Kada su u Fabrici elektroda iz Plužina „kola krenula nizbrdo“, proizvodnja stala, radnici više od 20 mjeseci bili bez plata i najavljeno smanjenje broja zaposlenih dio njih potražio je „spas“ u poljoprivredi. Neki su se vratili na selo i obnovili imanja, a neki odlučili da povećaju stočni fond. U prilog im je išla i državna politika obnavljanja sela i poljoprivrede, priča o razvoju sjevera. Makar su tako mislili.
TV Vijesti, Darko Bulatović
Njih 15 uputilo je 31. avgusta prošle godine dopis predsjedniku Opštine Plužine Mijušku Bajagiću u kome su naveli šta kome od njih treba i za šta bi utrošili novac od poljoprivrednog kredita, za koji su zainteresovani.
Bilo je tu zahtjeva od novčanog kredita do nabavke stoke, mašina, sredstava za izgradnju objekata. Neko je želio da se bavi voćarstvom, neko povrtarstvom, a najveći broj njih se opredijelio za stočarstvo.
Bajagić, koga sam više puta kontaktirao, kazao je da ministar poljoprivrede Tarzan Milošević neće da dođe
„Kada smo proglašeni za tehnološki višak Opština Plužine na čelu sa predsjednikom Bajagićem obećala nam je pomoć. Poslali smo mu dopis šta kome od nas 15 treba, jer smo željeli da se vratimo selu i poljoprivredi.
Ni nakon osam mjeseci niko nam se nije javio. Bajagić, koga sam više puta kontaktirao, kazao je da ministar poljoprivrede Tarzan Milošević neće da dođe“, kazao je Milenko Pejović koji je 36 godina radio u Fabrici elektroda.
Lebdeći poljoprivrednik
Pejović, za koga zemljaci u šali rekoše da je „lebdeći poljoprivrednik“, želio je da napravi malu farmu krava i ovaca, da njegovoj šestočlanoj porodica poljoprivreda bude osnovno zanimanje.
„Svi mi imamo porodice koje treba od nečega da žive. Ali državu ne interesuje seljak pored svih hvalospjeva kako pomažu i daju kredite. Ovo je jedna neozbiljnost i neodgovornost i od Opštine i od Ministarstva. Treba da dođu na selo, popričaju sa ljudima koji drže stoku, vide koji su to naši problemi, da forsiraju da mladi ne idu iz sela“, kaže Milenko koji prima 58 eura sa Biroa.
On smatra da je i u poljoprivredu politika „umiješala“ prste, pa da zbog toga što je opština Plužine opoziciona sada ispaštaju seljaci.
„Sa 60 godina pokušavam da budem poljoprivrednik, ali nemam sa čime da krenem, a državu baš briga. Poslije ovog nemara Opštine i Ministarstva digao sam ruke“, kaže Milenko.
I Milomir-Gole Jovović iz sela Zabrđe, Milenkov kolega iz FEP-a, bio je zainteresovan za poljoprivredni kredit. Njemu su trebala rasna grla, štala, mašine.
„Propala Fabrika elektroda pa sam morao da se okrenem selu da bi porodica i ja preživjeli. Nevolja me naćerala da od dva zla biram ono malo manje. Imam 27 godina radnog staža, a uporedo sam radio i na sela. Neka neko kaže da nijesam bio dobar radnik ili dobar poljoprivrednik. A šta sam zaradio? Sad ramljem na sve četiri, nikome ne trebam. Niko ne okreće glavu na povratnika“, razočarano priča Jovović.
Za tonu vune ne može ni odijelo
Kaže da je nekada bilo perspektivno biti seljak dok je danas to ponižavajuće. Prije 30 godina, kaže Jovović, od džaka vune koji bi prodao u Gacko mogao je da kupi pune vreće namirnica. Prošle godine, kaže, za tonu vune nije mogao da kupi ni odijelo.
„Imam 40 ovaca i pet krava i sa toliko stoke jedva mogu da preživim. Na selu je mučenički život. Tu je radno vrijeme 24 sata. Tu sa svake strane vreba vuk, međed i zmija, bolest svake vrste, a malo ko vodi računa o seljaku.
Znate i sami kakva je ova zima bila. Meni dok sveti Đorđe nije došao da očisti put, niko se drugi nije sjetio. Kada sam 1988. godine prodao šilježe od 37 kila mogao sam da uzmem oko 300 litara nafte. Prošle godine za šilježe od 52 kila nijesam mogao da kupim sto litara nafte. To su neki parametri koji govore o životu nekad i sad“, kaže Milomir koji ima suprugu i petoro djece.
Prema njegovim riječima, neorganizovani otkup je najveći problem za seljaka i kada bi to bilo regulisano sve bi bilo drugačije.
„Seljak je potpuno zaboravljen, privreda uništena. Vladari, i ovi opštinski i ovi republički misle samo o sebi i o njihovom bogatstvu se priča svuda po svijetu, a seljak osiromašen mimo ikoga.
Svi gledaju da osvajaju vlast ne bi li se obogatili, a seljak ostaje siromašan. I pored toga, i pored svih muka, seljak se potrudi da uvijek ima rezerve i u brzaru (mješini), i u ambaru, i u kotaru i u buđelaru. A ne kao ovi naši sinji kukavci što trče po bijelom svijetu i zadužuju i deveto koljeno i uzimaju pare pod kamatu“, umjesto pozdrava reče ovaj stasiti Pivljanin.
Tražio pogrešnu mašinu
Vidak-Šoro Blečić, iz Seljana, je 33 godine radio što u Željezari, što u Fabrici elektroda. Prošle godine je tražio od Ministarstva kredit da bi kupio balirku, predao dokumentaciju, napisao čak i biznis plan i nakon pet mjeseci dobio odgovor da je odbijen, jer nije tražio „pravu mašinu“, šta god to značilo. „Imam oko 70 ovaca, četiri krave, bika i konja.
Prošle godine su došli i rekli da će EU dotirati zainteresovane proizvođače i podsticati poljoprivredu. Bilo je nas tridesetak zainteresovanih. Konkurisao sam za balirku, mada sam tražio i za adaptaciju štale. Rekli su mi da se moram odlučiti za jedno. Izabrao sam balirku, dostavio svu dokumentaciju, ispunio biznis plan. Rekli su da će za 15 dana doći komisija da vidi da li imamo uslove.
Kod mene se niko nije pojavio, a ja sam tek nakon pet mjeseci dobio odgovor da sam odbijen uz obrazloženje da nijesam tražio pravu mašinu. Štalu sam polovično adaptirao, jer nijesam imao dovoljno novca da sav posao završim do kraja“, kaže pedesettrogodišnji Šoro koji ima ženu i troje djece.
I on je tražio poljoprivredni kredit kako bi kupio mašine i rasna grla i povećao stočni fond.
Tjeraju seljaka da piše biznis plan
Slavko Pejović, iz Polja Pejovića, nije radio u FEP-u, ali je i on bio zainteresovan za poljoprivredni kredit. Razočaran je, kaže, što „izmišljaju novu papirologiju“ i što seljaku od 70 godina traže da uradi „biznis plan“, kao i što sada poljoprivrednik mora da uloži novac da bi dobio subvencije. „Pokajao sam se što sam izabrao poljoprivredu kao zanimanje, jer je danas ponižavajuće biti seljak.
Treba da uložiš minimum pet hiljada eura da bi dobio neke subvencije. Odakle mi toliki novac. Nekada je otac najvrijednijeg sina ostavljao kući da drži imanje, a danas mora svu djecu da šalje u grad da bi nekako preživjela“, kaže Slavko koji živi sa majkom, suprugom i kćerkom.
Smeta mu i „podvojenost“ i što su nečiji plastenici vredniji od njihovog stočnog fonda.
„Moj otac je ’60-ih godina, kada je bilo teže živjeti, kupovao imanja, a ja danas ponekad razmislim da li mogu da izdvojim novca i za gumene opanke. Bojim se da će i livade po Pivi poželjeti ovaca“, poruči Pejović.
Bajagić: Novac onima koji imaju program
Predsjednik Opštine Plužine Mijuško Bajagić je kazao da je on samo posredovao između poljoprivrednika i ministra Miloševića i da je poljoprivrednike u Pivi obavijestio da postoji redovna procedura koju moraju da ispoštuju i koja važi za sve.
„Rekao sam im da ću pričati sa ministrom ako postoji kakva mogućnost da im se daju kredit. U Ministarstvu imaju politiku za mlađe ljude i novac daju onima koji naprave program. Oni misle da su dopisom riješili sve.
Rekao sam im da sam razgovarao sa ministrom i da se njemu obrate preko službe koja je otvorena za sve, a i pomoć će dobiti oni koji imaju program. Postupak je redovan za sve.
Oni pojedinačno, a ne grupno, treba da podnesu zahtjev sa odgovarajućim programom, a komisija to usvaja i dodjeljuje“, kazao je Bajagić.
Galerija
Bonus video:
