Vjerujem da je cilj svakog prevodioca da književno dostignuće jednog naroda predstavi drugom narodu na što uvjerljiviji način.
Možda se može reći i da ovaj način kulturne komunikacije ima za cilj da se uporede kulture dva naroda i njihova dostignuća: idejna, vrednosna, upravljačka, organizaciona i svaka duga. Što je kod “nas” u odnosu na “njih” bolje a što gore; što moramo da unaprijedimo u obrazovanju kako bi “njih” dostigli; kuda dalje da se ide; ka kojim vrijednostima i ciljevima uputiti društvo; koje su moderne ideje...
Kod Đilasovog prevoda Miltonovog Izgubljenog raja je sve to sadržano. Ali ima i još jedan dodatni (lični) motiv u prevođenju ove knjige. Naime, Đilas je našao veliku sličnost - ne samo, dakle, u vremenima i vladajućim politikama “našeg” i “njihovog” društva - već je uočio sličnosti i u sudbinama autora koji opisuju ta vremena i vladajuće društvene pojave.
Izgleda da se uporno zalaganje za određene ideje i vrijednosti koje te ideje nose za sudbinu društva, oblikovale i te ličnosti i njihove sudbine gotovo na isti način. U ovom slučaju to su Milton i Đilas.
Iako je, dakle, razlika u vremenima življenja Džona Miltona (1608-1674) i Milovana Đilasa (1911-1995) oko tri stotine godina, teško je naći dvije ličnosti sličnijih sudbina, ambicija, buntovništava, životnih ciljeva, vjerovanja, strasti, nada i još koje-čega drugog, kao što su to bili njih dvojica.
Džon Milton je pripadao - s početka životnog puta - srednjoj klasi engleskih bogataša. Poslije druge ženidbe njegovog oca njihovo imovno stanje se značajno popravilo. Kasnije još i više kada Džon Milton postaje dio Kromvelove vlasti.
Dakle, Džon Milton je pripadao nekoj vrsti engleske “nove klase” kako ovu društvenu “kastu” naziva Milovan Đilas, jer je dobio visok državni položaj u Kromvelovom Državnom savjetu i bio Cenzor državnih novina (“Mercuritus Politikus”). Drugim riječima, pripadao je jedno vrijeme svog života, upravljačkom vrhu državne obrazovne i medijske administracije.
Kasnije, sve to napušta tj. napušta vlast. Okreće se razvoju liberalnih tendencija u engleskom društvu.
Drugi (Đilas) se izborio da pripada samom vrhu jugoslovenske vladajuće ideološke elite i vlasti u jugoslovenskom društvu do januara 1954.
Zatvorskim i post-zatvorskim životom i disidentskim radom, Đilas postaje dio vrha planetarnih liberalnih mislilaca.
Drugim riječima, Đilas se - slično pa i identično Miltonu - borio za pravdu, jednakost i slobodu i kada je bio komunista, ali i kada je samovoljno to prestao biti krajem 50-tih godina.
Da pojasnimo. Đilas je bio jedan od članova “velike četvorke” jugoslovenske revolucije (Tito - Kardelj - Ranković - Đilas). Kasnije, kao otpadnik (disident) ideja i prakse komunizma u Jugoslaviji i svijetu, spadao je među najvažnije liberalne mislioce.
Takav je bio i Džon Milton. Bogata porodica je pružila najbolje (Kembridž) obrazovanje Džonu Miltonu, privatne profesore, putovanja itd. Poslije završenih studija 1638. godine, odlazi u Italiju. I to direktno kod buntovnog Galileo Galileja.
Po povratku iz Italije postaje privatni učitelj, bavi se obrazovanjem djece. Primoran je da bude neka vrsta preduzetnika.
Đilas je imao sličan post-komunistički put. Kao buntovnik živio je uglavnom “preduzetnički” od prodaje svojih knjiga koje su izlazile u inostranstvu. Domaće tržište mu nije bilo dostupno odlukom partije tj. Tita.
Milton i Đilas su bili slični i po urođenoj buntovnoj naravi. Ali i po nepopustljivosti pred izazovima.
Milton je još u ranoj mladosti često dolazio u sukob sa “pretpostavljenima”. Uključujući i očekivanja porodice da sin treba da graditi svešteničku karijeru. Milton to odbija.
Milton je branio načela građanskih i vjerskih sloboda. Napušta vladajuće stajalište umjerenog rojaliste i brani moderne ideje tadašnje revolucije, demokratije, slobode i svrgavanja Vladara koji zloupotrebljava vlast.
Milovan Đilas ima iste ciljeve i ambicije 300 godina kasnije.
Nakon pada Kromvela i uspjeha kontrarevolucije 1660. godine, Miltonu su knjige zabranjene i spaljivane. Zakratko je bio i u zatvoru.
Gotovo identičnu sudbinu je imao i Milovan Đilas poslije pada sa vlasti.
Slični su i po dužini života. A i po slabim očima. Jedan je (Milton) posljednjih 10-tak pa i više godina bio potpuno slijep. Đilas je posljednjih 6-7 godina slabo vidio na jedno oko. Prvi je oslijepio u 43. godini života, a Milovan Đilas je u 42, godini života - kada se pobunio i pao sa vlasti - progledao.
Narednih 10-tak godina ako ne i više, Milovan Đilas je sistematično i uporno skidao sa sebe, sa svog uma, naslage ideološke “prašine” koje su popadale po njemu. I to sljedećim redom: staljinizam 1948, lenjinizam (Nova klasa), marksizam (Nesavršeno društvo) i titoizam.
Dakle, ni jednom (Miton) ni drugom (Đilas) slabovidost nije bila hendikep. Čak naprotiv. Izoštrili su druga čula. Dublje su osjećali probleme vremena i svog društva i aktivno radili na njegovom poboljšanju.
Interesnatno je da su mjesta rođenja i mjesta sahrane Miltona i Đilasa bila ista. Milton je rođen i pokopan u Londonu, dok je Đilas rođen i pokopan u selu Podbišću (Mojkovac).
Obojica su umrli u oskudnim materijalnim uslovima. Đilas u nešto povoljnijim okolnostima zahvaljujući tantijemama od prodaje svojih knjiga. Milton je umro gotovo u siromaštvu.
Ovaj drugi (Milton) umro je od tuberkuloze.
Đilas je umro od srčanih tegoba (angina pectoris).
Obojica su se dva puta ženili.
Sve ove sličnosti (Milton-Đilas) koje su ukratko pobrojane, imaju nemjerljiv i odlučujući značaj za Đilasov odabir prevoda Miltonovog Izgubljenog raja. Jer Milovan Đilas se kao ličnost našao u istovjetnim životnim okolnostima kao i Džon Milton. Ali nikada nije našao inspiraciju za prevod ove knjige u “glavnom” liku Izgubljenog raja. (Ova teza je prisutna kod Vasilija Kalezića, kritičara i pisca knjige “Đilas miljenik i otpadnik komunizma”,1988).
I na kraju da pomenemo nekolika “tehnička” detalja o Đilasovom prevodu-prepjevu, jer su važni. Đilas je za prevođenje Izgubljenog raja uzeo drugo izdanje iz 1671.
Poznato je da je Milton koristio tzv. blank verse ili bijeli stih. Kako Đilas pojašnjava, odlučio se za prepjev Miltonove knjige u tzv. dvanaestercu kao najpribližnijoj jezičkoj formi koja bi što tačnije, melodičnije i jasnije izrazila svu misaonost i poetičnost Miltonovog teksta. U lektorisanju i korekciji teksta, pomogla mu je predavač engleskog jezika sa Elektrotehničkog fakulteta, hrabra Jelica Marković.
U originalu, spjev Izgubljeni raj ima 10.585 stihova, a u prevođenju 13.041 stihova. Dakle, u Đilasovom prepjevu dodato je 2.456 stihova ili 24,1% više. Sve to nije bila prepreka da Milovan Đilas za prevod-prepjev epskog spjeva Izgubljeni raj 1989. godine dobije nagradu “Miloš N. Đurić” Udruženja književnih prevodilaca Srbije.
Iz ovih a i brojnih drugih sličnosti životnih sudbina Miltona i Đilasa nije nikakvo čudo što je Milovan Đilas gotovo 3 (tri) godine posvetio izučavanju “ideologije” djela Džona Milotona.
Vjerujem - možda dakle griješim - da je pažnju Milovana Đilasa prema Miltonovoj knjizi Izgubljeni raj, privukao prvenstveno (!) naslov knjige.
Izgubljeni raj je ustvari spjev o vlasti, borbi za vlast, odnosno borbi za ličnu ili kolektivnu moć, ispisan po biblijskoj legendi.
Milton je “u raju” vidio vjerujuću (crkvenu) dogmu. Đilas je u svom “raju” vidio dogmatsku (partijsku) ideologiju na vlasti koja koči razvoj društva. Obojica su se pobunili i protiv i jednog i protiv drugog. Gledali su na vlast u svom praktičnom, životnom, vjerujućem i vladajućem jedinstvu. Milton je vidio “svog” kralja, a Đilas “svog” Tita.
Interesantno je da se Milovan Đilas nije okrenuo strogoj biblijskoj temi i biblijskom izučavanju teme “izgubljenog raja”. Okrenuo se Miltonovoj poeziji. Jer mu je poezija bila bliža, toplija, ljudskija, suptilnija i - preciznija.
Zaključimo.
Biblijsku temu o “raju” kao moderniju i jasniju, ali ne i anti-biblijsku, Milovan Đilas je otkrio u Miltonu.
Okrenuo se Miltonovom otresitijem, zemaljskijem, umnijem tumaču “raja” i političkih tema koje “svjetlost raja” po sebi danas (partijsko-populistički) zna da nosi. A to znači: kako i kojim sredstvima se vlast osvaja i kako se što totalnije i beskompromisnije čuva. Vječito, ako je moguće, kako to objašnjava Milton u Izgubljenom raju.
Ove “rajske” teme svaka vlast propovijeda - objašnjava Đilas - dok se “partijci” bore da dođe na vlast. A kad “raj” (utopija) dođe na vlast, za društvo nastaje pakao i rasulo.
***
Kako sve ovo o rajskim obećenjima danas zvuči poznato: partijski, nizbrdo, neodgovorno, naški - crnogorski.
Bonus video:
