I pored toga što se Institut sporazumnog priznanja krivice u crnogorskom zakoniku koristi još od 2009. godine okrivljeni veoma rijetko prihvataju da se nagode sa tužiocima i na taj način pokušaju da umanje kaznu.
Advokati, sa kojima su „Vijesti” razgovarale, naglašavaju da oni imaju ponajmanje krivice u tome što u praksi nagodba između optuženih i tužilaca nije zaživjela, jer su oni, kako tvrde, samo jedna od karika između dvije ključne strane.
I ono malo presuda, koje su u ovih pet godina zaključene priznanjem krivice, rijetko se završavaju na predlog okrivljenih već češće do nagodbe dođe na predlog Tužilaštva...
Advokat Zoran Piperović smatra da je Institut sporazumnog priznanja krivice dobro rješenje, ali da ključni problem leži u svijesti i mentalitetu Crnogoraca, koji gotovo nikada ne žele da priznaju da su krivi!
„Gotovo da u mojoj karijeri nikada u Spužu ili sudu nijesam upoznao čovjeka koji je priznao da je kriv. Svi tamo, iza bedema zatvora, tvrde da nijesu uradili to što ime se stavlja na teret, osim, ponekad neki okrivljeni za saobraćajnu nesreću kaže da je počinio djelo, ali se pravda zlom sudbinom. Mislim da je to mentalitetski, antropološki i sociološki problem, koji nema previše veze sa pravom. Crnogorci su takvi, nijesmo Norvežani ili Šveđani”, ocijenio je Piperović.
On, ali i njegov kolega Zdravko Begović, smatraju da oni kao branioci, rijetko ili gotovo nikako ne mogu da utiču na klijente da prihvate krivicu i da se na taj način nagode sa tužiocima.
„Gotovo svakog dana sam u sudnicama po nekoliko sati, ali ne sjećam se u proteklih godinu i po da je neki predmet zaključen nagodbom okrivljenih i Tužilaštva. Smatram da su optuženi, ključni u takvoj pravnoj strani, jer oni daju posljednju riječ o tome hoće li pritisnuti dokazima priznati krivicu ili će na sudu pokušati da dokažu svoju nevinost. Mogu vam reći i da je većina klijenata dobro pravno potkovana i verzirana, tako da mi kao advokati, gotovo da ne možemo da utičemo na njih da odaberu takav vid okončanja postupka”, kazao je Begović.
Advokati smatraju da su okrivljeni - ključni prilikom sklapanja sporazuma o priznanju krivice, te da i tužioci gotovo nimalo ne mogu da utiču da se na taj način više predmeta brže i jeftinije okonča.
„Tužioci mogu, ali rijetko uspiju da sa klijentima nađu način oko dogovora oko priznanja krivice. Oni su tu da samo pravno verifikuju odluku okrivljenog. Ponekad mi se čini da mnogi tužioci čak i ne žele da se nose sa takvim vidom postupka, već da im je lakše da na ustaljen način preko optužnica otvore postupke. Mada, apelovao bih na tužioce da se trude i pokušavaju da makar u „čistim” slučajevima pritisnu okrivljene da priznanjem krivice završavaju postupke. To umnogome štedi vrijeme, jer se postupci završavaju za svega 15-ak dana, a ne godinama koliko traje okončanje prosječnog predmeta. Osim toga, a čini mi se da je ključno, na takav način se i štede ogromna budžetska sredstva države”, ocijenio je Begović.
Grube procjene su da sudski predmeti, koji se okončaju priznanjem krivice, su desetostruko jeftiniji, a osim toga sav teret oko plaćanja troškova pada na teret osuđenog, a ne države.
Advokati upravo zbog toga što se na troškove u pravosuđu godišnje uludo potroše milioni eura smatraju da bi što više kroz kampanje, javne rasprave, okrugle stolove trebalo da se afirmiše ovaj vid okončanja postupka.
„Smatramo da bi upravo ljude u državi trebalo da zainteresuje ovaj problem i da se kroš širu kampanju otvore pitanja i pokušaju da se nađu razlozi zbog toga što ovaj Institut o sporazumnom priznanju krivice nije zaživio u ovih pet godina primjene. Kada to kažem, u prvom redu mislim da ogromne troškove koji je troše iz budžeta za pravosuđe. Kada bi se više predmeta završilo nagodbama to bi drastično, ali drastično smanjilo troškove, koji idu na teret građana. Taj novac bi se mogao utrošiti na pametniji i racionalniji način”, smatra Begović.
Upravo zbog velikog novca koji zarađuju advokati kroz duge sudske postupke, neki od njih ne žele da utiču na klijente da priznanjem krivice brže okončavaju postupke, rekao je “Vijestima” advokat koji je želio da ostane anaoniman
Zbog toga što se u praksi gotovo nikako ne koristi ovaj vid završetka postupaka u krivičnim djelima gdje je zatvorska kazna zaprijećena do 10 godina, dolazi i do sve više oslobađajućih presuda, koje kasnije tek višestuko koštaju državu.
„U predmetu oko broda u Luci Risan, gdje je grupa od 16 ljudi odgovarala za organizovani šverc cigareta, ja sam bio branilac četvorice okrivljenih. Nakon godina suđenja, mrcvarenja, loše optužnice, ti ljudi su oslobođeni. Državu je koštao tako dugotrajan proces, a tek sada će budžet biti u problemu kada se dođe na naplatu dana, koje su okrivljeni neosnovano proveli u pritvoru. Riječ je o milionskim ciframa, kazao je Piperović.
Advokati ne žele da gube ni novac iz džepova
U redovnim sudskim postupcima finansijski najbolje prolaze branioci, koji po nimalo jeftinom troškovniku naplaćuju svoje usluge klijentima ili kasnije od države, ukoliko dođe do oslobađajuće presude.
Upravo zbog velikog novca koji zarađuju advokati kroz duge sudske postupke, neki od njih ne žele da utiču na klijente da priznanjem krivice brže okončavaju postupke, rekao je “Vijestima” advokat koji je želio da ostane anaoniman. To ne rade jer se ti postupci brzo okončavaju, pa samim tim i njihove usluge po troškovniku se ne nagomilavaju...
Advokati Zoran Begović i Zoran Piperović priznaju da dobro zarađuju od svog posla, te da im se dešava da od nekih predmeta naplate i desetine hiljada eura, ali naglašavaju da njihova zarada nije ključ problema.
„Ne, nema to veze sa našom zaradom. Ponavljam da ključnu ulogu u sporazumnom priznanju krivice imaju okrivljeni jer su oni ti koji daju konačnu odluku o tome da li će prihvatiti nagodbu sa Tužilaštvom. Vjerujte da su advokati u tome samo stručno pomagači i ništa više”, naveo je Begović.
Isto mišljenje ima i Piperović, koji tvrdi da to nema veze ni sa advokatima i njihovom zaradom, ali ni sa tužiocima.
***
Ovaj članak nastao je uz velikodušnu podršku američkog naroda kroz Međunarodni biro za narkotike i sprovođenje zakona Stejt departmenta unutar Ambasade SAD u Podgorici, a u okviru Programa podrške civilnom društvu u oblasti krivičnog pravosuđa.
Stavovi autora izraženi u ovom članku nužno ne održavaju stavove Ambasade SAD u Podgorici ili Vlade SAD.
---
This article was made possible by the generous support of the American People through the U.S. State Department’s Bureau of International Narcotics and Law
Enforcement Affairs (INL) within the U.S. Embassy in Podgorica, under the Criminal Justice Civil Society Program. The author’s views expressed in this article do not necessarily reflect the views of the United States Embassy in Podgorica or the United States Government.
Galerija
Bonus video:
