Maratonski sudski spor grupe radnika bivše emisione tehnike Radio-televizije Crne Gore, dug 26 godina, i u kojem su u tom periodu promijenili četiri poslodavaca PTT saobraćaj, Poštu, Telekom i Radio-difuzni centar, konačno je okončan pred domaćim sudovima tako što moraju da vrate ranije dobijeni novac i plate sudske troškove od 160 hiljada eura, a istovremeno su dobili spor protiv države pred Evropskim sudom za ljudska prava, ali im je on za naknadu štete ukupno dosudio 500 eura.
Radnici su se u međuvremenu žalili Ministarstvu pravde, Tužilačkom i Sudskom savjetu jer su, kako tvrde presude na njihovu štetu donosile i sudije čiji su članovi porodice radili u firmama sa kojima se tuže, a jedan je od firmi koje su tužili dobijao i pomoć za liječenje člana porodice. Takođe, vještaci koji su naknadno angažovani na suđenjima su saopštavali da rade za firme koje su tužene, ali su sudovi prihvatali njihovo mišljenje kao odlučujuće.
Iz Ministarstva pravde im je odgovoreno da je Sudski savjet nadležan da razmatra pritužbe na rad sudija i predsjednika sudija, a iz Sudskog savjeta u jednoj rečenici da je tokom razmatranja akta zaključeno da u ovom slučaju ne treba dalje postupati jer nije u njihovoj nadležnosti.
Povodom dopisa predstavnika ovih radnika Specijalno državno tužilaštvo je bilo formiralo predmet u junu prošle godine, ali ga je u aprilu ove godine zatvorilo službenom zabilješkom jer nisu našli osnov za pokretanje krivičnog postupka.
Predstavnik ove grupe radnika Ljubomir Vujović kazao je “Vijestima” da njihov slučaj ima poruku da se u Crnoj Gori ne isplati boriti za svoja prava i tjerati pravdu, naročito ako su sa druge strane velike kompanije.
Suđenje počelo 1996.
Problemi ove grupe radnika počeli su u martu 1994. godine kada je cijela služba emisione tehnike RTVCG, koja je brinula i održavala radio-difuzne emisione centre “Lovćen” i “Bjelasica” i druge relejne punktove, prebačena u Javno preduzeće Poštansko, telegrafsko, telefonski (PTT) saobraćaj Crne Gore. Zbog specifičnog organizovanja i otežanih uslova rada na tim relejima, dvokratnog rada i pripravnosti, oni su imali posebne naknade uz redovnu zaradu.
Prvu tužbu podnose 23 radnika 1996. godine protiv u tom trenutku Pošte Crne Gore, koja je u međuvremenu nastala podielom dotadašnjeg PTT-a. Tužba se odnosila na neisplaćene nanade za prekovremeni rad, rad u dane državnih i vjerskih praznika, za rad noću, terenski dodatak i neiskorišćene godišnje odmore za period od 1. marta 1994. do 1. maja 1996. godine.
Osnovni sud u novembru 1997. godine donosi presudu u korist radnika što potvrđuje i Viši sud u junu 1998. godine, nakon čega im se isplaćuju naknade za prekovremeni i noći rad, rad u dane državnih i vjerskih praznika i terenski dodatak.
Nakon toga, ista grupa radnika podnosi novu tužbe za iste naknade, ali za period nakon juna 1996. godine. Tužbi se tada pridružuje i druga grupa od šest radnika iz tehnološke jedinice sa Emisionog centra “Lovćen”, koji su organizaciono pripadali Telekomunikacionom centru Podgorica. Radio-difuzni centar se kao služba tada prebacuje iz Pošte u Telekom, koji je tada takođe bio u državnom vlasništvu.
Pravosnažna presuda ukinuta 1999.
Na žalbu novih poslodavaca, Vrhovni sud u februaru 1999. godine ukida pravosnažnu presudu Osnovnog suda, po kojoj su radnici dobili naknade.
Suđenje pokrenuto pred Osnovnim sudom u Podgorici po drugoj tužbi iz 1998. godine završava se pravosnažnom presudom u marta 2008. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev radnika koji su istom presudom obavezani da plate troškove postupka Pošti i Telekomu. Telekom je u međuvremenu privatizovan 2005. godine, a Radio-difuzni centar je postao samostalno državno preduzeće 2004. godine.
Sudski troškovi prema Pošti iznosili su 78.362 eura, a prema Telekomu 73.625 eura. Ova presuda je potvrđena od Višeg suda 2013. godine, što je dodatno uvećalo troškove.
“Tom presudom poslije 18 godina suđenja, ne samo da nam nije priznato pravo koje se priznaje svim zaposlenima u Crnoj Gori, za ove vidove rada, nego su nas obavezali da platimo oko 160 hiljada eura sudskih troškova. Suđenje od nešto više od 18 godina za utvrđivanja prava na naknadu zarada završilo je tada sa pola strane obrazloženja drugostepene presude. Obrazloženje je duplo kraće napisano od nabrajanja dosuđenih enormnih troškova suđenja. Troškove smo platili i za ročišta koja su odlagana zbog nedolaska sudija i raznih drugih razloga”, kazao je Vujović.
On je kazao da su u sporu na kraju učestvovala 32 radnika, od kojih su neki u međuvremenu umrli, tako da su oni i njihovi nasljednici, ukupno do sada prinudnom naplatom izvršitelja platili oko 160 hiljada eura.
Žalba za suđenje u razumnom roku trajala deceniju
Zaštitnik ljudskih prava je još 2005. godine, na žalbu ovih radnika, napisao da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i naložio je nadležnim sudovima da otklone ovu povredu.
“Otklanjanje povrede na suđenje u razumnom roku od tada trajalo je deset godina, toliko je trebalo sudovima da postupe po mišljenju i nalogu zaštitnika ljudskih prava i da završe taj spor”, kazao je Vujović.
On navodi da je ugovorom o regulisanju obaveza između telekoma i Radio-difuznog centra iz 2004. godine (pred privatizaciju Telekoma) propisano da će sve sporove koje vode radnici RDC protiv Telekoma na dan izdvajanja iz Telekoma, sudske troškove Telekomu nadoknaditi RDC, odnosno država.
“Od potpisivanja ovog ugovora mi smo gubili sve sporove do Ustavnog suda, što je po nama veoma indikativno, iako se radilo o istim pravnim osnovama po kojima smo ih ranije dobijali”, kazao je Vujović.
Evropski sud presudio 2020.
Ova grupa radnika se nakon okončanja tadašnjeg postupka kod crnogorskih sudova obratila Sudu za ljudska prava u Strazburu 2013. godine.
U februaru 2015. godine od suda su dobili obavještenje da je njihov zahtjev dijelimično osnovan, odnosno da im je povrijeđeno pravo po osnovu člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima - pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku.
“Predložili su i dostavili nam tipske izjave, kako nama tako i državi, da se izjasnimo da li prihvatamo poravnanje od 1.700 eura pojedinačno i 500 eura za sudske troškove, kao nematerijalnu štetu u ovom sporu. Rok za izjašnjenje države bio je 8. maj 2015. godine a kakav je njihov odgovor mi nismo doznali. Kako do poravnanja nije došlo, Evropski sud je na sjednici u novembru 2020. godine donio presudu kojom se djelimično prihvata naš zahtjev i dosuđuje nam se svega 500 eura ukupno na ime sudskih troškova”, kazao je Vujović.
Tako da su pred domaćim sudovima na kraju izgubili sporove i morali da plate 160 hiljada eura, a pred Sudom za ljudska prava su dobili presudu da im suđenje nije bilo pravično sa ukupnim obeštećenjem od 500 eura.
Sudski savjet kazao da nije nadležan za pritužbe na rad sudova
Nakon dobijanja spora u Strazburu 2020. godine ova grupa radnika pokušava od Ministarstva pravde, tužilaštva i Sudskog savjeta, da ospori pravično postupanje sudija koji su im sudili.
I ranije su tokom suđenja objavili da je sudija Vrhovnog suda Radoje Orović imao uplate novca od Radio-difuznog centra 2006. godine. U medijima je nakon ponavljanja postupka i novih tekstova gdje se ova sporna uplata ponovo potencirala, 2012. godine objavljeno reagovanje Sudija Vrhovnog suda da je Orović od RDC dobio 500 eura za liječenje svoje ćerke u bolnici u Monci. Kazali su da se u akciju prikupljanja pomoći uključili mnogi pa i RDC.
Žalili su se na postupke i drugih sudija, kao i njihove odluke da za radnički spor angažuju vještake elektrotehničke i telekomunikacione struke, koji su radili projekte za tada tuženi Telekom.
Dobijenom zabilješkom Sudskog savjeta i ta vrsta spora je sada okončana, a Vujović navodi da će iste inicijative pokrenuti kada se izabere novi Sudski savjet.
Naravoučenije nakon skoro tri decenije spora - “Ne sudite se”
Vujović na kraju ima poruku za, kako kaže, naravoučenije.
“Ne sudite se sa onima koji su obezbijedili zaštitu od sudova. Ne samo da nećete dobiti spor, nego ćete za deset ili 20 godina kao penzioner plaćati za ono vrijeme kada ste kao zaposleni pokušali da ostvarite svoja prava. Plaćaćete sudske troškove za odlaganje ročišta zbog odsustovanja sudija radi rađanja njihove djece, odlazaka na savjetovanja, promjenu novog sudije, odlaganja da bi sudija pročitao predmet, jer tog dana a ni dan prije baš nije imao vremena za to. Još gore, plaćaće vaša djeca i unuci, jer nećete živi sačekati kraj sudskog spora, kao, nažalost, već nekoliko naših kolega”, kazao je Vujović.
Njegova preporuka je i da ako se kojim slučajem pravosnažnom presudom dosudi ono što je pošteno zarađeno, taj novac ne naplaćuje, jer “Vrhovni sud može nakon dvije, tri ili više godina da ukine tu presudu, a onda morate da vraćate sve što ste naplatili”.
“Ne ljutite se ako vam se desi da Vaš kolega sa posla dobije isti spor koji ste vi izgubili, oćigledno je da ste se namjerili na pogrešnog tuženog ili nijeste imali ‘advokata sa prolazom kod suda’. Neka vas ne čudi kada u takvim potpuno suprotnim presudama pročitate imena potpuno istih sudija, jer oni imaju svoje pravo na mišljenje i sudijski stav, a nemaju odgovornost što je to mišljenje ili stav u suprotnosti sa zakonom a različito u istim pravnim stvarima”, kazao je Vujović.
On je kazao da za ovo naravoučenije oni nisu znali, a da jesu vjerovatno bi ćutali i radili bespatno i noću, za praznike...
“Radni sporovi su hitne prorode, a nemojte se ljutiti ako traju dvadesetak godina”, naveo je Vujović.
Bonus video:
