Dešavalo se, kažu slijepi i slabovidi Barani i Nikšićani koji već više od godinu igraju govorni pikado, da su na početku strelice letjele svuda, da im je pogođena meta bila misaona imenica, da su mislili da pikado nije za njih.
Situacija je danas potpuno drugačija – takmiče se, druže i rado izlaze „na crtu“, kada je pikado u pitanju, osobama koje nemaju problem sa vidom.
“Pošto sam po prirodi dosta energična, pikado me smiruje. Išla sam skoro sa drugovima da igram obični pikado i bilo mi je neobično. I njima je bila neobična moja priča o govornom pikadu“, kaže dvedesettrogodišnja Baranka Marija Božović, studentkinja četvrte godine prava.
Gledajući je kako veselo trčkara po holu škole „Braća Labudović“ u Nikšiću, gdje je u čast 70 godina Organizacije za slijepe Nikšić, Šavnik i Plužine održan prvi međunarodni turnir u govornom pikadu, pomislila sam da je „zalutala“ jer takmičenje je za slijepe i slabovide osobe.
A ona vidi, pomislila sam. I bila u pravu. Dok drugi gledaju očima, Marija gleda srcem i zato „vidi“ bolje od mnogih.
“Oštećeno mi je preko 90 odsto vida i kako je to od rođenja, navikla sam da se slobodno krećem. Na fakultetu nikome nijesam rekla, a nijesam baš sigurna koliko to može da se primijeti. Nijesam htjela to da pominjem da ne bude da tražim da mi profesori progledaju ‘kroz prste’. Polako, završiće se. Ionako poslije prava planiram da upišem defektologiju ili psihologiju”, kaže ova vesela djevojka dok čeka početak takmičenja.
Priznaje da kada je počela da igra govorni pikado da je trener mislio “da od nje ništa neće biti”.
“A evo gdje sam stigla. Krajem septembra smo u Beogradu osvojili zlato. Prije nego što sam otišla rekla sam mojima da ću donijeti zlato. Nijesu mi vjerovali. Kada idem da se takmičim ima treme, odgovornosti, ali i želje za pobjedom. Ne volim da gubim i uvijek je adrenalin pojačan. Tokom turnira sklapaju se prijateljstva, a mi iz ekipe smo kao jedna porodica”.
Najstariji član njihove “pikado porodice” je pedesetjednogodišnji Veselin Joketić.
“Imamo desetak članova koji povremeno, i pet - šest koji svakodnevno treniraju. Svaki početak je težak, a nama koji ne vidimo treba malo više vremena. Kao i za bilo koji drugi sport vremenom postajete sve bolji i bolji, pratite zvuk na uređaju koji vas usmjerava u kom smjeru treba da bacite strelicu. Aparat izgovori broj koji ste pogodili. Ovo je jedna izuzetno lijepa igra za slijepe i slabovide. Ponekad kažem da postanemo pomalo zavisni od nje”, kaže Veselin.
Dodaje da mora da se pohvali rezultatima svoje ekipe. Ne bez razloga. Treniraju tek godinu i po a već su postigli zapažene rezultate – krajem avgusta, na tuniru u Visokom, bili su treći, krajem septembra u Beogradu prvi, a početkom decembra u Novom Sadu su zauzeli četvrto mjesto. Riječ je o međunarodnim turnirima na kojima su učestvovale ekipe iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine Slovenije i Hrvatske.
Njihov trener Pavle Vukić, profesor fizičke kulture, kaže da je znao da stavi povez preko očiju i igra pikado kako bi što bolje shvatio svoje igrače. Njemu je, kaže, zanimljivije bilo da igra sa povezom jer mu je to predstavljalo izazov. Njima je, život izazov.
“Prvi cilj mi je bio da osjete udaljenost od mete, da znaju kako meta izgleda, gdje je koji broj. Zatim smo vježbali pokret tehnike izvođenja hica. Kako je vrijeme odmicalo smanjivao se ugao mete koji su gađali, onda su ciljali određene djelove, a vremenom se stiglo do toga da mogu da gađaju brojeve”.
I dok su članovi njegove ekipe najponosniji bili kada su u Beogradu osvojili zlato, Vukić kaže da je uvijek ponosan na njih.
Prvi govorni pikado u Crnoj Gori nabavili su članovi nikšićke Organizacije slijepih. Nikšićani tek sada imaju standardnu postavu pa se nadaju da će sustići Barane.
“Tek smo krenuli sa takmičenjem i prvi put smo u kompletnom sastavu. Nemamo iskustva u zajedničkom nastupu, ali i to će se promijeniti. Volim da igram pikado jer ima niz prednosti. Dobar je za koncentraciju i poboljšava prostornu orijentaciju, tako da je psihološki jako dobar za slijepe i slabovide osobe”, kaže Velizar Bato Obradović.
Da li ćete pobjediti, objašnjava, ne zavisi samo od pripremljenosti, dobro postavljene ruke i pravog hica. I umor često zna da bude presudan.
“Desi mi se kada sam umoran da ne mogu metu da pogodim, a kada sam odmoran onda je to druga stvar. Volim da sparingujem ljudima koji vide. Pružam dostojanstven otpor i dešava se i da pobijedim. Oni su prosto iznenađeni kako igram”, kaže Obradović.
Na turniru u Nikšiću, koji je održan prošlog vikenda, učestvovalo je šest ekipa – dvije iz Bosne i Hercegovine i četiri iz Crne Gore. Ko je pobijedio? Oni – vedri, borbeni ljudi koji su se davno uvjerili da su Egziperi i “Mali princ” bili u pravu: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati”.
Ne broje takmičenje ako se vrate bez medalje
Za takmičare iz Živinica, Barani i Nikšićani, rekoše da su neprikosnoveni u pikadu. Gosti skromno uzvratiše da je to samo zbog godina treniranja, ali, ipak priznaše da njihovi “ne broje da su išli na takmičenje ako se vrate bez medalje”. A ni njima u početku nije bilo lako.
“Pikado igramo zadnje četiri godine i to na inicijativu drugova iz Bihaća. Pošto u početku nijesmo imali mogućnost da nabavimo pikado sa govornom jedinicom, improvizovali smo ga od kartona. Najgore bi prolazio onaj ko je stajao pored pikada da nam govori gdje smo pogodili. Mnogo puta bi dobio strelicu u glavu”, sa osmijehom kaže Jasmin Jašarević, federalni prvak u pikadu i kuglanju, osvajač brojnih medalja i priznanja sa međunarodnih turnira.
“Danas je potpuno drugačija situacija. Često odemo u kafić i igramo pikado sa osobama koje nemaju problem sa vidom. Još mi onako iz zezanja stavimo tufere preko očiju. Budu u čudu. Najčešće nam kažu da sada vjeruju da slijepe i slabovide osobe imaju šesto čulo”.
Bonus video:
