Masline i svi proizvodi od maslina, ulje u prvom redu, uz vino su, tradicionalni evropski proizvod i ujedno sektor u kojem Evropa vodi na svjetskom tržištu.
Da ostane prvi proizvođač vina, Evropa mora uložiti veliki trud, jer se ozbiljna konkurencija javlja iz novog svijeta, pa čak i Kine. Isto tako, posljednjih godina, ukus mlađih generacija mijenja se od vina prema pivu. Ali, oko maslina Evropa može biti mirna, jer ne samo da je najveći proizvođač, nego joj se niko drugi niti ne približava, a ako se bez dozvole približi, nađe se načina da ga se neutralizuje.
Osim Evrope, a pri tome se misli i na Hrvatsku i na Crnu Goru i Albaniju, maslinarstvom se ozbiljnije bave i Turska (kao i Crna Gora, kandidatska zemlja u statusu pregovora), kao i Alžir, Maroko i Sirija. Svi proizvođači ukupno izvan Evropske unije proizvode do petsto hiljada tona, a Evropska unija preko dva miliona tona, odnosno, Evropska unija zauzima 80 procenata svjetske proizvodnje.
Masline, maslinovo ulje, namazi, i druge prerađevine sve su traženije kako u Evropi, tako i na ogromnim velikim, svjetskim tržištima. Masline i maslinovo ulje proizvodi se samo na Mediteranu, ali ako Skandinavci, Amerikanci, svi Azijati, žele biti u trendu, žele dokazati da su srednja klasa, svoje salate prave sa maslinovim uljem.
Po evropskim gradovima niču butici za maslinovim uljem, elegantne, specijalizovane radnje, gdje svjetski šmekeri znaju šta kupuju i kao da su ribari ili seljaci, probaju sa malo hljeba razne vrste ulja. Samo u Evropskoj uniji oko 2, 5 miliona ljudi živi od proizvodnje maslinovog ulja, od čega 48 odsto u Španiji i 23 odsto u Italiji, a za njima su Grčka, Portugal i na kraju, Francuska. Uskoro, pridružuje se i Hrvatska.
Sektor se sastoji od uzgajivača, zadruga, mlinova, uljara i preduzeća koja su zadužena za razne vrste marketinga. Pogledajmo samo boce u kojima se prodaje maslinovo ulje - tradicionalno, u našim krajevima na Jadranu, spremalo se u najobičnije, debele zelene flaše i začepilo čepom od plute i starih novina. Danas, u ekskluzivnim buticima gdje se ulje prodaje po visokim cijenama, život je napunio puni krug - dizajneri su dali sve od sebe da imitiraju takve jednostavne, debele boce, a jedini ustupak je čep. On je garancija da je ulje pravo.
Prosječna površina maslinika za eksploataciju u Španiji je šest hektara, a u Italiji jedan hekatar. Do ulaska Grčke (1981), Španije i Portugalije (1984) u briselski blok zemalja, Italija je dobijala velike subvencije za maslinarstvo, a to se zadržalo i poslije ulaska ove tri zemlje. Naime, sektor je postao toliko jak i velik da se više nije mogao kontrolisati kvalitet i određivati subvencije na klasične načine.
Po evropskim gradovima niču butici za maslinovim uljem, elegantne, specijalizovane radnje, gdje svjetski šmekeri znaju šta kupuju
Prve veće reforme tog sektora počele su 2000. godine. Nove tehnike donijele su nove vrste prerade maslina u ulje. Sve je teže bilo odrediti tačno koje je ulje prošlo mehaničko cijeđenje na hladno. To je najcjenjenije ulje, ali ako kupac osjeti prevaru, cijelo moderno brendiranje prvog cijeđenja na hladno, dolazi u pitanje. Zato je trend u označavanju maslinovog ulja pojednostavljenje. Po velikim supermarketima u Evropi više se ne može naći ulje na kojem piše "ekstra djevičansko prvo cijeđenje na hladno", nego samo "ekstra djevičansko". Dakle, onaj standard koji smo nekad mogli kupiti na pijaci, u staroj boci, začepljeno novinama, ulje od tradicionalnih maslina, napravljeno onako kako se na Mediteranu radilo dvije hiljade godine, popelo se za još jedan stepenik na ljestvama luksuza.
Hrvatska ulja, pogotovo istarska vrlo su cijenjena, jer Istra je sačuvala neke tradicionalne sorte, koje imaju specijalan ukus, koji se automatski prepoznaje kao dobar. Nekoliko je jako dobrih autentičnih sorti, ali jedna, "buža" oduševljava Talijane i htjeli bi je otkupiti, ali otkupiti, kolokvijalno rečeno, jedan na jedan, kako bi "buža" bila dalje marketinški prezentirana kao italijanska sorta.
Naime, ove istarske sorte razlikuju se zato jer su najstarije autohtone na sjeveru Mediterana. Sve zavisi o ukusu, ali oni koje bave uljarstvom tvrde da su južne sorte vrlo slične, a istarske ne, što ih ističe. Možemo to izdaleka uporediti, ali naravno, ovo je drastičan primjer, sa bijelim lukom. Onaj ko je sačuvao stare, mirišljave, autohtone sorte, taj ga na evropskim pijacama može prodati deset puta skuplje.
Maslinjak u Andaluziji
Baš je maslinarstvo jedna od grana gdje se Hrvatska jako dobro pripremila za članstvo, i od svih, najbolje Istra. Istarski maslinar jako dobro živi. Danas istarski maslinari kupuju tradicionalne maslinike po Dalmaciji, na ostrvima, a najviše su zainteresovani za Brač. Ako istarski maslinar ima novo postrojenje, ono je postavljeno, ali ne samo postavljeno, nego i funkcioniše po najvišim standardima.
Nekoliko godina, međutim, prije primanja u Evropsku uniju, u Hrvatskoj su počeli saditi maslinjake ubrzanim tempom, a vlada je davala subvenciju po sadnici masline. Tada se očekivalo da će u Evropi zabraniti sadnju novih maslinika. Ideja tadašnjeg komesara za poljoprivredu bila je ograničavanje novih nasada, radi očuvanja kvaliteta. Ali, najednom se ustanovilo da je samo maslinarstvo unosno.
Brisel više neće davati, kao prije, novaca za određeni proizvod. Ta su vremena prošla. Najviše su prošla zato jer su takva pravila Svjetske trgovinske organizacije. STO ne dozvoljava takvu vrstu subvencija, jer na to gleda kao na nepoštenu konkurenciju. To je bio osnovni razlog zašto je i Unija odustala od tzv. koverti. Na kovertama je pisalo,na primjer, masline, grožđe, krompir, kupus, jabuke, gljive...
Na seljaku je da razmisli i odluči šta mu se više isplati
Seljacima se preporučivalo šta da sade, i davane su im koverte koje bi odgovarale određenom proizvodu. Toga više nema. Sad postoji jedna, generalna koverta, koju dobija evropski seljak, ista za krompir, šljivu, gljive ili maslinu. Na seljaku je da razmisli i odluči šta mu se više isplati. Normalno, ako imaš maslinjak, onda će ti ambicija biti da prodaš kilo maslina ili litar ulja, a ne kilo krompira.
Ako seljak misli da može izvući profit od deset hektara maslina, odlično, neka zasadi. Namjera Evropske komisije jeste da odvoji subvencije od proizvoda, da odvikne evropskog seljaka da mu se iz Brisela kaže šta da proizvodi i da samo za to dobije novac.
U štampanom izdanju "Vijesti" čitajte:
- Koliko treba da uložimo u maslinjake?
- Kako to rade Italijani?
- U čemu je tajna vrhunskog maslinovog ulja?
Galerija
Bonus video:
