ZA NEKOLIKO DANA PONOVO NA LICITACIJI

Solana je sinonim za izgubljene ulcinjske generacije

So se godinama ne proizvodi u Ulcinju, sagovornici “Vijesti” sa sjetom govore koliko su nekada vrijedjeli so i solana
401 pregleda 7 komentar(a)
ulcinj so (novine), Foto: Vijesti
ulcinj so (novine), Foto: Vijesti
Ažurirano: 29.01.2019. 10:13h

Soli iz ulcinjske solane već godinama nema na rafovima prodavnica u državi i regionu, gdje je zbog ljekovitih svojstava, cijene i kvaliteta uvijek bila rado viđena.

Danas se prodaju neke druge soli, između ostalog i ona koju firma bivšeg direktora solane uvozi iz inostranstva i prerađuje u finalni proizvod u Ulcinju.

Prestankom proizvodnje i nestankom soli sa tržišta, poremećen je biodiverzitet Port Milene i prirodni proces u kome mogu samo profitirati aktuelni vlasnici - Eurofond.

Predsjednica Društva “Martin Šnajder” Zenepa Lika kaže da su, osim države i grada, najveći gubitnici sami mještani, čije su generacije provele radni vijek na solani.

Ističe da je zarad “krađe, zloupotrebe i špekulativnih radova i prenamjene solanskih bazena u građevinsko zemljište“, Ulcinjanima otet identitet, tradicija i simbol prosperiteta i radnog kodeksa.

“Oduzeta im je pozitivna konotacija i prepoznatljivost, jer dok se proizvodila so, Ulcinjani pa i cijela Crna Gora bili su širom regiona prepoznati po kvalitetnoj proizvodnji soli. Oduzet im je nadimak grada giganta! Oduzeto je pticama bezbrižno mjesto odmora, zimovališta i mjesto puno hrane”.

Cijena kilograma soli proizvedene u ulcinjskoj solani u maloprodaji, prije zatvaranja fabrike 2013. godine, iznosila je 40 centi u pakovanju za kilogram. Desetak centi po kilogramu koštala je u većim pakovanjima.

“To je bila najjeftinija, a najkvalitetnija so na tržištu”, kaže bivši radnik solane Saša Mitrović, koji se sada sa ostalim kolegama bori da im vlasnici isplate zaostale zarade i povežu radni staž.

Osim za prehranu, solana je imala i so za industriju, stočnu ishranu, štavljenje kože, puteve...

Država skoro ništa nije uradila da zaštiti proizvod jedine solane. Umjesto toga, solana je danas brutalno zapuštena, a sadašnji vlasnici firme u stečaju ne razmišljaju o proizvodnji, već o prodaji 15 miliona kvadrata zemljišta u zaleđu Velike plaže. Za koji dan, solana će ponovo na licitaciju, a cjelokupna imovina procijenjena je na 157 miliona eura...

A koliko bi sada stvarno koštao, ili vrijedio, kilogram soli proizveden u ulcinjskoj solani?

“Mnogo, brate, mnogo. Vrijedi 40 godina nečijeg života, mladosti, porodice i mirne starosti. Košta braće, prijatelja i kumova za čitav život, košta mrtvih mostiju kolega sa nepreglednih solanskih bazena. Košta svete solanske zemlje po kojoj su hodile generacije ulcinjske sirotinje. Košta oženjenih momaka i udatih kćeri solanskih... Pa sad ti vidi koliko košta taj kilogram, lako je izračunati”, kaže Mitrović.

Ekolog Dželal Hodžić ističe da ulcinjska so sada nema cijenu.

“Recimo, kilogram prave ulcinjske soli sinonim je za izgubljene živote budućih generacija Ulcinja”.

Lika kaže da je sve što se dešvalao i dešava u ulcinjskoj solani, zarad interesa male, ali moćne grupe ljudi.

“Zbog jedne šake ljudi, dok je većina nijemo gledala kako se uništava i propada ulcinjska solana. Zato nema cijene za gram ili kilogram soli, to je nešto mnogo više”.

Ističe da su tu bila radna mjesta i sigurni i humaniji životi za stotinu domaćinstava u Ulcinju, hrana i bezbjedno odmaralište, zimovalište i gnijezda za više od 250 vrsta ptica, škola za razvoj kadra i eksperata...

“To je i kreiranje brenda i pozitivnog imidža, jedinstveno održavanje vještačkog ekosistema, evropskog pa i čak svjetskog značaja, ali i dobra volja, rad i ljubav”.

Lika dodaje da je solana danas problem suprotno sloganu u vrijeme dok je radila punom parom - mjesto ljubavi, sunca i mora.

Mitrović tvrdi da je ulcinjska so mogla biti brendirana da je to država htjela.

“I to bez problema jer na svim sajmovima pitali su kako mogu doći do naše soli. Domaćice znaju da im za pripremu hrane treba mnogo manje ulcinjske nego bilo koje druge”.

I Hodžić tvrdi da je ulcinjska so izuzetno kvalitetna.

“Domaćice tvrde da im zimnice mjesecima duže traju kada je spreme sa našom solju”.

Bez zlata se može, bez soli - ne

Hodžić kaže da je so vrednija od zlata.

“Bez zlata se može, bez soli - ne”.

Priča da je prije skoro 60 godina čuo priču o jednom seljaku u Mongoliji i njegove tri kćerke.

“Čovjek je mnogo radio i kćerke su ga obasipale ljubavlju kada bi dolazio s posla. Dvije su mu stalno govorile kako ga vole najviše na svijetu, a treća da ga voli kao zrno soli. Čovjeka je to iritiralo, jer se scena ponavljala iz dana u dan, i odlučio je da je izbaci iz kuće kada je stasala za udaju. Djevojka je tumarala okolnim selima, na kraju upoznala jednog nadničara i udala se za njega. Poslije pola godine, muža su joj prisilno poveli na udaljeni front. Tamo gdje se ratovalo nije bilo vode i vojska je morala da kopa bunare. Muž naše junakinje bio je vrlo spretan u tome. Jednom prilikom pronašao je oveći kamen, zamotao ga i zamolio komšiju da ga ponese ženi. Ispostavilo se da je kamen bio satkan od najčistijeg zlata. Žena je ponijela dio kod zlatara i postala vrlo bogata. Rodila je sina i saznala da joj je muž poginuo. Sagradila je dvorac i proglasila se kraljicom, ne zaboravljajući nepravdu koju je otac nanio. Ipak, poslije 20 godina, muž se vratio sa fronta živ i zdrav. U čast toga, kraljica je priredila banket za sva okolna sela. Došao je i njen otac sa kćerima i zetovima da bi vidjeli tu raskoš o kojoj se pričalo, ali nju nijesu prepoznali. Žena je slugama rekla da tokom gozbe ispred njenog oca nikako ne stavljaju so. Tako je bilo i otac je redovno odbijao da jede hranu. Na kraju, kraljica ga je upitala: ‘A zašto vi, gospodine, odbijate našu hranu, da li nešto nije u redu sa njom’? ‘Ne, kraljice, samo nema soli, a bez soli ništa nije ukusno. So je život, kazao je on. ‘E, toliko sam ja tebe oče voljela i toliko te volim i danas’”.