Ovdje je velika nesreća što ljudi gledaju - a ne vide, čuju - a ne slušaju, čitaju - a ne razumiju. Samo razumiju svoju sujetu, mržnju i egoizam i svi su im krivi, kaže osamdesetdevetogodišnji Vojislav Todorović, dok u brvnari u Breznima “prebira” po prošlosti.
Učitelj, pjesnik, tekstopisac, samo su neki od poziva čovjeka koji je rođen u Breznima, gdje je završio četiri razreda osnovne škole i koga je život odveo van rodne Pive, ali kojoj se stalno vraća.
“Ljubav prema poeziji nosim od malena. Bio sam u Breznima osnovac, predavao nam je Pule Radojević koji je bio nešto malo obrazovan, kada sam napisao prve stihove koji su izašli na zidnim novinama. Tada sam počeo da se družim sa poezijom”, priča Vojislav koji je završio Učiteljsku školu i službovao po Crnoj Gori i Srbiji.
Bio je i referent za kulturno-zabavni život, spremao predstave poput “Hajduk Stanka” na Žabljaku, sa kojom je pobijedio na sreskom takmičenju, i “Hasanaginicu” u Ralji koja je od Duška Radovića dobila prvu nagradu.
U Beogradu je upisao geografiju, ali je od nje odustao, završio Pedagošku akademiju sa akcentom na dječju psihologiju i nakon službovanja po raznim školama i ustanovama glavnog grada tadašnje Jugoslavije, gdje živi skoro šest decenija, penzionisao se.
“Dok sam studirao, glumio sam, i u jednoj pozorišnoj predstavi nosio na rukama našu najljepšu divu Kseniju Jovanović, statirao sam kod Milivoja Živanovića. Kada sam počeo da radim u školi onda sam napisao priručnik za prvi razred ‘Početno čitanje i pisanje’, po kome su radile skoro sve škole. U dječjem listu ‘Kekec’ pjesmom i slikom obradio sam sva slova, pisao pjesmice od kojih su neke i komponovane poput ‘Ljutića’, ‘Zime’, ‘Pionirskog kola’. Zahvaljujući ‘Kekecu’ pet puta sam obišao sve glavne gradove Evrope, bio u Rusiji”.
U Beogradu se oženio Nadom Mileusnić iz Like, sa kojom je dobio sina Miloša, koji živi i radi u Americi, gdje je završio fakultet i magistarske studije i sprema doktorat.
“Nada je bila komercijalista, jedno divno stvorenje koje me u svemu podržavalo. Nažalost, umrla je prije sedam godina i moram reći da je užasno bez nje”.
Pokazuje fotografije jedinca na koga je izuzetno ponosan i koji je, kako reče, glavni krivac što je u Breznima kupio “parče” zemlje i sagradio brvnaru.
Život mu je bio pun izazova i neočekivanih događaja. Jedan od njih je i prijateljstvo i saradnja sa Ljubomirom Đurovićem, pjevačem za čije kompozicije mnogi kažu da su “crnogorsk evergrini”.
“Ljubomir Đurović je bio pravo otkrovenje. Bio sam u čuvenom Gradskom podrumu u Beogradu kada sam čuo jednog momka koji pjeva kao slavuj. Pjevao je pjesmu ‘Leti, leti moj golube bijeli’. Pjesma me u srce pogodila, moji su porijeklom sa Čeva, a on pjeva - stani, pa slušaj. To je bio Ljubomir”.
Ostalo je, kaže, istorija. Pozvao ga je da dođe kod njega, postali su prijatelji, ali i saradnici.
“Napisao sam više pjesama za njega - ‘Od Ulcinja do Igala’, ‘Eh da mi je, da me želja mine’, ‘Zgodna li si zor đevojko’, koja je jedna od mojih najljepših pjesama, ‘Oj Jelo, o Jelena’ (Crnogorko željo moja), posvećenu sestrični Jeleni koja se udala za Stojana iz Bosne, ‘Razbolje se momče u proljeće’”.
Zbog toga mu, kako kaže, smeta što je Ljubomir “nepravedno zaboravljen”.
“Napisao je na stotine pjesama o Crnoj Gori. Srećan sam što te pjesme i dalje žive, ali nije lijepo što je Ljubomir zaboravljen. Kada je umro ‘palo’ mi je nebo i izgubio sam želju za pisanjem. Napišem s vremena na vrijeme ponešto. Sada se bavim i drugim stvarima. Radim na svili, u drvetu, nešto slikam, i svuda sa sobom u srcu nosim Brezne i Crnu Goru”.
Otac Sava i majka Mileva iz brvnare stvorili zavidan imetak
Otac Sava i majka Mileva, koja je rodom od Blagojevića, kćerka barjaktara Obrada–Miša, a unuka vojvode Jovana, uspjeli su da iz jedne brvnare, odakle i kreće priča Todorovića, stvore veliki imetak - kuću sa šest soba, prvu krčmu, trgovinu, pekaru, govedarnik i ovčarnik.
Vojislav priča da su imali prvi radio u selu i da su kod njih dolazili ban Mujo Sočica i naučnik Jovan Cvijić.
Sava je postao i predratni predsjednik župo-pivske opštine i sa Milevom izrodio devetoro djece – četiri kćerke i pet sinova. Onda je došao rat i stvari su krenuli nizbrdo. Sava se priključio partizanima ali, kako reče Vojislav, odluči neko da ne može “kulak biti partizan i revolucionar” pa je ubijen 1942. a dio imovine je konfiskovan, dok su majka Mileva, i troje najmlađe djece, dvije sestre i brat, ubijeni tokom Pete ofanzive. Ostalo je njih šestoro – dvije sestre i četiri brata. Nakon oslobođenja Jugoslavije, Vojislav je sa braćom i sestrama smješten u internatu za ratnu siročad u Vrbasu. Danas su živi samo on i šest godina mlađa Jelisavka koja živi u Podgorici.
U krčmu svraćao i Jovan Cvijić
Kada je u krčmi njegovog oca 1929. boravio Jovan Cvijić, fotografisao je brvnaru u kojoj su Mileva i Sava živjeli kada su se vjenčali i u kojoj su dobili četvoro djece.
Ostala djeca, priča Vojislav, rođena su u velikoj kući.
“Kada sam upisao u Beogradu geografiju u jednom kabinetu sam slušao predavanja i vidio na zidu fotografiju očeve brvnare. Nisam je uzeo jer sam se tada, kao golobradi mladić, stidio te brvnare, jer sam kao postao veliki. Kasnije sam želio da je uzmem, ali nijesam mogao jer se sada ta fotografija nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Sada, evo, i ja u Breznima imam jednu brvnaru. Nadam se, da je ovo samo početak i da će sin Miloš, koji nosi ime po mom najstarijem bratu, sagraditi još neku”, kaže Vojislav koji je i knjigu o sudbini svoje porodice i naslovio “Od brvnare do brvnare”.
Bonus video:
