Crna Gora ne zna koliko se žena s invaliditetom porađa, dok porodilišta nemaju obučeno osoblje, a neka ni potrebnu opremu i infrastrukturu koja bi trebalo da im obezbijedi pravo na dostojanstvenu trudnoću, porođaj i prve dane majčinstva.
Neka su bez lifta, druga bez kreveta i kadra s poznavanjem znakovnog jezika, a Ministarstvo zdravlja bez odgovora na pitanja o tome šta radi da porodilišta budu pristupačna svim ženama.
“Sistem me nijednog trenutka nije podstakao. Imala sam jaku volju i snažnu podršku porodice. Gdje god je mogao da me obeshrabri, sistem me je obeshrabrio”, rekla je “Vijestima” Dunja Samardžić, majka četvorogodišnje djevojčice i žena s oštećenjem vida, opisujući iskustvo s institucijama tokom trudnoće i nakon rođenja kćerke.
Iako je, naglašava, s porodilištem imala lijepo iskustvo, tokom pregleda se suočavala sa zdravstvenim radnicima koji su se češće obraćali njenoj pratnji umjesto njoj, dok je patronažna sestra, kaže, nakon porođaja uglavnom razgovarala s njenom majkom i tadašnjim partnerom.
“Da nijesam imala snažnu podršku porodice i da moja majka nije stalno bila uz mene, mogli su nastati problemi. A onda bi neko zaključio da žene s oštećenjem vida nijesu sposobne da imaju djecu, umjesto da prepozna grešku sistema koji nam ne pruža podršku”, ispričala je Samardžić.
Njeno iskustvo otvara pitanje koliko zdravstveni sistem u Crnoj Gori zaista omogućava ženama s različitim vrstama invaliditeta da trudnoću, porođaj i postporođajni period prođu uz odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, pristupačne informacije i podršku koja ne zavisi od toga imaju li člana porodice spremnog da im pomogne.
Istraživanje “Vijesti” pokazalo je da Institut za javno zdravlje (IJZ) ne raspolaže podacima o broju žena s invaliditetom koje se porađaju, niti može da prati zdravstvene ishode njihovih trudnoća.
Odgovori pojedinih porodilišta ukazuju na različite nivoe opremljenosti, ali i na nedostatak posebnih obuka i procedura, dok neke bolnice nijesu precizirale jesu li njihovi porođajni i ginekološki stolovi prilagođeni ženama s invaliditetom.
Ministarstvo zdravlja, uprkos upitima i naknadnim podsjećanjima, gotovo mjesec ne odgovara na pitanja redakcije o tome koliko ukupno porodilišta ispunjava uslove za pristupačnu zdravstvenu zaštitu žena s invaliditetom, ko to kontroliše, koliko je novca u posljednjih pet godina uloženo u prilagođavanje ginekološko-akušerskih odjeljenja...
NE BROJE IH I NE ZNAJU IM SUDBINE
Koliko se žena s invaliditetom porodilo u Crnoj Gori od 2021. do kraja 2025. godine, koliko u javnim, a koliko u privatnim zdravstvenim ustanovama, nije poznato IJZ-u - iz te ustanove saopštili listu da ne raspolažu podacima koji omogućavaju izdvajanje i analizu trudnoća i porođaja prema statusu invaliditeta žena.
“Podaci se prikupljaju u skladu s važećim zdravstveno-statističkim obrascima, koji predviđaju evidentiranje određenih obilježja, ali ne predviđaju posebno evidentiranje statusa invaliditeta porodilje”, rekli su iz IJZ-a.
Ne postoje ni podaci na osnovu kojih bi IJZ mogao da uporedi učestalost komplikacija tokom trudnoća i porođaja žena s invaliditetom i ukupne populacije porodilja.
Anđela Dragović iz Saveza slijepih Crne Gore ocjenjuje da se značaj tih podataka ne svodi na puko prebrojavanje žena, već navodi da je bez takvih informacija teško procijeniti da li postojeće usluge odgovaraju njihovim potrebama, gdje su neophodna dodatna ulaganja i koje promjene bi trebalo da budu prioritet.
Prema njenim riječima, sistematsko prikupljanje i analiziranje podataka, uz zaštitu privatnosti i povjerljivosti zdravstvenih informacija, omogućilo bi institucijama da bolje razumiju potrebe žena i prate rezultate mjera koje sprovode.
“Ne mislim da statistika sama po sebi može riješiti problem, ali bez nje mnogo teže možemo utvrditi njihov obim, pratiti promjene i procijeniti da li mjere koje se sprovode zaista daju rezultate”, kaže ona i naglašava da ni iskustva žena koje javno govore o preprekama nijesu dovoljna za potpunu sliku, jer nijesu sve spremne ili zainteresovane da o intimnim pitanjima reproduktivnog zdravlja govore pred institucijama ili organizacijama.
PRATNJA UMJESTO OSOBLJA
Odgovori bolnica koje su “Vijesti” prikupile pokazuju da postojanje medicinske opreme ne znači nužno da je ustanova pripremljena da odgovori na sve potrebe trudnica i porodilja s invaliditetom.
Iz Kliničko-bolničkog centra (KBC) Berane tvrde da je ta ustanova u potpunosti pristupačna trudnicama i porodiljama s fizičkim, senzornim i drugim vrstama invaliditeta. Navode da posjeduju porođajne krevete i ginekološku stolicu proizvođača “Linet”, prilagođene za žene s invaliditetom, toalete koji odgovaraju njihovim potrebama, kao i kolica i stolicu za premještanje pacijentkinja.
Međutim, u istom odgovoru, koji potpisuje načelnica Ginekološko-akušerske klinike Marijana Pešić, priznaju da zaposleni nijesu prošli posebnu obuku za postupanje prema trudnicama i porodiljama s invaliditetom i da ne postoje jasno definisane procedure za pružanje zdravstvene zaštite tim pacijentkinjama.
“Osoblje nije imalo do sada posebnu obuku i nemamo jasno definisane procedure za postupanje prema trudnicama i porodiljama s invaliditetom”, naveli su i pojasnili da bi, ukoliko bi primili porodilju kojoj je potrebna dodatna podrška u komunikaciji, to riješili prisustvom pratnje.
Dodaju da postoje pisani obrasci saglasnosti za medicinske intervencije, čiji bi sadržaj pacijentkinji pokušali da približe uz prisustvo pratnje.
Objašnjenja poput tog, smatraju sagovornice lista, ne daju odgovor na pitanje kako bi bolnica obezbijedila pristupačnu komunikaciju i informisani pristanak žene koja nema pratnju, ne želi da druga osoba prisustvuje razgovoru s ljekarom, ili želi da zdravstvene informacije zadrži za sebe.
Naglašavaju da prisustvo člana porodice nije isto što i profesionalna podrška prilagođena potrebama pacijentkinje, naročito kad je riječ o tumačenju medicinskih informacija i odlučivanju o intervencijama.
Anđela Dragović upozorava da pratnja može biti značajna, ali da ne može nadomjestiti nedostatak elemenata pristupačnosti, dok odluka o tome hoće li neko prisustvovati ginekološkom pregledu ili porođaju mora pripadati samoj ženi, a ne zavisiti od pretpostavke da joj je zbog invaliditeta neophodna druga osoba.
Iz KBC-a Berane naveli su i da od 2021. nijesu imali porodilje s invaliditetom, niti su takve pacijentkinje upućivali u Klinički centar Crne Gore (KCCG) u Podgorici ili drugu ustanovu. Tvrde i da tokom posljednjih pet godina nijesu evidentirali pritužbe žena s invaliditetom.
Iz Opšte bolnice Bijelo Polje “Vijestima” su dostavili uglavnom opšte informacije o uslovima u porodilištu, navodeći da bolnica ima prilaz objektu i lift, porođajni sto, osnovnu medicinsku opremu i ginekološku stolicu, ali nijesu precizirali jesu li sto i stolica prilagođeni ženama s invaliditetom, mogu li se podešavati prema njihovim potrebama i postoji li oprema za bezbjedno premještanje pacijentkinja.
Neodređen je ostao i odgovor o broju porodilja s invaliditetom. Iz bolnice su saopštili da je od 2021. riječ o “malom broju pacijentkinja”, ali nijesu rekli koliko ih je tačno bilo. Tvrde da u posljednjih pet godina nijesu evidentirali pritužbe žena s invaliditetom.
Načelnica Odjeljenja za ginekologiju i akušerstvo KBC Kotor Dragana Francesković bila je konkretnija kad je riječ o opremi, pa je kazala “Vijestima” da raspolažu hidrauličnim porođajnim i ginekološkim stolovima koji se mogu prilagoditi potrebama žena s invaliditetom, kao i toaletima dovoljno prostranim za prolazak kolica, ali nije konkretno rekla postoje li posebno obučeni zaposleni za komunikaciju sa ženama s različitim vrstama invaliditeta, niti imaju li definisane procedure za individualno prilagođenu podršku i pristupačno informisanje pacijentkinja.
Ni načelnik porodilišta Opšte bolnice Nikšić Mirko Varajić nije precizirao kojom prilagođenom opremom raspolaže porodilište, iako tvrdi da imaju uslove potrebne za pružanje zdravstvene zaštite trudnicama i porodiljama s invaliditetom. Navodi da su u okviru Odjeljenja ginekologije i akušerstva obezbijeđeni uslovi za nesmetano obavljanje pregleda, praćenje trudnoće i vođenje porođaja, uz prilagođavanje postupaka individualnim potrebama pacijentkinja.
On tvrdi i da je medicinsko osoblje osposobljeno za pružanje zdravstvene zaštite ženama s različitim vrstama invaliditeta, ali nije naveo jesu li zaposleni prošli posebne obuke, postoje li pisane procedure, niti kako se u praksi obezbjeđuje pristupačna komunikacija i informisani pristanak pacijentkinja. Ističe da u poslednjih pet godina nijesu imali porođaje žena s invaliditetom.
PLJEVLJA BEZ LIFTA
Direktor Opšte bolnice Pljevlja Saša Grbović u telefonskom razgovoru je potvrdio “Vijestima” da ta ustanova nema lift, objašnjavajući da je riječ o zgradi iz osamdesetih godina prošlog vijeka, te da bi taj nedostatak trebalo da bude riješen izgradnjom nove bolnice.
Kazao je da se u ustanovi postupa u skladu sa zakonom i procedurama, ali i da nemaju posebno obučenu osobu za komunikaciju s pacijentkinjama koje koriste znakovni jezik. Međutim, napominje da imaju informacije na Brajevom pismu i da omogućavaju prisustvo pratnje.
Na pitanja “Vijesti” o pristupačnosti porodilišta, prilagođenoj opremi i infrastrukturi, obučenosti osoblja i uslovima za porođaj žena s invaliditetom, nijesu odgovorili ni iz opštih bolnica u Baru i Cetinju, kao ni iz KCCG-a.
“Uzalud je pristupačan sto ako se ambulanta nalazi na drugom spratu zgrade bez lifta”, upozorava Dunja Samardžić, ističući da se pristupačnost zdravstvene ustanove ne može svesti na dio opreme.
Anđela Dragović naglašava da fizička pristupačnost predstavlja samo jedan segment ravnopravne zdravstvene zaštite, jer su ženama s oštećenjem vida potrebne informacije u pristupačnim formatima i jasna objašnjenja medicinskih postupaka, ženama koje koriste kolica odgovarajuća oprema i prostor, dok onima koje koriste znakovni jezik mora biti omogućena komunikacija koju razumiju.
Smatra i da mali broj evidentiranih porodilja s invaliditetom ne može biti opravdanje za izostanak prilagođavanja, jer upravo nepristupačnost zdravstvenih ustanova može obeshrabriti žene da koriste njihove usluge.
“Kako možemo očekivati da se žene s invaliditetom osjećaju ohrabreno da planiraju porodicu ako unaprijed znaju da zdravstveni sistem možda neće moći da odgovori na njihove potrebe?”, pita Dragović.
LJEKARI PRIČAJU S PRATNJOM
Dunja Samardžić, koja je tokom trudnoće imala izabranu ginekološkinju u jednom primorskom gradu, kaže da je njenim odnosom bila veoma zadovoljna, iako se prisjeća da je ljekarka u početku djelovala iznenađeno kad je potvrđena trudnoća.
Objašnjava da žene s različitim vrstama invaliditeta nemaju iste potrebe - dok je nekima neophodan prilagođen ginekološki sto ili pomoć pri premještanju, njoj je najvažnije da ljekar opisuje ono što se dešava tokom pregleda, uključujući ultrazvučni nalaz, kao i da joj objasni gdje treba da sjedne, kako da se namjesti i šta će se tokom pregleda raditi.
“Meni je, kao ženi s oštećenjem vida, potreban drugačiji, više opisni pristup. Važno je da ljekari razumiju da ne mogu da vidim ono što je na ultrazvuku, a kao budućoj majci mi je važno da znam šta se dešava”, kaže ona i dodaje da takva prilagođavanja ne zahtijevaju nužno posebnu opremu, već znanje, pažnju i neposrednu komunikaciju s pacijentkinjom.
Ipak, tokom drugih pregleda, naročito u Podgorici, Samardžić je, tvrdi, često bila u situaciji da se zdravstveni radnici obraćaju njenoj majci ili tadašnjem partneru, iako je ona bila pacijentkinja. Ističe da se od nje očekivalo da “unaprijed bude spremna na nerazumijevanje”.
Problem, naglašava, nije samo u načinu ophođenja, jer obraćanje pratiocu umjesto pacijentkinji otvara i pitanje privatnosti zdravstvenih informacija, prava da postavlja pitanja i samostalno odlučuje o medicinskim postupcima.
“Samostalni život znači da samostalno donosimo odluke, preuzimamo odgovornost za njih i kontrolišemo svoj život”, kaže Samardžić i objašnjava da samostalnost ne podrazumijeva odbijanje pomoći, već pravo da žena sama odluči kad joj je podrška potrebna, ko će je pružiti i kojim informacijama će ta osoba imati pristup.
Ukoliko se podrazumijeva da član porodice mora stalno da bude uz ženu s invaliditetom, dodaje, ona gubi dio privatnosti, dok porodični odnosi dobijaju dodatnu ulogu koja ne bi smjela da bude nametnuta.
Anđela Dragović upozorava da takve situacije nijesu samo pitanje odnosa zdravstvenih radnika prema pacijentkinjama, već i njihovog prava na informisani pristanak. Ističe da žena s invaliditetom mora biti neposredno uključena u razgovor o svom zdravstvenom stanju, predloženim intervencijama i mogućim rizicima, a da zdravstvena ustanova mora obezbijediti način komunikacije koji ona razumije.
NAJVEĆA MUKA NAKON POROĐAJA
Iako govori o teškoćama tokom praćenja trudnoće, Dunja Samardžić izričito naglašava da njeno iskustvo u samom porodilištu nije bilo negativno, već da je mnogo ozbiljnije probleme, kako kaže, doživjela nakon povratka kući, kad joj je bila potrebna podrška u njezi novorođenčeta i prilagođene informacije o prvim danima majčinstva.
Kako je ispričala, patronažna sestra dolazila je tokom tri dana, ali je uglavnom komunicirala s njenom majkom i tadašnjim partnerom, pa sagovornica tvrdi da joj je sve to otežavalo organizaciju prvih dana s bebom.
“Bila sam tek porođena i strašno je što nemamo odgovarajuću podršku. Niko ne polazi od pitanja: šta ako porodilja nema nekoga ko će joj pomagati?”, pita ona i dodaje da sistem očekuje od žene s invaliditetom da ima cio porodični sistem podrške, kako bi sa sebe skinuo odgovornost.
Takva iskustva, smatra, mogu dodatno učvrstiti predrasude o roditeljskim sposobnostima žena s invaliditetom, iako prepreke proizlaze iz načina na koji su usluge organizovane. Samardžić kaže da je majčinstvo za nju dragocjeno iskustvo, ali da danas ne bi olako savjetovala drugoj ženi s invaliditetom da se odluči na taj korak, a da prethodno ne razmisli o podršci koju ima.
“To jeste lijep osjećaj, ali da li nas sistem podstiče i podržava? Ne”, izričita je sagovornica.
PRIVATNI PREGLEDI NIJESU RJEŠENJE
Da žene s invaliditetom nedostatke javnog zdravstvenog sistema plaćaju i sopstvenim novcem, pokazuju iskustva više majki s kojima su “Vijesti” razgovarale, ali koje nijesu željele da o tome javno govore. One su trudnoće uglavnom pratile u privatnim zdravstvenim ustanovama, dijelom zbog saznanja o nepristupačnosti i nedostacima državnog zdravstva, a dijelom zbog straha da u javnim ustanovama neće dobiti odgovarajuću njegu i podršku. Takva odluka, prema njihovim svjedočenjima, pojedine je koštala i po nekoliko desetina hiljada eura.
Dragović upozorava da se neke žene s oštećenjem vida odlučuju za privatne ginekološke preglede jer, prema iskustvima koja su podijelile sa Savezom slijepih, tamo dobijaju više vremena za razgovor, detaljnija objašnjenja i odgovore na pitanja.
Ipak, naglašava da to ne znači da su sve privatne ustanove pristupačnije ili bolje opremljene od javnih.
“Ukoliko žena odlazi u privatnu ustanovu zato što u javnom zdravstvenom sistemu ne može da dobije uslugu koja odgovara njenim potrebama, onda to više nije samo pitanje ličnog izbora”, ocjenjuje Dragović.
Dodatni troškovi mogu predstavljati ozbiljno opterećenje, posebno imajući u vidu prepreke s kojima se žene s invaliditetom suočavaju u obrazovanju, zapošljavanju i ostvarivanju ekonomske samostalnosti.
Trudnoća podrazumijeva niz pregleda i kontrola, pa finansijsko opterećenje može biti značajno ukoliko žena odgovarajuću uslugu mora kontinuirano da traži izvan javnog zdravstvenog sistema.
“Privatne zdravstvene ustanove mogu biti stvar izbora, ali ne bi trebalo da predstavljaju jedinu alternativu kad javni zdravstveni sistem ne odgovara potrebama pacijentkinje”, poručuje Dragović, zaključujući da se ravnopravnost ne može svesti na formalnu dostupnost zdravstvene zaštite, već podrazumijeva da svaka žena zaista može da koristi usluge pod jednakim uslovima.
Šta garantuju zakoni i međunarodne konvencije
Pravo žena s invaliditetom na ravnopravnu, pristupačnu i dostojanstvenu zdravstvenu zaštitu garantuju Ustav Crne Gore, Zakon o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije, Zakon o zabrani diskriminacije lica s invaliditetom, Zakon o pravima pacijenata i propisi iz oblasti zdravstvene zaštite.
Crna Gora je 2009. ratifikovala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koja obavezuje državu da obezbijedi zdravstvenu zaštitu bez diskriminacije, uključujući usluge seksualnog i reproduktivnog zdravlja (član 25), pristupačnost objekata, informacija i komunikacije (član 9), kao i poštovanje prava na porodični život i odlučivanje o roditeljstvu (član 23).
Konvencija posebno prepoznaje višestruku diskriminaciju žena s invaliditetom (član 6), dok član 25 zahtijeva pružanje zdravstvene zaštite istog kvaliteta kao drugim osobama, uključujući slobodan i informisani pristanak.
Zaštitu dodatno pružaju Konvencija UN o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i Evropska konvencija o ljudskim pravima.
Ove obaveze znače da pristupačnost porodilišta ne podrazumijeva samo fizički ulazak u ustanovu, već i odgovarajuću medicinsku opremu, pristupačnu komunikaciju, poštovanje privatnosti i mogućnost da trudnica ili porodilja samostalno donosi odluke o svom zdravlju.
Majčinstvo im dovode u pitanje zog invaliditeta
Iz tog iskustva sam shvatila da ljudi generalno ne vjeruju da majka s oštećenjem vida može biti dobra majka. I dalje postoji sumnja u ženu s invaliditetom i ona mora mnogo više da dokazuje, kaže Dunja Samardžić.
Dok se od žena bez invaliditeta često podrazumijeva da će ostvariti partnerske odnose i postati majke, ženama s invaliditetom društvo nerijetko unaprijed osporava mogućnost da ostvare iste životne uloge, upozorava Anđela Dragović iz Saveza slijepih.
Prema njenim riječima, i dalje su prisutne predrasude da žene s invaliditetom nijesu dovoljno samostalne, da ne mogu brinuti o djeci ili uskladiti roditeljstvo s drugim životnim obavezama, a pritom se, ističe, zanemaruje koliko na njihove mogućnosti utiču prepreke u okruženju i nedostatak odgovarajuće podrške.
Dragović ocjenjuje da se sposobnosti žena s invaliditetom često procjenjuju na osnovu pretpostavki povezanih s invaliditetom, umjesto da im se obezbijede uslovi za ravnopravno učešće u svim oblastima života, što im i zakon garantuje.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
