana te će ona biti srećnija i lepša zemlja nego ikad pre.
Evo vrlo kratko i nekih činjenica: Titograd je sada već obnovljen, izgrađena je pruga Nikšić – Titograd, kao i velika železara u Nikšiću. Osim ovoga, počela je i izgradnja velike pruge od Beograda do Bara na našoj obali.
Izgled naše zemlje kao i njenih ljudi se promenio i menja se iz dana u dan. A tebe, strankinju i gošću, kad opet dođeš u našu zemlju, dočekaćemo sa šunkom i vinom, ali ćemo takođe i da uživamo u obilju svega što volimo”, pisao je u pismu Danilo Kiš.
(Kraj)
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
