Bernard Šo je na proslavi svog rođendana, već i te kako slavan i čuven, upotrijebio sljedeću dosjetku - Sada ćemo ovdje zasaditi drvo koje je inače zasađeno - što je ubojita ilustracija ciničnog načina na koji funkcioniše sadašnji kapitalizam u krizi. Nije potrebno već postojeće porušiti kako bi se podiglo nešto novo, već, naprotiv, novo izdići iz starog kao kakav hibridni objekat, ili, naprosto, sve ostaviti da postoji kao čista iluzija, ideja koja čeka bogate investitore da je iz mogućnosti realizuju u realnost.
Za Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond, prava su poslastica države u kapitalnom kolapsu, u sistemskom slomu koji se u najvećem broju slučajeva događa kao posljedica ekonomskog kraha. Tada, dakle, nastupaju ove nadnacionalne institucije i pod firmom pomoći, stvraju scenario koji smo vidjeli u slučaju Grčke: dopuštanje da se korumpirani domaćin i njegova administracija koja vodi zemlju prezaduži, i tako uvede u dužničko ropstvo iz kojeg se ne može nikako isčupati, ali, i za to svakako postoji rješenje. Naime, rentiranje ili prodaja ostrva koja su popularna ljetovališta. Sa takvim pristupom Grčkoj, vidjeli smo sledeće: Evropom gazduju banke i nadnacionalne finansijske organizacije, utoliko prije, zaista, sve na čemu se temelji kontinent, između ostalog Renesanse, Prosvetiteljstva, i Modernosti, toliko nasljeđe nestaje pred virusom valute.
Drugi, pak, primjer je enormni dug Njemačke NATO alijansi, tako da vodeća zemlja Evropske unije bespogovorno mora izvršavati sve što kao saveznik dobije u vidu naloga. Stvar je očigledna pa se usled očiglednosti ne vidi (rekao bi Lakan): za globalni kapital, svaka, dakle, suverena, samoorganizovana, ekonomski prosperitetna i vojno jaka (zar Žižek usljed ovakvog raspleta u Ukrajini nije rekao kako tu zemlju treba snabdjeti nukleranim naoružanjem, jer je pretrpjela izdaju upravo od onih bez čije pomoći rat ne bi mogla izdržati) država ne samo da nije poželjna već predstavlja neprijateljstvo, stoga se odmah pristupa strategiji slabljenja što za krajnju posljedicu ima potpuno ukidanje unutrašnje i spoljne politike.
Postavimo ovo pitanje: pošto smo svjedoci da se uveliko izvodi privatizacija javnosti, ostaje da se pitamo za čiji, zapravo, kapital liberalne i ljevičarske, kao i prodesničarske glasonoše rade? Ne vjerujemo valjda u volonterizam, elan i entuzijazam onih koji su, zbilja, unazad dvadeset i više godina, oblikovali javno mnenje, pripadali - udarničkoj snazi mediologije. Tako da, pogrešno je postaviti pitanje ko su oni što se silno raduju gašenju USAID-a, nego: zašto SAD to čini? I koje agencije će ubuduće i prije svega koje to globalne stavove finansirati, budući da izvođača takvih radova ima na milione.
Šta, međutim, ako je famozni samookrivljujući momenat evropskih intelektualca (znamo: super-ego funkcioniše tako pa, što više nastojimo biti po mjeri Drugog to sve manje uspijevamo, i usljed toga u nama se razvija košmarna krivica, ili, čak, kako to kaže Frojd: U trenutku kad čovek počne da sumnja u svoj život i svoju vrednost, on postaje bolestan), samo, dakle, puki trik, predstava za mase, ili naprosto nedopustivi cinizam? Imamo, svakako, i drukčiji stav prema kojem je tako nešto ne samo neučinkovito već i sasvim nepotrebno, tim prije što odvodi u ćorsokak, jer lamentovati nad kolonizatorskom prošlošću Evrope ne znači baš ništa. No, ukoliko smo se već prihvatili uloge pa držimo moralizatorske pridike i kritike, izigravamo, usput, što je veoma popularno inače kod mlađih generacija bez ikakve baze, woke subverzivce, one koji djeluju izvan mejnstrim scene zadužene za stvaranje ideološke supstance, ostaje upitno iz kojeg fonda se - nadahnjuje naše slobodarsko mišljenje, utoliko prije što nijedan kapital nikad nije niti će favorizovati jednakost, slobodu, ljudska prava, itsl.
Filozof veoma uspjele knjige Moć nepokornosti (intelektualac i biopolitika), vraća se na staro pitanje koje glasi: što su to intelektualci ikada uradili za svijet? On prolazi kroz svrhu postojanje Centra koji djeluje međunarodno sa direktorom Žižekom na čelu, koji je plasirao podršku viđenju prema kojem je - politika isuviše ozbiljna stvar da bi se samo prepustila političarima, ali, da, međutim, zadatak intelektualaca ostaje da rasvjetljavaju političke presudne poteze. No, kako se Centar prvo pozabavio sa dekonstrukcijom filozofije Žaka Deride, to je naišlo na podsmjeh i negodovanje, jer je protumačeno kao ezoterični elitizam, rad koji ne potrebuje medijsku pompu (jer, sad dodajmo mi): koga, dođavola, danas uopšte zanima kako ću, od koga, za koga, kad, naučiti živjeti? - iako je to par ekselans etičko pitanje koje se otvara na početku Deridine knjige Marksove sablasti.
Istina i intelektualac
U supertehnološkom, biopolitički moćnom, umreženom i svijetu na kojeg presudan uticaj vrši ne više od desetak korporacija kroz način djelovanja na globalno tržište - gdje se jasno vidi proces komodifikacije naših života - treba priznati da je djelovanje intelektualca sve više zanemraljivo i marginalno, da nerijetko poslužuje vlastima kao čist imidž, te da suštinski može ukazati ali, zbilja, ne i podriti glavne probleme s kojima se savremenost suočava.
Sranje od filma kakvo je Društvo mrtvih pjesnika - sada treba gledati na posve drukčiji način. Ako neko hoće da nastavi Sokratov pedagoški pristup omladini koju treba pokvariti - izbaviti, dakle, iz projekta u kojem kao vojnici, naučnici ili intelektualci, poslodavci, služe uvijek već državi, što će reći svom najvećem neprijatelju - šta onda treba učiniti? Jednostavno: najstrože se pridržavati četiri principa prestižne akademije Volton, a to su: tradicija, čast, disciplina i odlučnost. Bez toga, ili oslobođeni od tih temeljnih i zaista nezamjenjivih principa, mladi su već izmanipulisani, i njihova sjutrašnjica biće posljedica toga što su slobodu htjeli na način tako što će im se naprosto (pre)dati. Jer, ono što ih je morao naučiti na svoj način Moj Kapetan, jeste da je Volt Vitmen bio tradicionalist koji je savršeno dobro razumio sve ono što je revolucionarno pokrenuo i sproveo Abraham Linkoln, pridržavajući se prije svega časti, discipline i odlučnosti, nekalkulantski slijedeći svoju viziju.
Prema Zigmundu Baumanu intelektualac je zakonodavac i interpreta, njegov anganžman je uvijek i jedino - politički, ko, prema tome, smatra da nije, onda ne razumije stvarnu ulogu intelektualca u javnoj sferi.
Dakle: šta Kapetan nije otkrio svojim mladim (i već mrtvim) pjesnicima? Da oni svakako mogu kršiti pravila akademije Volton, samo i jedino iz razloga što je to nešto potpuno nebitno, mali odušak i varka onih koji se još zanose nekakvim iluzijama koje će se rasprišiti već pri prvom dodiru sa realnošću koja nastupa odmah nakon studija. Kad umjesto posla i krova nad glavom - slučaj sa mladima na Balkanu - odlazite na biro rada, i ostajete u kući sa roditeljima, da u sobi slobodno vrijeme provodite izučavajući slobodni stih i život njegovog izumitelja.
Za to nenadoknadivo vrijeme, svijet se, svakako, mijenja, kao kapitalističko ustrojstvo, globalno tržište, mediolizovani aparat koji nam kreira mišljenje, viđenje i osjećanje, same podjele najdublje upravo među lijevim i desnim intelektualcima, pokazuje sav uspjeh manipulativne mašinerije s kojom ne mi, nego ona s nama ima posla.
Bonus video:
