Vunovlačari još žive u Beranama

“Prema mojoj procjeni, svake godine se donese na preradu 70 odsto manje u odnosu na prethodnu godinu. Manje je i ovaca, ali i ono vune što se može preraditi i iskoristiti, ljudi, vjerovali ili ne, bacaju“, priča Vesković
643 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 18.06.2017. 16:14h

Posljednja vunovlačara koja radi u Beranama, možda i u cijeloj državi, odolijeva vremenu i poslije osam decenija, zahvaljujući činjenici da je oduvijek bila u privatnom vlasništvu. Vunovlačara, koju je daleke 1934. godine u Berane dopremio Rade Vesković, predstavlja zasigurno jedan od prvih malih industrijskih pogona na sjeveru države. Danas je, s vremena na vrijeme, pokrene njegov sin Milorad-Miško Vesković (71), koji je, kako kaže, u ovom poslu od svoje sedme godine života.

“Pomagao sam ocu, i to onda kada se radilo u tri smjene bez prekida. Morali smo da radimo svi iz porodice da bismo udovoljili mušterijama. Danas, ja sam radim, održavam i pazim vunovlačaru“, priča Vesković.

On se nada će i njega jednog dana imati ko da zamijeni, tek toliko da vunovlačara opstane sa radom.

“Kada ja više ne budem mogao da radim, imam jednog unuka koji baš i ne obožava školu, pa, ako bude on htio, eto mu posla“, kaže Vesković.

Prema njegovim riječima, mašine u toj nadaleko poznatoj zanatskoj radnji počele su sa radom početkom prošlog vijeka. Koliko su prije toga radile, nije poznato.

“Donesena je iz Mađarske, najprije u Osijek. Poslije toga je do Peći dopremljena vozom. A onda je nekoliko ljudi iz Berana krenulo prema Peći sa velikim zapregama, saonicama, koje su vukli konji i volovi, i preko Čakora, po velikom snijegu, mašinu su dopremili u Berane“, kaže Vesković.

Vunovlačara iz Mađarske poslije izvjesnog vremena instalirana je na vodenici koju je pokretao potok koji prolazi pored kuće Veskovića u Beranama.

“Transmisijom, odnosno velikim kaišem, korištena je energija koja je stvarana tako što je voda pokretala kolo vodenice, a potom je 'prenošena' gore na sprat gdje je pokretala mašinu vunovlačare. Tako se radilo sve dok nije došla struja“, priča on.

U to vrijeme vunovlačara je radila punim kapacitetom, sa po tri radnika u tri smjene.

“Radilo se neprekidno da ljudi ne bi čekali, mada se dešavalo da čekaju i po petnaest dana da bi im vuna bila prerađena“, kaže Vesković.

On se sjeća i da je vuna za preradu sa raznih strana dotjerivana na takozvane tovare, i da se ponekad cijeli dan radilo samo za jednog vlasnika vune.

“Počev od Žabljaka, pa do Pljevalja, a onda od Nikšića do Morače, i dovde. Bilo je vune, koliko ti duša hoće. Poneko dotjera vunu i iz Podgorice“, kaže Vesković.

Dok u mašinu stavlja vunu stalne mušterije iz rožajskog mjesnog centra Bogaje, on kaže kako je, nažalost, danas vune sve manje.

“Prema mojoj procjeni, svake godine se donese na preradu 70 odsto manje u odnosu na prethodnu godinu. Manje je i ovaca, ali i ono vune što se može preraditi i iskoristiti, ljudi, vjerovali ili ne, bacaju“, priča Vesković.

On kaže da se dešava da ljudi donesu vunu i ne dođu po nju po dvije, tri godine. Pokazuje na nekoliko džakova vune obilježenih imenom vlasnika, uz uredno zapisanu težinu. Pa ipak, iz vunovlačare Vesković najavljuju da će do kraja ove godine početi sa proizvodnjom naslona za stolice od vune.

“Ljudi sjede i osam sati u plastičnim i ko zna kakvim stolicama. Nije ni čudo da se razbolijevaju. Taj posao sam planirao da započenem sa jednim rođakom. Otkupljivaćemo vunu sa svih strana“, priča on.

Mašine Veskovića, kupljene u Mađarskoj prije skoro devedeset godina, funkcionišu kao sat. Uvijek podmazane i uredne prije stavljanja u pogon. Miško sa drvenog valjka vadi urolovanu vunu. Razgleda je, prekalupi i pažljivo smješta nazad u džak u kojem je donesena u pramenovima postriženim sa ovaca.

Iako je stada sve manje, ovaj najstariji industrijski pogon na sjeveru Crne Gore još odolijeva vremenu i modernim tehnologijama.

Vuna čuva našu kožu, bubrege... Čuva naše zdravlje uopšte

Interesovanje za vunu nije u potpunosti nestalo i danas. Vesković priča kako ga je ovih dana pozvao čovjek iz Kotora, moleći ga da mu preradi pet kilograma vune da bi je stavio u jastuke.

“Ne može čovjek da zaspi bez vunenog jastuka.

Vuna je izuzetno zdrava“, savjetuje stari vunovlačar.

On priča i kako je njegov prijatelj iz Beograda, čija su djeca imala probleme sa uhom i grlom, muku mučio da dođe do jednog poznatog ljekara.

“Kada su konačno došli do tog ljekara i čim je ljekar pregledao djecu, preporučio im je da sintetičke jastuke zamijene vunenim. Od tada, njihovi problemi su nestali kao rukom odneseni“, kaže Vesković.

On pokušava i na drugim primjerima da ukaže na vrijednost i ljekovitost vune i vunene odjeće.

"Gorštaci kose na 40 stepeni Celzijusa, odjeveni u vunenu odjeću. Znoje li se? Naravno da ne. Volio bih da mi neko to naučno objasni, ali je to baš tako“, kaže Vesković.

On smatra da upravo nedostatak vune u odjevnim predmetima savremenog doba pogoduje tome da ljudi sve više obolijevaju od raznih bolesti.

"Vuna je zakon. Ima svojstva koja čuvaju kožu, bubrege, koštani sistem, prostatu“, dodaje Vesković.

Galerija

Bonus video: