Đukan Đikanović, penzionisani prosvjetni radnik iz Nikšića, podstaknut nesrećom koja je zadesila Japan i velikim potencijalom ali i neiskorišćenošću našeg mora došao je na ideju da se izgrade reverzibilne hidroelektrane na moru.
Te hidroelektrane bi se zasnivale na sistem vraćanja iskorišćene vode u more, a ono što je, kako Đikanović tvrdi, jedinstveno u svijetu je način vraćanja vode.
„Postoje dva postupka vraćanja vode – pomoću pumpi i pomoću teretnih vagona, lokomotiva. U hidroelektranama čiju gradnju predlažem voda bi se0 vraćala pomoću vagona.
U Bajinoj Bašti ima jedna reverzibilna hidroelektrana gdje se voda dijelom iskorišćava i vraća. U Japanu na moru postoji hidroelektrana gdje se vještačkim putem izazivaju talasi koji pokreću mašine.
Međutim, ovakva hidroelektrana na moru ne postoji nigdje u svijetu“ tvrdi inovativni Nikšićanin.
Izgradnja ovih hidroeletrana nije ni izdaleka skupa kao kada su u pitanju klasične hidroelektrane, a i vrijeme njihove izgradnje je mnogo kraće, tako da bi za godinu jedna bila završena.
Nije bez značaja, smatra Đikanović, ni to što je izbor lokacije veći, što su smanjeni gubici u prenosu, a za njen rad uvijek postoji dovoljna količina vode.
„Morska voda bi prolazila kroz cijev koja se nalazi pod nagibom i koja bi bila velike dužine. Jedan dio nje bi bio na određenoj dubini, a drugi prolazio kroz tunel do usjeka koji je na kopnu.
Ta cijev bi pokretala agregat i preko razvodne cijevi koje naizmjenično funkcionišu i crijeva voda bi odlazila u vagon cistijernu. Punjenje svih vagon-cistijerni vršilo bi se na principu zakona spojenih sudova“ objašnjava Đikanović funkcionisanje sistema.
Dok se prvi vagon puni drugi i svi ostali, u zavisnosti koliko vagona ima, čekali bi spremni za punjenje.
„Vagon cistijerne se preko manjih vrata, koja su sa automatskim zaptivačima, prazne dok je voz u pokretu. Voda odlazi u kanal a odatle u more.
Voz se potom kružno vraća na mjesto punjenja.
Ako bi se u usjeku umjesto tri široka kolosijeka napravio bazen onda bi pumpe mogle da vraćaju vodu. Međutim, moguća je i kombinacija“ kaže Đikanović.
Ono što se ne može izbjeći, prema njegovim riječima, je trošenje energije pri vraćanju vode u more. To dovodi do zaključka da se isplatljivosti reverzibilnih hidroelektrana nalazi u razlici između proizvedene i potrošene energije.
Fali tu još dosta toga – kolika bi se količina enegije mogla dobiti, koliko bi novca koštala izgradnja hidroelektrane, ali Đikanović smatra da je ideja vrijedna pažnje a da bi njena realizacija dovela do toga da jedna takva hidroelektrana zadovolji potrebe grada za električnom energijom.
Možda uskoro neko, ko njegovu ideju prepozna kao korisnom i isplatljivom istu i realizuje.
Bonus video:
