Posljednja živa žena narodni heroj se u 92. godini prisjeća brojnih bitaka - Vijesti.me
neustrašiva

Posljednja živa žena narodni heroj se u 92. godini prisjeća brojnih bitaka

''Sjećam se hrabrih žena koje su se borile sa mnom... Bilo ih je mnogo, svaki četvrti borac bila je žena"

Po oštrom pogledu i jakom stisku ruke prepoznaje se odlučnost i ponosno držanje žene narodnog heroja, borca i prve ministarke saobraćaja u Crnoj Gori - Vukosave Mićunović.

Rođena je u Velestovu 1921. godine i jedini je živi narodni heroj koji živi u Crnoj Gori, ostala dva su Jovo Kapičić i Velimir Radičević koji žive u Beogradu.

Reporter ''Vijesti'' posjetio je Vukosavu u Donjoj Gorici, gdje je čuva gospođa Nena.

Za narodnog heroja Jugoslavije Mićunovićeva je proglašena 1952. godine, a nosilac je i Partizanske spomenice 1941. godine, Ordena bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Ordena zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i drugih brojnih odlikovanja i priznanja.

Odrasla je u partizanskoj porodici, do Drugog svjetskog rata živjela je u Velestovu i bavila se poljoprivrednim poslovima.

Na pitanje kako je to biti prva žena ministarka, uz uzdah i blagi osmijeh odgovorila je da ''ne zna da li je prva ili posljednja'', ali da je funkcija nosila veliku odgovornost
Međutim, u danima ustanka 1941. godine uz braću Iliju i Blagotu i rođake počela je da obavlja zadatke Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP).

U sukobu sa italijanskim okupatorom oko Grahova pokazala je neustrašivost i hrabrost netipičnu za ženskog borca, a tada je prvi put i ranjena.

Vukosava je ''Vijestima'' rekla da se rado sjeća sve braće, rođaka, saboraca u bitkama i da ne može izdvojiti nekog posebno.

U Drugom svjetskom ratu u oslobodilačkoj borbi učestvovalo je 2.546 žena iz Crne Gore. Tvrdi da žene nisu spretnije i hrabrije od muškaraca u ratu, ali da nisu ''ništa manje sposobne od njih''.

''Sjećam se hrabrih žena koje su se borile sa mnom... Bilo ih je mnogo, svaki četvrti borac bila je žena. Nije lako u ratu, teška su to vremena, kako za muškarce tako i za nas'', objasnila je ona.

Bila je komandir voda, zamjenik političkog komesara

Kad su partizanske jedinice morale da odstupe za Bosnu, Vukosava je bila u njihovom stroju.

Nizali su se njeni podvizi u napadima na utvrđena ustaška i njemačka uporišta Bugojno, Kupres, Vilića Guvno, gdje je po drugi put ranjena.

U Drugom svjetskom ratu u oslobodilačkoj borbi učestvovalo je 2.546 žena iz Crne Gore. Tvrdi da žene nisu spretnije i hrabrije od muškaraca u ratu, ali da nisu ''ništa manje sposobne od njih''
Član je Komunističke partije od 1942. godine, sekretar OK SKOJ-a i član PK SKOJ-a za Crnu Goru. Bila je komandir voda, zamjenik političkog komesara čete i član Politodjela Četvrte proleterske brigade. Poslije rata član je Centralnog komiteta i Predsjedništva Saveza komunista Crne Gore, član Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) i SUBNOR-a Crne Gore, zatim član Izvršnog vijeća Narodne Republike Crne Gore.

U crnogorskom parlamentu bila je poslanik u četiri saziva, a jednom je birana i za poslanika Savezne skupštine.

Na pitanje kako je to biti prva žena ministarka, uz uzdah i blagi osmijeh odgovorila je da ''ne zna da li je prva ili posljednja'', ali da je funkcija nosila veliku odgovornost.

''A kako će biti, odgovoran je to posao... Radila sam najbolje kako sam znala, a da li sam zadovoljna koliko sam uradila? Uglavnom jesam...'', tvrdi Vukosava.

Bila je i predsjednik Komisije CKSK Crne Gore za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu i član Predsjedništva Socijalističke Republike Crne Gore.

Heroji padoše na Vilića Guvnu

Drugi bataljon Četvrte crnogorske proleterske brigade štitio je poziciju prema Jablanici od napada njemačkih snaga 1942. godine. “Sa bataljonskih partijskih sastanaka upućena je poruka štabu brigade: 'Ako neprijatelj pređe preko našeg položaja, znajte, da na njemu nema više nijednog živog borca. Nakon bitke na Vilića Guvnu, ostao je prepolovljeni bataljon - poginula su 34 proletera, a osamdeset je ranjeno.

Od Treće čete ostala je samo jedna desetina”, priča Vukosava. Kada je trebalo izvući ranjenike i spasiti drugove koji su ranjeni ležali na bojištu, jedina se Vukosava javila. “Ko će da ide po njih? Muk. Dobro, ja ću!“. Da li je bilo strah da istupi, o čemu je razmišljala dok se probijala do ranjenih drugova...? Vukosava kaže da “nema vremena da se misli o bilo čemu osim o tome kako da ih izvedeš i spasiš“.

Čast kao i muškarcu

Vukosava je na pitanje kakav je osjećaj dobiti zvanje narodnog heroja, naročito ako ste žena, rekla da je to “isto što i muškarcu - čast“. Iako nisu veliko bratstvo, kako je rekla Vukosava, veliki broj njenih rođaka Mićunovića je izginuo.

“Ilija je poginuo u Pljevaljskoj bici, a Blagota prilikom odstupanja za Bosnu 1942. godine. Najmlađi brat je interniran i osuđen 105 godina u Italiji i umro je u Trstu“, kazala je ona. Njen brat Blagota Mićunović za narodnog heroja Jugoslavije proglašen je 1951. godine, a njegovo ime nosi osnovna škola na Čevu.

Dodijeljena 253 ordena

“U Crnoj Gori dodijeljena su 253 ordena narodnog heroja, od čega je osam žena i to: Vukosava Mićunović, Đina Vrbica, Jelena Ćetković, Vukica Mitrović, Ljubica Popović, Jelica Mašković, Milica Vučinić i Dobrila Ojdanić“, navodi se u Glasniku SUBNOR-a Crne Gore. Prvi narodni heroj iz Crne Gore je Špiro Mugoša, koji je orden dobio 1942. godine, a posljednji Milan Tepić proglašen za heroja 1991.