Zaštita šuma na području Kolašina, prema istorijskim podacima, prije 130 godina bila je ažurnija nego danas, a sa državnog nivoa lokalnim glavarima slata su detaljna uputstva o sprovođenju nadzora.
Kako piše u arhivskoj građi, koju, za svoju buduću knjigu prikuplja lokalni hroničar i publicista Branislav Jeknić, krajem 19. vijeka strogo je kontrolisana sječa svakog stabla, a nadležni su redovno obilazili šume i prijavljivali nezakonitu sječu.
U periodu od 1884. do 1887. godine “Ministarstvo vojno dopustilo je komandirima da mogu sjeći goru za podizanje kuća sa najvećom pažnjom, kako će najmanje štete gori učinjeti”. Zabranjeno je bilo, objašnjava Jeknić, da se siječe “krstasta” gora, pa se prilikom obaranja stabala vodilo računa ta to budu ona “od najmanje štete”.
U tim krajevima, usljed nemaštine, bilo je uobičajeno da za kao stočna hrana koristi, takozvani, “brst” (grane drveća s mladim lišćem). Nadležni su i u tom smislu za narod davali precizna uputstva. “...Komandiri da jave oficirima i da kažu narodu da narod može okresati goru za izdržavanje živoga, ali neka svaki dobro pazi da ne posiječe po dnu ili vrh ne zakine ili da ošteti goru da se od toga može osušit. Strogo pazite da ko preko ove naredbe ne prestupi, jer će u proljeće doći komisija sve gore da pregleda i da vidi đe je ko sjeka. Ovo svakome javiti da ne reče da nije znao”, piše u jednoj od državnih naredbi.
Krajem osamdesetih godina pretprošlog vijeka, barjaktar Perko Đurov Moračanin, završio je u tamnici zbog nenamjernog izazivanja šumskog požara.
“...Planina i sada gori. Juče sam poslao sto vojnika da pretuljuju, a tako i danas šaljem sto vojnika. Nadam se dako je pretule. Perka sam stavio u tamnicu.,,Javio sam svim komandirima ove brigade da strogo narede da ne smije za sad niko paliti krčevine, a tako ni druge ognjeve goreti bez kojih se nekako može, jer bi se lako planina zapalila, jer je tako sve osušeno da bi planulo kao prah”, napisao je 1887. godine serdar i brigadir Miro Pavićev ministru odbrane vojvodi Plamencu.
Ubrzo je dobio i odgovor: “Ako se gora nije pretulila do sada, na svaki način odmah šilji još vojske što više moguće da se gora pretuli. Barjaktar neka stoji u tamnicu”.
Naredne godine, po naređenju ministra Plamenca, detaljno je obavljena kontrola kolašinskih šuma. O tome šta su zatekli na terenu javili su komandir Mato Vujisić i oficir Pop Filip.
“Po Vašoj naredbi pošli smo na lice mjesta, te pregledali goru, koju je posjekao Kuso Milin u Jablanovom dolu, đe smo našli da bijaše posjekao oko 3.000 komada bukovijeh i oko 20 komada jelovijeh. Po našoj uviđavnosti prestimali smo pomenutu goru đe smo prizvali i podkomandira Beća Zuletina, te smo zajedno ucijenili 100 talijera. Pošli smo na posječenu goru pod Melaju, koju je posjekao Ivan Vuksanov, đe smo našli posječene gore oko 1.500 komada bukovijeh, koje smo ucijenili 50 talijera, jer je ova gora bila sitnija i sječena prije nego Kusova”, napisali su, između ostalog.
U njihovom izvještaju piše i da su ustanovili sječu oko Šiškog jezera, ali su i konstatovali da je na pojedinim mejstima to bila „nužna potreba“. Na njihovom spisku je na desetina mještana od kojih je još uzeta globa zbog obaranja stabala.
Početkom prošlog vijeka Kolašinu je radio i državni šumar Leon Vlah. Njega je postavilo Odjeljenje narodne privrede i zadatak mu je bio da obavi detaljan pregled šuma. Uprava je naredila plemenskim kapetanima “da mu budu u svemu na ruci“, kao i da se formira komisija za seoske šume. I pored brige o šumama, cijena građe, kaže Jeknić, bila je izuzetno niska.
„Krajem 19. vijeka, prilikom ugovora o iskorišćavanju šuma, cijena za jedno oboreno drvo bila je 40 novčića. Prema podacima cijene kukuruza ili stoke iz tog perioda, jedno stablo koštalo je koliko i od šest do 10 kilograma kukuruza. Cijena jedne ovce koštala je koliko i 12 do 17 stabala. Cijena jednog vola bila je kao i za 100 do 137 stabala”, kaže Jeknić.
Drvna građa iz Rovaca završavala na stranom tržištu
Organizovana eksploatacija šume na području Kolašina počela je vrlo rano, pa je poznat podatak da je Senat, još 1873. godine, s jednim francuskim društvom zaključio ugovor o iskorišćavanju četinarskih rovačkih šuma u slivu Morače. Posječena građa iz kolašinskih šuma završavala te godine u Rijeci Crnojevića, gdje je podignuta pilana Crnogorsko-austrijskog društva za iskorišćavanje šuma u Rovcima. Građa je spuštana u rijeku Moraču i na taj način „transportovana“ do Skadarskog jezera, a odatle parobrodom vučena do pilane. Na području Kolašina radile su i pilane potočare „fabrika od gore”. Izgradnjom kolskog puta Podgorica - Kolašin, 1908. godine, kaže Jeknić, omogućena je obimnija organizovana eksplatacija. U području Tare podignute su dvije parne pilane i pilane potočare na Tarinim pritokama Svinjači i Pješčanici.
Bonus video:
