Zapis o Bosni
(“Kameni spavač”)
Pitao jednom tako jednoga
vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Ta Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.
Novi duh šezdesetih godina
Malo sam znao o Bosni, još manje o Maku, kada sam sredinom prošlog vijeka došao u Sarajevo i na Filozofskom fakultetu upisao grupu Jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Paralelno sam radio na više poslova i pred kraj studija zaposlio se na Radničkom univerzitetu, tada najnačajnijoj instituciji kulture Sarajeva.
U programu studija bile su desetine jugoslovenskih pisaca. Pa i stranih. O Maku Dizdaru ni u fusnoti. Ali, po mom dolasku na Radnički univerzitet, biće i neposredni kontakt sa njim. Dobio sam mjesto upravnika Centra za opštu kulturu. Prvi zadatak, naravno, da upoznam nekoliko jedinica u sastavu Centra. Biblioteka. Dvije biblotekarke, i bibliotekar. Liči mi na tihog čovjeka. Prva bibliotekarka pokazuje rukom - Mak Dizdar, pjesnik. Zastao sam, sa pažnjom pogledao. Još od djetinjstva pratila me je fascinacija umjetnikom. Pjesnikom, posebno.
Dobio sam kasnije nešto više, ali ne mnogo informacija o Maku. Jedanput smo duže razgovarali. Privredna reforma u Jugoslaviji 1965. Jedan od imperativa, riješiti se viška radnika, ali i viška službenika u ustanovama. Mak Dizdar dolazi u kancelariju. Objašnjava da svojom platom izdržava višečlanu porodicu i da očekuje da neće biti višak. Iskreno, zasramio sam se te situacije. Pjesnik pred običnim junošom. Rekao sam da mi to ne pada na pamet. Još malo popričali uz kafu, pa krenuli dalje. Kasnije, spremajući diplomski ispit u čitaonici Centralne narodne biblioteke Bosne i Hercegoine, potražio sam malo podataka o Maku. (Apropo biblioteke. Nalazi se u poznatom zdanju sarajevske Vijećnice. S brda je rušili zapaljivim granatama “oslobodioci” Sarajeva. Toliko neznaveni da nijesu mogli pojmiti kako, uništavajući mnoge dragocjenosti, uništavaju i građu kulturne istorije svojih, sarajevskih Srba).
U Biblioteci sam pročitao nekoliko pjesama mladoga Maka (Plivačica, Koljena za Madonu, Ostrvo i dr) i, u nivou mogućnosti studenta, shvatio da je u pitanju osoben stih, neobičnog ritma. Dodiruje život, ne u maniru realizma iz doba u kojemu su pjesme nastale, ali, sa prepoznatljivim temama iz realnog života.
Šesdesetih godina prošlog vijeka, u koje je i smještena ova priča, Sarajevo dotiče novi talas u umjetnosti. Modernizam. Reflektuje se najviše u programima Radničkog univerziteta. Na Književnoj tribini koju vode pjesnik Vuk Krnjević i poznati enciklopedista Tomislav Ladan, jedna od tema je i slobodni stih (u poeziji). Preko poznatog slikara Radena Miševića dolazi teško čitljivi enformel u slikarstvu. U dvorani “Radničkog”, pozorišna publika sa zagonetnošću, ali i sa punom pažnjom prati, prvo Beketovog “Čekajući Godoa”, kasnije i Joneskove “Stolice”.
Bibliotekar Mak i dalje u zavjetrini svog radnog mjesta. Malo ga dodiruje to što se dešava u istoj zgradi. Ubrzo će se pokazati da je u njemu tada sazrijevao korijen nove poezije.
Hajka na pjesnika
Šezdesetih-sedamdesetih, u bosanskohercegovačkom pjesništvu nije bilo velikih imena, niti velikih pjesničkih manifestacija.
Mirnu vodu će, ne samo u pjesništvu, nego i u kulturi, uzburkati Mak Dizdar. Prvo, zbirka pjesama Kameni spavač (riječ kritičara: ...Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno njenih kamenih nadgrobnih spomenika - stećaka...)
Slijedila je Modra rijeka, ovjenčana Zlatnim vijencem Struških večeri poezije. Hvalospjevi uz obje zbirke. Bio je to uspjeh, kakav se teško podnosi. Više oduševljenja u okruženju, manje u Bosni. Tu će se pokrenuti druga vrsta emocije, zavidljivost. Grupa mladih pjesnika nije se mogla uzadržati. Pokrenuta je hajka na Maka. Bez reagovanja sarajevske kulturne javnosti.
Zapisano je Makovo jadanje prijatelju:
Evo pola godine sam predmet progona jedne grupe mladih književnika koju predvodi Rajko Nogo. O meni pišu najveće gadosti, izmišljaju moje lopovluke, da vodim diskriminaciju prema srpskim književnicima, posebno mladima. A ja nisam uspio da objavim nijedan demanti. Nijedna novina koja objavljuje svaki napad na mene kao što su “Politika”, “Duga”, “Nin”, pa i “Oslobođenje”, nikad nije htjela objaviti nijedan moj odgovor. To me dvostruko boli. Boli me činjenica da to čine ljudi koje sam ja izdašno pomagao i objavljivao njihove radove u časopisima koje sam uređivao, bez obzira na to da li odgovaraju standardima časopisa, sve želeći da ih promoviram. Pa i to da me u rodnom mjestu Stocu, u sredini koja me proglasila najvećim svojim pjesnikom, do sada niko nije uzeo u zaštitu od takvih napada.
Bješe li ono, Ubi ga opaka riječ.
... Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini Tuždi...
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posječe
Sablja
Zgiboh od čudne boli...
(iz pjesme Gorčin, Kameni spavač)
Tih sedamdestih u Bosni je bio u nemilosti, istina, manje od Maka, i jedan broj njenih uglednih stvaralaca. Nije bio pošteđen ni Meša Selimović. Teško je bilo podnijeti slavu njegovog romana “Derviš i smrt”. I oprostiti izjavu o strijeljanju brata partizana. Sam Meša je bio partizan. Uz to, supruga Srkinja. Skenderu Kulenoviću bilo je diskretno zamjereno što umjesto majke Srpkinje - Knežopoljke - nije opjevao majku Muslimanku. Sociologu religije Esadu Ćimiću upućena je oštra kritika iz katoličke crkve povodom njegovih stanovišta u studiji Socijalističko društvo i religija. Za Ivu Andrića, koji je stekao svjetsku slavu pišući o Bosni, iz koje je i sam ponikao i stalno joj se vraćao uz donacije i sl, izrečen je sud u kojem se kaže da je Andrić “više zla nanio Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prošle” (filozof Muhamed Tunjo Filipović). Vrijeme hajki nastavilo se i u susret raspadu Jugoslavije. Na relaciji Istok-Zapad, daleko više nego u Bosni. Zvijeri nanjušile krv. Makova Bosna je iščekivala. Poznato je šta su joj uradili.
Mak je, mimo svega i svih ozljeda koje su mu nanosili, ostao na olimpijskom vrhu bosanskog pjesništva.
I ja dužnik Maku
U to vrijeme bio sam urednik u TV Sarajevo, i, pored ostalog, u dužem periodu realizovao emisiju iz kulture “Mozaik”. Lično sam pratio aferu u vezi s Makom. Ali, nažalost, ne i sa adekvatnim novinarskim reagovanjem. Zavređivalo je da to bude tema emisije. Imao sam sve razloge za to. Spoznaju o veličini nove Makove poezije, pa i bliskost sa starim znancem, dobrim čovjekom. Ja previdio, a dostojanstveni Mak nije to od mene ni indirektno zatražio. Sve je pretekla njegova smrt 1971. godine. Učinio sam jedino moguće - Maku je u cjelosti bila posvećena 45-minutna TV emisija “Mozaik”. Na poseban način govorili su umjetnici čija su pojedina djela bila inspirisana Makovom poezijom: Dževad Hozo, autor ciklusa grafika Kameni spavač. Kompozitor Vojin Komadina koji je svjedočio kako je u partiture upisivao govor Makovih stećaka. Filmski i televizijski reditelj Jan Beran, uvaženi kulturolog, snimio je nekoliko televizijskih filmova o Maku. Filozof i estetičar Kasim Prohić, objavio je esej u formatu knjige o poeziji Maka Dizdara.
Iz biografije
Mehmedalija Mak Dizdar (1917 - 1971) rođen i odrastao u prelijepom, prestonom Stocu. Grad okružen tvrđavom (15. v), jedinstvenom stambenom cjelinom Begovina (19. v). Pipadala je stolačkoj feudalnoj porodici Rizvanbegović. Sve povezuje rijeka Bregava što protiče kroz samo jezgro grada. I, nadasve, u blizini najveća nekropola stećaka na Balkanu, Radimlja. Ambijent koji će biti trajna pjesnikova inspiracija. U tom ambijentu živio je djetinjstvo, završio osnovno školovanje, a zatim nastavio u Sarajevu. (Apropo. Begovinu kao i Stari most u Mostaru, srušile su postrojbe Herceg-Bosne. Po riječima Dragana Čovića, u Domovinskom ratu moralo je biti žrtava, sve radi višeg cilja, “zaštite svoga teritorija”. Mak je govorio: “Kao da su mene urušili.”)
Uz objavljivanje prvih zbirki pjesama, u Sarajevu se Mak istovremeno bavi novinarstvom. Urednik TANJUGA za BiH, pa novina “Oslobođenje”. Pjesme objavljuje u više časopisa. Urednik je i glavni urednik sarajevske “Prosvjete”, jedne od najuglednijih izdavačkih kuća u Jugoslaviji. Šezdesetih-sedamdesetih, nova poezija (Kameni spavač i Modra rijeka) diže ga u sam vrh jugoslovenskog pjesništva.
Modra rijeka
Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
iza sedam iza osam
Iza gore iza dola
I još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
Preko gloga preko drače
preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
I još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još huđe i još luđe
iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
Sto godina široka je
tisuć ljeta duboka je
O duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka -
valja nama preko rijeke
Mak, stećak, Bogumili
Zapisano je da su Bogumili (vjerski pokret, sekta) bili pristalice hrišćanskog učenja koje se razvijalo od 10. do 15. vijeka među Slovenima na Balkanu. Zalagali su se za povratak izvornom hrišćanstvu, odbacujući crkvenu hijerarhiju, vlast i nasilje. Na Balkanu su krenuli od istoka prema zapadu: Bugarska, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Bosna, Dalmacija i dalje.
U priči o Bogumilima i Maku Dizdaru, najvažnija tema su stećci, kameni nadgrobni spomenici koji se na prostorima Balkana pojavljuju u Srednjem vijeku. U velikom broju danas se nalaze u Bosni i Hercegovini. Najćešće grupisani u nekropole (grčki nekropolis, grad mrtvih). Najveća nekropola na Balkanu je Radimlja, upravo u blizini Makovog Stoca.
Stećci su upisani na Listu svjetske baštine UNESCO-a
Bogatstvo motiva uklesao je u kamen nepoznati umjetnik, reducirano, u svedenoj formi. Podsjećaju na crteže koje je čovjek prvi put ispisao na zidove pećine. I pisani tekstovi na stećcima takođe su sažeti i najćešće kazuju neki nauk. Sav taj uklesani i upisani svijet na stećcima zainteresirao je mladog Maka, i, vračajući se često Stocu i Radimlji, vremenom će u njemu sazrijevati inspiracija koju će na kraju uobličiti u svoju najznačajniju zbirku pjesama Kameni spavač. Refleks te inspiracije prenijeće se i na Modru rijeku.
Uzeto sa stećka
* Bože, davno li sam legao
I dugo li mi je ležati
* Dugo na zemlji živjeh ja -
osamdeset i osam ljeta.
A ništa ne ponesoh!…
* Da je znati svakomu čoviku
kako stekoh blago i š njega pogiboh…
* Molim ne nastupajte na me
I ne prekopavajte moga doma vječnoga,
Jer moja je sudba
Da ja ne mogu nigdje bježati
* U sobi, gdje bjeh, bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al` ja uporno gledah u pod
* Ja tek sad znam kako dušu prže neispunjena davanja
* Kak to da nebo ne stari, a iz njeg se stalno rađaju nova i nova godišnja doba
* Legoh 1094. ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe ni jedne suze za me.
* I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo
Zapis o očima
(iz Kamenog spavača).
Vidim da se divim
Divim se kad vidim
A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim
I ne znam tad
Da li vid da vidam
Ili neke drukčije
Vidike da zidam.
***
Sve knjige pjesama koje je napisao Mak Dizdar, knjige koje su o njemu napisane, mnoga dokumenta, umjetnine i predmete čuva Muzej Makova rodna kuća u Stocu.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo. (Kameni spavač).
(Autor je TV stvaralac i publicista)
Bonus video:
