Duhovitu, toplu i blisku retrospektivu života žene u kasnim pedesetim godinama, koja se preispituje gdje je bila, šta je radila i gdje se sada nalazi, maestralno donosi na scenu glumica i autorka kompletnog projekta Elizabeta Đorevska. Monodrama “Ej, Radmila, Radmila”, po motivima komada “Širli Valentajn” Vili Rasela, biće izvedena danas u Podgorici, u sali Dodest Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 20 časova.
Iako na prvi pogled “ženska priča”, Đorevska u razgovoru za Vijesti ističe da je u pitanju djelo u kojem se svako može prepoznati, a koje je posebno aktuelno i važno danas, u trenutku u kojem upravo jesmo.
“Monodrama ‘Ej, Radmila, Radmila’ je univerzalna priča o životu, ljubavi, porodici, prijateljstvu, nadanjima i snovima koji prate glavnu junakinju. Radmila se kroz duhovite, a ponekad i sjetne situacije preispituje gdje su njeni snovi i nadanja vremenom nestali. Na neobičan način, Radmila nalazi snagu i volju da se promijeni. U raznim situacijama kroz koje prolazi junakinja svako može da pronađe i djelić svog života. Elizabeta Đorevska se vrhunski transformiše kroz razne likove tokom komada”, poručuju u saopštenju iz KIC-a “Budo Tomović”.
Najavljujući monodramu, Đorevska je Vijestima otkrila i kako se sa svojom Radmilom susrela nakon duže od 20 godina, ali i da joj je namjera bila da gledaoce “provoza” kroz vrijeme - prošlo, sadašnje, buduće, što i postiže umijećem imitacije, transformacije, dinamikom i ritmom koji čini da prisutni zaborave da je samo jedna glumica na sceni.
O monodrami “Ej, Radmila, Radmila”, o svom radu i karijeri, njenim i počecima današnjih generacija, izazovima i zahtjevima profesije sa kojima se glumice suočavaju, ali i o pozorištu generalno, te iskustvu igranja u Crnoj Gori, Elizabeta Đorevska govori u intervjuu za Vijesti.
“Ej, Radmila, Radmila” je Vaš autorski projekat. Šta biste rekli da Vas je privuklo komadu “Širli Valentajn” i šta predstavljate publici?
Neke 2003. ili 2004. godine sam radila originalni engleski tekst “Shirley Valentine” za koji sam i dobila nagradu “Zlatna kolajna” na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu. Shvatila sam da sam tada bila premlada za taj tekst, jer su u pitanju godine koje ja imam baš sad, u ovom trenutku. Tako sam prestala da igram monodramu, da bi mi prošle godine sinulo da je to kao pisano za mene sad, da bih onda krenula u rad na monodrami. Predstava “Ej, Radmila, Radmila” nastala je po motivima te priče, neke sam stvari prepričala, ponešto sam dodala, neke scene izmislila, a likove sam, naravno, prevela u naša imena, jer sam željela da prilagodim priču našem podneblju. Upustila sam se u sve to - sama, i što se tiče pisanja, režije, scenografije koju sam osmislila, mada sam stvarno angažovala scenografkinju kao saradnicu kako bi realizovala moju ideju. Sve u svemu, autor svega toga, finansijer, producent i sve ostalo sam ja.
Da li je i koliko sve to bilo izazovno uz sami rad na monodrami koja je zahtjevan glumački format? U ovom djelu Vi pritom imate i brojne transformacije i, iako monodrama, predstava je prilično dinamična...
Mogu reći da, s obzirom na iskustvo koje imam, a preko 45 godina sam u ovom poslu, više nemam strah od novih izazova, moram da priznam. Do sada se nije pojavio neki izazov od koga bih se uplašila, mada će se možda i to pojaviti, ne znam, ali za sada se prilično dobro snalazim. Čini mi se da postoji neko pravilo kod nas koje kaže da što si više u mašini, to si više opušten, jer ideš iz posla u posao, ploviš kao riba u vodi, ti si kao losos, prolaziš razne brzake i prepreke nisu bitne. Ja stvarno posljednjih godinu dana neprestano i snimam i igram u pet pozorišta, tako da jesam u toj mašini. Naravno da mi je svako gostovanje uvijek izazovno, jer želim da pridobijem publiku sa strane, a kad igram u Beogradu, onda igram u Beogradu, tu sam kao kod kuće.
Šta biste rekli da publika može očekivati od ove monodrame? Moram primijetiti da crnogorska publika nema često priliku da uživa u mono ili duodramama, kamernim ostvarenjima, već su većinom institucionalne predstave ansambla...
Ja igram i u institucionalnim i u alternativnim pozorištima, igrala sam mnogo i za djecu, oprobala sam se u svim žanrovima... Ovaj tekst donosi jednu mnogo lijepu priču, svevremenu. Na moment, možda na samom početku, to djeluje kao nešto “žensko”, ali ne, to uopšte nije isključivo “žensko”, već naše opšte. Ovo je priča za sve nas, za neke ljubavi našeg života, o tome kako se one nekako valjaju, pretvaraju u nešto što nismo željeli, a pošto sam ja optimista u životu, ja sam - za razliku od originalnog teksta - komad završila optimistično. Ovo je priča o ženi u onim godinama kada su njena djeca porasla, otišla iz kuće, a ona je ostala sa mužem. Tako je ona iz nekog razloga zaćutala i počela da vrti neka sjećanja, neke ljude, neke susrete sa nekim prijateljima i još mnogo toga... Mislim da u ovoj monodrami ja imitiram desetak likova, tako da publika uvijek kaže da ima osjećaj kao da stvarno ima 10-15 ljudi na sceni. Većina njih ne može da povjeruje da sam ja sama, zato što idem iz lika u lik, iz lika u lik i tako na neki način sve prisutne vozim kroz vrijeme - prošlo, sadašnje i buduće. To je ono što sam htjela, jer nisam željela da napravim monodramu u kojoj ja sjedim na hoklici i davim gledaoce kao zmija žabu. To sam htjela da izbjegnem. Možda sam malo i pretjerala sa tim promjenama scena, sa presvlačenjima, ali ja sve to brzinski radim. Inače, ja sam zaposlena u Pozorištu na Terazijama, gdje smo morali da naučimo da se vrlo brzo presvlačimo, zbog mjuzikala. Ja se šalim da kao striptizete ne bismo baš mnogo zaradile, zato što se prilično brzo skinemo i isto tako brzo obučemo. Tako sam možda malo i zakomplikovala sebi ovu monodramu, ali publici je sve to svakako strašno interesantno.
Radmila je žena koja preispituje svoj život, odluke i snove, prolazeći kroz trenutke ljubavi, prijateljstva, snova... Čini mi se da se svi možemo poistovijetiti s njom. Rekli ste da je predstava svevremena, ali ja bih dodala da je ona baš danas posebno aktuelna i atraktivna, jer se živi možda brže neko ikada i ljudi, baš kao Vi na sceni, idu iz jedne životne uloge u drugu... Koliko vremena zapravo posvećujemo sebi, bitnim ljudima, sopstvenim težnjama, suštini života, ljepoti življenja?
Ona je baš zbog svega toga sada najaktuelnija, baš zbog tog vremena koje ste Vi sada opisali. Predstava je pokušaj da se vratimo nekim starim vrijednostima, da pogledamo jedno drugo, da čujemo jedno drugo, da dođemo jedni do drugih...
S obzirom na Vašu dugogodišnju karijeru i brojne uloge i ispred kamera i na teatarskoj sceni, kako gledate na svoje početke i u tom kontekstu kako vidite današnje mlade glumce i glumice koji su na pragu svega onoga što ih čeka, a što ste Vi možda već i prošli?
Nije im lako. To je prvo što bih rekla. Nije im lako. Prvo, tržište je mnogo veće. Mi kad smo počinjali bilo je svega par akademija i nikakvih škola ili kurseva, a nas je godišnje izlazilo možda 20 školovanih glumaca u Srbiji... Sada ima raznih takvih glumačkih škola, protiv kojih nemam ništa, naravno, ali godišnje iz svih tih škola i akademija izađe po stotinu glumaca, dok se broj pozorišta nije povećao. Imamo mi svakako i te neke alternativne scene, recimo po Beogradu je sad aktuelno, ne znam da li je i kod vas to tako u Podgorici i Crnoj Gori, ali neke produkcije se igraju u stanovima, u starim zgradama, pripremaju se neke kamerne stvari. Ljudi se snalaze, žele da rade i da igraju, a nije im lako, zahtjevno je. Mi smo, ipak, imali neke lakše početke. Sa druge strane, nije ni meni sada lako da se uklopim u taj tempo koji je potpuno drugačiji od onog na koji sam naučila. Ali, Bože moj, ono što se voli, uz istrajnost, sve se prevaziđe. Ja svakom mladom glumcu kažem da sam i ja imala godine nekih kriza kada me niko nije zvao i kada jednostavno nije bilo uloga za mene, pa stanem i zapitam se šta je u pitanju, šta se dešava. U početku je sve bilo divno-divno, do moje 30 i neke, karte uvijek rasprodate, mnoštvo poziva i onda odjednom jedna strašna pauza. Ali, evo sada ponovo, kao luda, igram na sve strane. Ja zato uvijek kažem da je za ovaj posao najbitnije da ga voliš, da budeš strpljiv, predan i posvećen.
Da li je glumicama teže da opstanu? Moraju li glumice u odnosu na svoje muške kolege više da se bore, trude, rade na sebi i mentalno i fizički, više da ulažu i češće da se odriču da bi bile na toj maratonskoj stazi koju gluma donosi, bez obzira na razne promjene i okolnosti, kako u vlastitom, tako i u životu generalno, ali i na sceni i pred kamerama?
Nisam feminiskinja, ali mislim da žene generalno moraju na mnogo više polja da budu u istom trenutku u odnosu na muškarce. Muškarci imaju neku svoju posvećenost, prilično jednostavno možda, dok žene moraju da funkcionišu na više polja: porodica, djeca, prijatelji, prijateljice, kuća, dom, posao, karijera, izgled, briga i pažnja... Tako da generalno mislim da je ženama teže, ali mislim i da zato svaka od nas posve prirodno ima taj neki multipraktik mozak koji može istovremeno da radi na pet kolosijeka. Nekako se istrenira i taj mozak i tijelo i sve, valjda nas je tako Bog napravio, šta znam.
Kakav je položaj i kakva uloga pozorišta u društvu danas, bilo u Srbiji, regionu ili globalno?
Mislim da pozorište uvijek može da skrene pažnju na neke aktuelne teme i probleme. Ono to može i treba i radi to vrlo često. Upravo to je jedna od najznačajnijih uloga teatra u društvu, kao što ujedno može i da vam izliječi rane. Desi se da dođete u neko pozorište i da vas ono potpuno odvuče od vaših problema. U svakom slučaju, pozorište je ljekovita stvar. Činjenica je da imamo veliku borbu sa televizijom, odnosno sa TV ekranom. To je činjenica. Ljudima je uvijek lakše da sjednu, uzmu daljinski u ruke, jedu neke grickalice i da gledaju nešto na televiziji. Ipak, postoji određena publika, jedan određeni krug ljudi koji prate pozorište. Stalno govorim da je to, recimo u Beogradu, nekih 20 odsto ljudi koji se vrte iz pozorišta u pozorište, smatram da je to ista publika i da mi, u suštini, teško pridobijamo novu publiku. To je moje mišljenje, mada ne znam kako je kod vas u Podgorici i Crnoj Gori, ali imam osjećaj da oni koji su zakucani ispred TV ekrana, jednostavno i ostaju ispred TV ekrana, dok oni koji vole pozorište, oni ga vole, posjećuju i oni su u pozorištu kada god ima prilike za to.
Svakako, pozorištu nije lako. Mislim da se uopšte ne odvaja dovoljno novca za teatar, za predstave, za projekte, pogotovo kod mene u mom matičnom Pozorištu na Terazijama, gdje se rade mjuzikli za koje je potrebno mnogo para. Mi imamo vrlo ograničena sredstva, a nemoguće je krenuti u jedan mjuzikl bez kostima, recimo, jer neke predstave prosto zahtijevaju glamur. Ima malih komada sa par lica, što je totalno druga priča, ali svakako mislim da se ne ulaže dovoljno u pozorište.
S obzirom na to da film i televizija, koliko-toliko, koriste prednosti našeg zajedničkog govornog područja, područja nekadašnje Jugoslavije, da li je tako i u pozorištu? Meni se čini da ipak nema nekih češćih koprodukcija, a i kada ih ima, teško su održive.
U pozorištu zbilja nema toliko koprodukcija. Kod nas često gostuju glumci, pa je tako, recimo, jedan divni glumac iz Makedonije praktično ustaljen u Narodnom pozorištu. Ipak, nema toliko razmjena, dok je prilikom snimanja to mnogo rasprostranjenije. Viđamo se iz svih mogućih bivših republika, što je jako lijepo, dok je u pozorištima to nekako teže. Ja sam, na primjer, igrala kod vas u Crnoj Gori tri puta u pozorištu. Igrala sam Blanš u komadu “Tramvaj zvani želja” u Nikšiću neke 2003-2004. i ja sam svjesna, a i drugi su rekli, da sam igrala fenomenalno. Ja sam se trudila tada da govorim ijekavicu i svi kažu da sam napravila divnu ulogu, ali onda izađe kritika i postavi se pitanje “kojim jezikom ona govori”. Govorim ja ijekavicu, ali ne mogu u potpunosti da pogodim akcenat. Pored toga sam igrala i u predstavi “Palastura” 2021. godine, po tekstu i u režiji Obrada Nenezića, rađenoj u produkciji Kulturnog centra Bar gdje sam se isto mnogo trudila. Ne znam kako sam to napravila, ali sam istinski uživala i u tom tekstu i u toj ulozi.
Na čemu trenutno radite, šta snimate?
Snimam seriju “Igra sudbine” i rijaliti emisiju “Na večeri kod” na RTS1. To je emisija u kojoj mi iz dvije ekipe od po šestoro kuvamo. Prošle godine sam snimala dva filma i šest serija, a pored toga igram u pet pozorišta, tako da, nema stajanja.
Bonus video:
