Bog zna kojem to dobru vodi, govorio je njegov otac, a Ernes Erko Kalač o razlozima zbog kojih je devedesetih napustio Rožaje jednostavno kaže, „pošao sam trbuhom za sportom“.
„Niko nije spreman da bez razloga napusti ognjište, a da bi čovjek mogao i dalje mirno da živi, treba da nauči da zatvara knjigu prošlosti i da ima viziju za budućnost“, kazao je Kalač “Vijestima”.
I zaista, on je imao viziju. Rođen u Rožajama, dijete, kako kaže, „sa rožajskog betona“, Kalač se sportom bavio i u rodnom kraju, od desete godine. Tu je osnovao i Karate klub „Ibar“. Sport je stoga bio njegov logičan izbor i u tuđini. Danas je profesor na Univerzitetu u Hajdelbergu i Sportskoj akademiji Beograd. Doktor je nauka, ispisao je istoriju sporta na polju integracija, kako stranaca u Njemačkoj, tako i integracija osoba sa invaliditetom u karateu.
Kalač je i član predsjedništva Centralnog saveza muslimana u Njemačkoj.
Kada je devedesetih napustio Rožaje, prva stanica njegovog izbjegličkog života bila je Turska. Iz Turske je otišao u Austriju i konačno stigao do Njemačke.
Bili su to, kaže, teški dani.
„I danas se naježim kad se toga sjetim. Nisam znao jezik, sreo sam se sa drugačijom kulturom, drugačijim političkim sistemom. Sve mi je bilo nepoznato. Sa druge strane, vukla me želja za rodnim krajem, roditeljima. Bilo je jako, jako teško“, kaže on.
Kalač je u Njemačku stigao sa završenim fakultetom, ali mu to nije mnogo pomoglo.
„Znao sam, ako želim da ostanem da živim u Njemačkoj, da trebam da razmišljam o budućnosti. Pošto sam najbolje od svega znao da učim, opredijelio sam se za dalje školovanje.“
Školovanje je morao da plaća, a to je značilo da mora ujedno i da radi:
„Radio sam u čistačkoj firmi, na građevini… i na kraju kao trener.”
Sport je nekako uvijek bio Ernesova vodilja. I dok je živio u Jugoslaviji, u sportu je težio vrhunskim rezultatima. Želja ga nije napustila ni po dolasku u Njemačku, gdje je u prvim godinama postao državni prvak u karateu. Uslijedila je pobjeda na Svjetskom kupu u kikboksu, potom je osvojio Svjetski kup u karateu...
Svojim pravim uspjehom, ipak, Kalač smatra osnivanje Sportskog udruženja za zdravlje i sport „Lotus“, što je, zahvaljujući njegovim programima „Integracija kroz sport“ i parakarate, promijenilo, ne samo njegov život, već i sport u Njemačkoj. Danas „Lotus“ broji preko 1.000 članova, koji treniraju karate, kikboks, tekvodno, parakarate...
Kalač je u klubu bio trener do 2007. godine, ali je zbog povrede i pošto je shvatio da samo od toga neće moći da živi, „okrenuo list“ i posvetio se obrazovanju:
„Sport je u Njemačkoj organizovan na volonterskoj bazi, tako da je gotovo nemoguće živjeti od sportskih titula.“
Od 2006. godine Kalač je profesor na Univerzitetu u Hajdelbergu. Posvećen sportskoj politici, danas je ambasador sporta.
Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima sport za osobe sa invaliditetom. Na to ga je na neki način inspirisao događaj iz djetinjstva, kada zbog povrede nije i sam mogao da se bavi sportom neko vrijeme.
„Oduvijek sam želio da podarim šansu osobama koje iz bilo kojeg razloga imaju neki invaliditet“.
Po dolasku u Njemačku, neko vrijeme je radio u Gimnaziji „Albert Ajnštajn“, koja je bila specijalizovana za osobe sa invaliditetom.
„Sve što sam naučio od mojih učenika sam stavio na papir i godine 2006. prezentovao moj koncept Karate savezu Njemačke, potom i Svjetskom karate savezu. Moj program je na kongresu tokom Svjetskog šampionata u Tokiju sa oduševljenjem prihvatilo preko 400 delegata. Danas u Njemačkoj imamo Šampionat Njemačke, koji se održava već osmi put i na kojem učestvuje preko 50 takmičara. Osim toga, već drugi put je organizovano i Prvenstvo svijeta za parakaratiste, na kom se takmiči preko 80 takmičara iz preko 30 zemalja, sa svih kontinenata“.
Kalač dodaje da se i prvenstvo Njemačke, i svjetsko parakarate prvenstvo, održavaju paralelno sa šampionatima za osobe bez invaliditeta.
„Karate je prvi inkluzivni sport u svijetu i primjer drugim sportovima kako se treba organizovati i podariti mjesto osobama sa invaliditetom. Osim toga, karate i ja lično, smo dobili od tih osoba mnogo toga, puno toga naučili od njih.
Jako sam ponosan kad se sportskom dvoranom čuje ‘Erkoooo, hvala ti’, što sam doživio od prvaka svijeta Marvina Noltgea, koji kaže da sam mu ja dao šansu“.
Njemačka, objašnjava Kalač, u potpunosti sprovodi Konvenciju Ujedinjenih nacija za osobe sa invaliditetom. I ne samo u sportu, već i u svim drugim segmentima života.
Osim toga, važna je i integracija.
Kada je Crna Gora u pitanju, Kalač kaže da su neke promjene nabolje vidljive, ali da to nije dovoljno
“U mom klubu trenira Danijel koji je u kolicima - ja kažem, čija kolica su sportska sprava, i desetogodišnja Larisa koja nema nimalo odbojnosti prema njemu. Naprotiv, za nju je normalno da Danijel sa njom trenira“.
Kada je Crna Gora u pitanju, Kalač kaže da su neke promjene nabolje vidljive, ali da to nije dovoljno.
„Crna Gora je, kao članica UN, obavezna da realizuje Konvenciju koja se tiče OSI. Generalno, društvo bi trebalo da se obrazuje da invaliditet nije bolest, posebno ne nešto čega bi čovjek trebalo da se stidi. Ljudi moraju da nauče da su OSI dio društva i da imaju jako puno dobrih kvaliteta koje može društvo da iskoristi“, rekao je Kalač, dodajući da su, kada je u pitanju sport, sportisti i učesnici na Paraolimpijadi, najbolji ambasadori države koju predstavljaju.
Sport je pokazao da može da pobijedi politiku i sve poteškoće
Mediji su krajem prošle godine objavili priču o Sirijcu Waela Shueba, koji danas trener klubu Ernesa Kalača.
„Shueba je bio reprezentativac Sirije i učesnik je Svjetskog šampionata 2010. u Beogradu. Po dolasku u Njemačku, obratio se meni za pomoć. Učestvovao je na nedavno održanom Svjetskom šampionatu u Linzu, kao član izbjegličkog tima Svjetske karate federacije, koji sam oformio po uzoru na Međunarodni olimpijski komitet. Nažalost, nije ostvario zapažen rezultat, ali je, ipak, pobjednik bez medalje. Karate svijet, i mi u Njemačkoj, smo i njemu i svijetu pokazali da postoje mogućnosti da se ljudima pruži gostoprimstvo. Sport je još jednom pokazao da može da pobijedi i politiku i sve poteškoće koje danas, nažalost, imamo u svijetu“.
A Shueba nije jedini takav primjer, dodaje Kalač, navodeći još neke sportske primjere, među kojima su, pored njega, bokser Muamer Huki, Marko Huck, teniserka Andrea Petković, fudbaleri Mesut Ozil i Semi Kadira...
Čovjek uvijek treba da bude lojalan državi u kojoj živi
Iz iskustva dugogodišnjeg života u Njemačkoj, kao sportski radnik i političar, Kalač kaže da, bez obzira kojoj naciji čovjek pripada, treba da bude lojalan i patriota državi u kojoj živi.
„Samo tako je moguće izgraditi jaku državu“, kazao je Kalač.
Politički kurs Crne Gore ne smatra lošim, ali dodaje da su očigledni politička nesloga i velika napetost među partijama, što se prenosi u sve pore društva.
„Politika treba da traži kompromise, a vodeći političari da pokažu da su lojalni Crnoj Gori, da su patriote, kao što je to u Njemačkoj. Ovdje se političke partije razlikuju ideološki, ali interesi države sve partije ujedinjuju. U njemačkom parlamentu ima i Turaka, Hrvata, Kenijaca... to su ljudi koji govore svoj maternji jezik, različitih su vjera i kultura, ali slijede lojalnost zemlji u kojoj žive i patriote su te zemlje. I ja mojim primjerom pokazujem i moju lojalnost i patriotizam Njemačkoj”, istakao je Kalač.
Bonus video:
