Portal "Vijesti" u saradnji sa Juventasom objavljuje nagrađene eseje na temu "Evropske vrijednosti za mlade".
Branka Kovačević iz Pljevalja je osvojila prvo mjesto na tom konkursu koji je u martu 2012. godine raspisala nevladina ogranizacija Juventas.
Radovi su bili u kategorijama: evropske integracije i evropske vrijednosti, a eseje su slali mladi iz cijele Crne Gore,od 14 do 24 godine,a najveći broj pristiglih radova napisali su učenici srednjih škola.
Kako kažu iz Juventasa, svi pristigli radovi su na kreativan i originalan način prikazivali autorova shvatanja evropskih integracija i neke od evropskih vrijednosti kao što su: demokratija, društvena kohezija, solidarnost, vladavina prava, poštovanje ljudskih prava...
Radovi su ocijenjeni prije svega na osnovu izraženog mišljenja i ličnog stava autora.
Najbolji rad koji je napisala Kovačević nosi naziv "Pismo roditeljima", drugo mjesto je osvojio Andrija Boljević iz Podgorice za esej pod nazivom “Ja u EU”, dok je treće mjesto osvojila Dragana Đokić iz Berana za esej pod nazivom "Snoviđenja jedne Evropljanke".
PISMO RODITELJIMA
Dragi roditelji,
Amsterdam je sjajan. Konačno sam pronašla stan koji mi odgovara. Dijelim ga sa jednom djevojkom, Julijom. Iz Italije je. Počela sam pomalo da učim italijanski zahvaljujući njoj. I ona je ovdje dobila posao preko agencije. Radimo zajedno, u istoj firmi. Samo što je ona internet, a ja grafički dizajner.
Danas smo zajedno išle na jedan seminar. Tema je bila “Evropske integracije”. Upoznala sam mnoštvo ljudi iz različitih zemalja Evrope: Francuze, Špance, Italijane, Portugalce… Svi oni sada žive u Holandiji. Bila sam jedina Crnogorka tamo. Mada niko nije obraćao veliku pažnju na to. Ipak u Evropi, svi smo jednaki.
I baš zbog ovog današnjeg seminara, počela sam se prisjećati godine kada je Crna Gora ušla u Evropsku uniju. Mislili smo da to neće ništa promjeniti. Mala Crna Gora će uvijek ostati mala. Njeni stanovnici će i dalje isto življeti, plaćajuci tuđe grijehove, koji su se desili u prošlosti; demokratija nikada neće biti prisvojena; i dalje će se diskriminisati manjine… Nikada ne bih tada pomislila da ću za dvije godine od tada življeti i raditi u Amsterdamu, a da će i moja zemlja postati zemlja mogućnosti.
Još uvijek se sjećam mog prvog dana u Holandiji, a još više misli koje su me obuzimale. “Šta ako ih ne budem dobro razumjela; šta ako im se ne budem dopala; šta ako se izgubim…?” Nisam mogla da vjerujem da su baš mene, od svih kandidata, izabrali za ovaj posao. Čak i pored svih Holanđana koji su se prijavili. Tada mi je sve bilo čudno i novo.
Našavši se u tom moru različitih nacionalnosti, seksualnih orijentacija, vjerskih pripadnosti, punkera i popera, osjetila sam se na trenutak izgubljeno, ali u isto vrijeme kao da ovdje oduvijek pripadam.
Ali sve je ispalo dobro, i evo me, poslije pet godina i dalje zivim u Amsterdamu, radim i uživam u ovom životu, u ovom novonastalom društvu. I dalje ne mogu da vjerujem da je moja mala zemlja dio nečega ovako velikog. Jednog tolerantnog i solidarnog društva. Govorili ste mi da sam sanjar, jer sam oduvijek priželjkivala velike promjene. Izgleda da se neki snovi ipak ostvare.
Jedva čekam da dođete u posjetu. Sigurno će se i vama dopasti Amsterdam kao i meni. Šaljem vam dvije avionske karte. I ne zaboravite, više vam ne treba pasos.
Vasa kćerka.
JA U EU
Pogledah oko sebe, vidjeh zemlju blagoslovenu. Vidjeh nasmijana lica. Vidjeh Pravdu i njene sluge. Vidjeh Ravnopravnost kako dobija bitku nad Diskriminacijom. Vidjeh intelektualce sa zadovoljnim izrazima lica.
Vidjeh srećne studente kako, nadmeni, iščekuju svoju uspješnu budućnost. Vidjeh porodice bogate ljubavlju, vrlinom, slogom. Vidjeh pse i zahvalnost u njihovim okicama.
Vidjeh moćnike kako pružaju ruku siromašnima. Vidjeh djecu razigranu u parkovima. Vidjeh pjesnike na vrhuncu inspiracije i nadahnuća. Vidjeh kriminalce kako skrušeno odlaze na odsluženje kazne.
Iza njih, vidjeh policajce kako se, ispunjeni, smješkaju usljed dobro obavljenog posla. Vidjeh Korupciju u čeljustima Zakona. Vidjeh doktore kako predano liječe svakog ponaosob, bez obzira na pol, status, bogatstvo.
Vidjeh profesore kako ushićeno prenose svoje znanje. Vidjeh siromašne kako postaju bogati uz pomoć znanja, talenata, vrlina. Vidjeh bogate kako postaju ništavan prah, zbog načina sticanja bogatstva.
Vidjeh sportiste kojima se svaka kap znoja, svaki ubrzani otkucaj srca, svaki i najmanji napor isplatio i valorizovao. Vidjeh Red, Mir, Dobru Organizaciju.
Vidjeh slobodno vrijeme ostavljeno svima nama da ga provedemo sa najbližima. Vidjeh poštovanje, požrtvovanost, odnos prema starijima kakav zavređuju. Vidjeh života standard koji nam svima omogućava život, a ne preživljavanje.
Vidjeh kažnjavanje okrutnosti nad životinjama. Vidjeh Jednakost za sve. Vidjeh mogućnost napretka. Vidjeh Zaštitu na svakom uglu. Vidjeh pravila, ustrojstvo. Vidjeh zemlju Mira, Sloge, Ljubavi. Vidjeh đake koji uče da bi bili oplemenjeni.
Vidjeh ljude koji shvataju da je znanje u stvari moć. Vidjeh žene, muškarce koji orni za rad odlaze na posao. Vidjeh iste te ljude kako se, umorni, ali ispunjeni, vraćaju kućama, svojoj djeci, svom miru i toplini doma.
Vidjeh studente kako maštaju o davanju svog dorinosa našoj zemlji. Vidjeh srećna živa bića koja nikud ne žure. Vidjeh sebe kao djelić svih njih.
Zvrrrrr,zvrrrrrrr,zvrrrrr….Zvrrrr,zvrrrr,zvrrr…. Trazio sam izvor ovog zvuka pogledom…Zvrrrrrrrrr….Bio je to moj telefon… Zvrrrrrr…..Bio je to alarm budilnik…Zvrrrrrrrr….Bio je to samo san, satkan od nadanja, očekivanja, želja za koje se nadam da će biti obistinjene uskoro… Zvrrrrr,zvrrrrrrrrrr….Dobro je! Evo, ustao sam, spreman da nađem svoj san.
SNOVIĐENJA JEDNE EVROPLJANKE
Ljudi me zanimaju još od malih nogu. Uz nemalu pomoc moje porodice dolazila sam do raznih saznanja. Iako se konstruktivno nisam mnogo razlikovala od vršnjaka, moja radoznalost je bila ta koja pravi razlike. Uznesena snagom spoznaje, ja sam sa ogromnom pažnjom slušala sve te priče. Željela sam odgovore na pitanja koja su mučila ljudski rod od samih početaka.
Kako je nastao čovjek? Nikada nisam previše govorila o svojim dilemama. Shvatila sam da moja radoznalost polako uzima maha i da sve ostalo čini manje bitnim. Mnogo toga je mučilo pjesnika u meni, ali sve će to ostati nepoznato.
Kažu da čovjek najčešće nije u stanju da prepozna onaj trenutak kada radoznalost dolazi do vizije. I sada, priznajem, ne znam šta je to bilo. Snoviđenje možda. Ne, neka ostane plod moje mašte ne želim da me smatraju prorokom. U vremenu kada smo svi proroci svoga vremena. Bilo je to vrijeme najveće dokolice. Dane sam provodila u divnom podgoričkom parku.
Gledajući ljudske mašine koje zure i jure, nebo mi se dobroćudno osmijehivalo.Gledajući te ljude, zapitala sam se da li oni uopšte znaju koja su njihova prava. Da, svi imamo pravo na život, ali čemu to ako nemamo svoja prava? Živjeti u ovoj divnoj zemlji koja nam je dar i ne znati svoja prava... Ustala sam u maniru govornika i govorila sam dugo. Govorila sam svoje lične stavove o ljudskim pravima.A to je ovako zvučalo...
Šta ja mislim? Smatram da svi treba da budemo slobodni.Slobodni da radimo,ako je moguće posao koji volimo. Imamo pravo na sve što je ljudsko. Prava postoje, ali koliko ih mi poštujemo? Jedno je sigurno - nemamo pravo da narušavamo nečije pravo. Čovjek kao najrazvijenije biće treba da upravlja sobom, da se obrazuje, da pomaže, ali ne i da diktira pravila. Vrijeme diktatora je prošlo.
Zašto se javlja nepoštovanje ljudskih prava? Pa Mihailo Lalić je napisao da se drvo oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka. Pružite šansu jedni drugima, omogućite nižim od sebe da govore, a višim da vas slušaju. Imam pravo da se slobodno krećem, da istražujem, da se školujem i ispunim svoj život.
Ali to nije samo moje pravo, to su prava svih građana Crne Gore. Nezavisne Crne Gore koja zna šta želi. Poštovanje je na zavidnom nivou, ali mi možemo bolje. Mi imamo pravo na to. Evropske intergracije su naš put. Zašto se odricati te šanse, dosta je toga prošlo kroz našu CRVENU Goru.
Cvenu od krvi koja je tekla, a sada crvenu od ljubavi i ponosa. Jedno od naših prava je i da se ponosimo domovinom. Mislim da će ulazak Crne Gore u EU biti dimenzija više. Za nas građane koji imamo ista prava kao i ljudi u drugim zemljama Evropske unije. Mi želimo, mi hoćemo, mi ćemo...
Više ne pamtim ostatak svog izlaganja, ali pamtim ljude. Da, te iste ljude koje proučavam od djetinjstva.Usadila sam im taj faktor radoznalosti. Jer, zaista, pola od njih nije znalo šta nas sve čeka u budućnosti. Koliko ljepši život pa da i mi budemo centar dešavanja. Odavali su ih pogledi, znatiželja, nezadovoljstvo... Ali imaju svoje pravo na sve to.
U trenutku shvatih da je to u stvari bio plod moje mašte. Bio je to samo spektar snova. Niti sam ja imala publiku, niti sam govorila. Ali jedno je sigurno, moji snovi su dostojni toga da ih položim na papir. Papir trpi sve, a moje pravo je da pišem. Od svih sam najbolje umijela pisati. Sa ove distance mogla bih reći da sam spremna da govorim, pišem, slikam... Samo da ukažem na ona vječna pitanja, koja su naša ljudska prava? Ali svakako i na to koliko zaslužujemo poštovanje istih. Možda je ovo samo plod jedne maturantkinje koja zna šta želi.
Nijesam sebična, ja želim za sve stanovnike Crne Gore isto. Da budemo dio elite, ali da ostanemo skromni kao i do sada. Skromnost je vrlina velikih ljudi, ali i jedno od ljudskih prava. Moja radoznalost se privela kraju, ja sam zrela osoba baš kao i moja Crna Gora. I vidim nas u Evropskim intergracijama. Vidjela sam to u snu, ali možda je to bila i naša bliska buducnost. O tome neka odlučuje neko drugi ko dijeli moje mišljenje, a ja ću i dalje da želim isto. Da sanjam, istražujem i uspijem u državi koja već uspijeva.
Galerija
Bonus video:
