TRI GODINE OD OSNIVANJA BAŠTE EKOLOGIKA NA MAREZI

Čovjek pravi svijet boljim i u nekoliko kvadrata bašte

Na imanju imaju koze i jariće, planiraju da drže kokoške, sade voće, povrće, začinsko bilje... Oprobali su se u proizvodnji sokova, rakije, vina, likera...
404 pregleda 17 komentar(a)
Ažurirano: 05.02.2019. 21:30h

Protesti ne mogu da promijene ništa. To je samo priča, galama i spektakl, govori politikolog Aleksandar Novović iz Podgorice o sebi kakav je bio prije četiri godine, kada je, protestujući kao student, vjerovao da će, ako izađe na ulicu, biti djelić koji nosi društvenu promjenu.

Umjesto iskazivanja nezadovoljstva na ulici, izabrao je da promjena bude on sam. 

Novović je osnivač Bašte Ekologika i na porodično imanje nadomak Podgorice je prije tri godine pozvao one koji žele da imaju parče zemlje i tamo nešto zasade. 

“Ovdje se ne priča, ovdje se radi. I ovdje, u tih nekoliko kvadrata bašte, čovjek svijet pravi boljim”, kazao je on.

Da bašta na Marezi bude ono što je danas, Novović može da zahvali profesorici Jelisavi Kalezić, koja je u njegovom i eksperimentu njegovih prijatelja, vidjela potencijal i ukazala im na to da su oni u Crnoj Gori zapravo pokrenuli priču o urbanim vrtovima, koja je u svijetu već popularna.

Tada Ekologika postaje javna i nakon prvog poziva 2015, bašta je imala desetak baštovana.  

Aleksandru poljoprivreda nije strana. Dok je bio mlađi pomagao je roditeljima oko stoke i zemlje. Poslove na imanju je zapostavio odlaskom na studije. Danas sa njim u bašti radi i djevojka Kristina Žugić, profesorica književnosti. Za razliku od Aleksandra, ona ranije u životu nije imala dodira sa poljoprivredom i stočarstvom. 

Oni danas na imanju imaju koze i jariće, planiraju da drže kokoške, sade voće, povrće, začinsko bilje... Oprobali su se u proizvodnji sokova, rakije, vina, likera... Sve prave sami, od proizvoda iz bašte, te od bilja koje pronađu u okolini.

Biljke u bašti ne tretiraju hemikalijama.

“Možda nekad zbog toga imamo više gubitaka, ali to je život sa prirodom. Koliko ti priroda da, dosta je”, kažu.

Ekologika je nedavno ugostila i treću generacija baštovana. Prisjećajući se prve godine, Novović i Žugić navode da su tu dolazili i oni koji su rad u bašti vidjeli kao nešto “moderno”.

“Sada nam već dolaze porodični ljudi koji su tu iz pravih razloga”, kaže Kristina, zamjerajući samo što baštovani još ne pokazuju dovoljno inicijative.

“Nama su potrebni aktivisti, ljudi koji će dalje promovisati ideju, koji će istraživati, više se uključivati, usvojiti ovaj model i prenijeti ga dalje”, objašnjava.

Rad u bašti nije lak i jedan od uslova da se dobije parče zemlje na imanju Novovića je i da se korisnik obaveže da će baštu obilaziti najmanje četiri puta nedjeljno. 

“Ljudi su u početku prepuni entuzijazma i kažu kako će dolaziti i svih sedam dana. Znali smo da je to nemoguće, jer to znači potpuno novi način života. Kažemo ljudima da će se desiti da nešto rade, dogovoriće se za kafu poslije posla i onda će se odjednom sjetiti kako moraju u baštu”, kaže Novović.

Bilo je i onih koji su vjerovali kako će do bašte svakodnevno moći da pođu biciklom.

“I to je nemoguće iz više razloga. Prvo, vožnja do Mareze nije kratka, vremenske prilike često diktiraju odluku, ljudi se često umore na poslu pa im poslije nije do vožnje, posebno im nije do toga da voze do Mareze, rade u bašti i nakon toga se biciklom vrate kući”.

Koliko god su Aleksandar i Kristina “zaljubljeni” u projekat Bašte Ekologika, koji stalno unapređuju, čini se da ih ne ispunjava koliko školska bašta, koju već dvije godine realizuju u isturenom odjeljenju Osnovne škole “Dragiša Ivanović” na Zlatici. 

Početnu ideju da formiraju baštu koja će biti otvorena učionica za djecu, proširili su organizacijom  radionica u školskom prostoru. Tako je priča imala smisla i zimi. Projekat, koji je odobrilo Ministarstvo prosvjete, sa 1.500 eura je podržala Fondacija Petrović-Njegoš, a Kristina i Aleksandar sa djecom jednom nedjeljno rade već tri polugodišta, potpuno besplatno.

Od novca koji su dobili od Fondacije, kupljeni su kamion zemlje, kubik dasaka, voćke, dosta rasada, sa djecom su sadili jagode, začinsko bilje... Kad ne rade u bašti, Kristina i Aleksandar sa djecom u školskom prostoru obrađuju teme poput onih šta su održivost, energetika...

“Ti termini su nerijetko komplikovani i za odrasle”, kaže Novović, dodajući da djeca odlično prihvataju gradivo, da su slobodna i rado razgovaraju na teme, te da su na radionicama aktivna i odlična i ona djeca koja na redovnoj nastavi ne ostvaruju najbolje rezultate.

Problem sa školskom baštom je što brigu o njoj niko ne preuzima tokom ljetnjeg raspusta. 

“Ljudi još baštu ne doživljavaju kao svoju, već je to za njih bašta Kristine i Aca”, pričaju njih dvoje.

Navode da su svi oduševljeni idejom, ali da je problem uopšte mentaliteta da građani javnu svojinu ne doživljavaju kao svoju i da se prema njoj ne ponašaju odgovorno.

“Na tome mora da se radi i mi smo, ulazeći u projekat, znali da će to biti problem”, kažu, spremni da na sebe preuzmu i promjenu svijesti sugrađana.

“Ne odustajemo, posebno ne od školske bašte”.On i Kristina navode i da nastavnici često odbijaju učešće u projektu, uvjereni da je u pitanju neki veliki posao za njih. Podsjećaju i da je Ministarstvo prosvjete održivost kao temu uvelo kao međupredmetnu aktivnosti.

“Kad bi samo tri nastavnika bila zainteresovana za ideju, to bi bilo sjajno! Ideja im se sviđa, ali misle da je školska bašta neki bauk”, kažu Novović i Žugić.

Njihov cilj je da nastavnicima pruže edukaciju i logistiku, nakon čega bi škole samostalno nastavile realizaciju projekta. Ipak, vjeruju da će radeći sa djecom, od njih uspjeti da naprave ambasadore ideje i da će ona i u drugim gradovima pokrenuti slične projekte.

“Djeca su kao sunđeri, jako su uključena u sve što radimo, sve upijaju i to je na kraju i razlog što se više ulažemo u školske bašte nego u ono što je Ekologika inicijalno bila. Ovdje dolaze odrasli, formirani ljudi i teško je nekoga od 30 i više godina naučiti da ne baca smeće po bašti”, kažu.

Osim što žele da druge nauče šta su urbani vrtovi, Aleksandar i Kristina žele da pokažu i kako jedno domaćinstvo u ruralnom području ili blizu grada može da funkcioniše. Njihovu baštu danas posjećuju i stranci, koji tu dobiju smještaj, ali i priliku da probaju domaće proizvode - kako one sa imanja Novovića, tako i proizvode komšija - domaći sir, jaja... I tako su, kaže Aleksandar, svi na dobitku.

“Razmišljamo da za dvije, tri godine formiramo neku vrstu kooperative na Marezi”, objašnjava on.

Aleksandar želi da kroz ono što on i Kristina rade, ljude iz “kafanskog i pozerajskog” ambijenta presele u neki drugi - u prirodu. 

I ponovo, želi da podstakne inicijativu kod građana.

“Ja i danas testiram sebe koliko sam dorastao zadatku koji sam sebi postavio, koliko sam posvećen. Budan sam od sedam sati, baštovani dolaze poslijepodne, sve im je nagotovo, ja do tada pokupim smeće, očistim travu, potjeram koze... Ovdje ima puno posla. Ipak, najvažnije je da sam naučio da kroz galamu, kao jedan obrazac za promjene u društvu, ne mogu da uradim ništa. Tu sam nemoćan, jer će saborci imati drugačiju viziju. Umjesto toga, odlučio sam da uredim sopstveni život. I, ako se to nekome sviđa, neka taj obrazac preuzme. To je i duhovno i materijalno obnavljanje svijeta”, kaže Novović.

Bradonja sa Mareze, kako u šali naziva sebe, dodaje da na neformalan način pokušava da pokaže kolika je snaga toga da čovjek uradi nešto što zavisi od njega samog, za šta mu nisu potrebni sponzori. 

“A ideja i kapaciteta imamo dovoljno”, kaže.

Aleksandar je srećan kad drugima objašnjava da ono što oni rade zapravo nije ništa novo.

“Objašnjavam ja kumu iz Gusinja šta je permakulturni kutak, a on mi kaže 'aj' ne glupiraj se, to je bunjište'. Meni je drago da nije u pitanju nikakva topla voda, već da je to nešto što su radili naši stari.”

Izgubili protokol o saradnji sa PG

Urbani vrtovi godinama postoje u Hrvatskoj i u projekat se uključuju sve više gradova u toj državi. Tamo opštinske vlasti građanima za simboličnu nadoknadu ustupaju neiskorištene gradske parcele. 

Novović je sa Glavnim gradom potpisao protokol o saradnji, ali su ga oni, kako kaže, “izgubili”.

On kaže da u Podgorici postoji mnogo lokacija na kojima bi mogle da niknu urbane bašte. 

“Za grad bi bilo sjajno da ima urbane bašte, posebno u vrijeme kad se insistira na održivosti. Jedna od ideja urbanih vrtova je da grad ne bude parazit u odnosu na selo i ruralna područja. Urbani vrtovi podrazumijevaju obnovu održivosti gradova i u materijalnom i u ekonomskom, pa i arhitektonskom smislu”, kazao je on.

Kroz priče “Mali princ” i “Dobro drvo” objasnili djeci održivost

Žugićeva i Novović sa djecom škole na Zlatici rade jednom nedjeljno.

“Nedavno smo, kroz ciklus dječija književnost i ekologija, upoređivali priče 'Mali princ' i 'Dobro drvo', te im kroz njih objasnili šta je održivo, a šta neodrživo ponašanje”, kažu.

Priča “Dobro drvo” govori o dječaku koji se druži sa drvetom, ali kako odrasta, počinje da se zanima za grad. U želji da ga podrži, drvo mu je davalo jabuke kako bi zaradio novac, pa grane da napravi kuću, na kraju mu je drvo dalo stablo, da napravi brod. Dječak, sad već odrastao, vratio se drvetu pod stare dane, ali je tamo zatekao samo panj. Drvo se požalilo kako više nema šta da mu da.

“To je priča o neodrživosti. Dječak je tokom odrastanja samo uzimao, nije ništa vraćao prirodi, dok nije sve potrošio. S druge strane, 'Mali princ' govori o dječaku koji čuva svoju malu planetu i priča simbolično čitaocu ukazuje na to da je i Zemlja mala, da ćemo je brzo istrošiti. Dodatno, Mali princ se, nakon putovanja u druge svjetove, ipak vraća na svoju malu planetu, jer nema gdje drugo. Iz toga smo naučili da, koliko god mi tragali za novim svjetovima, Zemlja je ipak naša planeta i moramo da je čuvamo”, priča Novović o jednoj od radionica sa djecom.

Galerija