Junak romana “Ljudi sa četiri prsta” velikog pisca Miodraga-Bula Bulatovića svoju promjenu mjesta boravka opisuje riječima “Odlazim, jer ovdje nema razgovora”. Dakle, odlazim - kaže junak romana - jer ovdje nema dijaloga. Želi se reći da bez dijaloga nema života, progresa i opstanka slobodnom čovjeku.
Socio-političkim riječima dijalog opisan, on je oblik pobune protiv ideološke i svake druge dogme na vlasti. On je individualni otpor truljenju društva, bez obzira da li je rasprava između dvije ili više osoba usmena ili pismena.
Kratko. Dijalog je ona strasna ljudska energija koja zna da popravlja društvo i da ljude čini uspravnim i boljim. Još od staro-grčkih vremena (Sokrat, Platon, Aristotel…) se to znalo.
Dijalog je bitna osnova demokratije i stabilnosti svakog društva. On je osnova svake (liberalne) politike i njene vlasti.
Vlast teži monologu
U želji za totalnom vlašću dogme nad društvom, svaka vlast teži monologu. Ona se dijaloga plaši. Naročito ako je dijalog madijski i javan. Jer se dijalogom legitimiše “protivnik” vlasti i otvoreno mu se daje pravo građanstva. A iz tog prava na dijalog (“glasnost”), lako se rađa politička opozicija ili pak ona širi sferu svog uticaja u narodu.
No do dijaloga u društvu nije lako doći. On se stvara vaspitanjem društva “u tišini” (Oskar Vajld) i njegovim uzdizanjem na ravan mentalne institucije.
Dijalog je nevažan ako ne dovede do konkretne promjene vrijednosnih i drugih sudova i promjene prakse, s tim u vezi. (Nekad je kompromis poraz dijaloga.)
Bez dijaloga društvo zakržlja, pa zna i da se pocijepa, a harmonija pređe u svoju suprotnost.
Koliko smo mi u Crnoj Gori spremni i voljni na dijalog je drugo pitanje. Ono se često (stupidno) veže isključivo za moral. Mada - sa druge strane - ni dijaloga nema bez morala.
Muka je utoliko veća što svaka vlast želi da dijalog usmjeri kako njoj partijski ili politički odgovara. Time se dijalog zaobiđe ili otupi, a vlast očvrsne u svojoj borbi za moć.
Snaga pa i hrabrost svakog pojedinca kao i društva u cjelini je u dijalogu. Ali ovdje se mora biti oprezan. Jer razgovor “gluvih telefona” nije dijalog. Dijalektika dijaloga i njegova pogonska energija nije “ja u klin, ti u ploču” i - tačka.
Dakle, važne su individualne i kolektivne posljedice neprekidnog (samo)kritičkog preispitivanja prvenstveno sopstvenih stavova, vjerovanja, uvjerenja i sučeljavanja različitih argumenata u dijalogu. Normalno, što više naučnih argumenata, bez pogrešnog ad hominem pristupa. Sve drugo vodi u “šešeljizam”.
Evo poučnog primjera kako se ulazi i otvara dijalog u jednom društvu.
Pojava “glasnosti”
Shvatajući krucijalnu važnost dijaloga za razvoj demokratije i slobode u Jugoslaviji a i šire, Milovan Đilas je pitanje društvenog dijaloga medijski javno otvorio već sredinom 1952. godine. Napomenimo, da je Drugi sv. rat u Jugoslaviji trajao nešto duže nego do sredine 1945. godine i do tada nije bilo prostora za društveni dijalog. (Poluratno stanje se faktički produžio u Jugoslaviji odbranom njenog suvereniteta 1948. godine još koju godinu kasnije poslije kapitučlacije Njemačke 9. V 1945. godine.)
Iako još uvijek komunista, Đilas će otvoriti potrebu za slobodnom i javnom diskusijom u jugoslovenskom društvu početkom ‘50-tih godina. Tada je i objavio svoj najpoznatiji polemički tekst “Klasa ili kasta”. (Časopis Svedočanstva br. 1/1952. s. 2-3.)
To je bilo prvi put da se neko iz vrha jugoslovenske vlasti javnim činom, a ne uobičajenim parolama zalaže za “glasnost” u društvu, što će reći za dijalog i slobodnu diskusiju. Ovom prvom ulaznom i najvažnijom nedogmatskom “iskrom”, Đilas je nastojao otvoriti mogućnost novih individualnih nedogmatskih polemičkih refleksija i dijaloga u jugoslovenskom društvu.
Iniciranjem “glasnog” dijaloga Đilas je dao lični primjer kako se suprotni pa čak i suprotstavljeni idejni pogledi trebaju naći na jugoslovenskom medijskom i kulturnom tržištu i dati mu pravo građanstva.
Skrivenije gledano, Milovan Đilas je hrabro bacio “rukavicu slobode” jugoslovenskom partiskom društvu, Titu i njegovoj “novoj klasi”. Ali i onom dijelu društva koji to ideološki nije bio. Bacio je “rukavicu” državnoj “eliti” u cilju potrebe za javnim izražavanjem idejne različitosti bez ikakvih posljedica po diskutante.
Konkretno je to izgledalo ovako.
Početkom aprila 1952. godine, Milovan Đilas je u novopokrenutom, koliko-toliko nepartijskom listu Svedočanstva objavio svoj članak “Klasa ili kasta”. Ovo je bilo prvo objavljivanje ovog članka. Zbog svog polemičkog karaktera i šireg društvenog značaja, članak je kasnije još jednom objavljen u centralnom državnom i partijskom listu Borba broj 17/1952. s. 4-6.
Ukratko. U članku Đilas piše o novom društvenom fenomenu u Sovjetskom Savezu koji, u svom pojavnom vidu, Đilas karakteriše kao stvaranje nove društvene klase ili nove kaste.
Dakle, Đilas je bio u dilemi kako nazvati, označiti novu (klasnu) društvenu pojavu. Novu za Milovana Đilasa, ali ne i za Plehanova, Kauckog (1919.g.) ili još starijeg Edvarda Abramovskog iz 1887. godine na primjer, koji su već opisivali ovu klasnu pojavu. (Interesantno da je lucidni Lav Trocki u progonstvu u Meksiku isticao nepostojanje “nove klase” u sovjetskom društvu, već postojanje “jednog birokratskog parazitskog sloja”.)
Riječ je, stoji dalje u Đilasovom tekstu, o novom i nijemom partijskom sloju ćutologa u sovjetskom društvu koji vlada i koči njegov dalji uspješan razvoj. U ovom pisanju, Đilasov pogled na “klasu”, “kastu” je još uvijek marksistički. (U članku se Đilas često poziva na Marksa, na “Kapital”, a tu su i formulacije tipa “marksistički dokazano”, “Marksova predviđanja”, “marksistički pogled” itd.)
Replika iz Slovenije
Članak je odmah izazvao razne unutrašnje skrivene reakcije. To nije bilo čudo jer je članak pisao neko za koga se smatralo da je vodeći partijski ideolog, da iza članka stoji partija i da se iza brda nešto valja.
Mišljenja su se uzburkala. Ali i odmah podijelila.
Đilas je tražio dijalog tj. “repliku”. I uspio je u takvom cilju.
Đilasu su se direktno javila dva (mlađa!) naučna radnika iz Slovenije: Janez Stanovnik i Zvonimir Kristl. Oni su veoma obzirno osporili naučnost pisanja Milovana Đilasa. Posebno Zvonimir Kristl. Drugim riječima, obojica su kritikovali Đilasova shvatanja društvene stratifikacije kao i način (metod) njegovog pristupa temi u članku.
Janez Stanovnik je poslao kraće pismo u kojem izražava opreznost pa čak i sumnju na Đilasove teze iznijete u tekstu, dok je Zvonimir Kristl isto uradio sa opširnijom analizom. On je svoju analizu naslovio “Neke karakteristike klasne borbe u SSSR-u, Odgovor na članak M. Đilasa Klasa ili kasta?”).
Dakle, obojica su se ustručavala da polemišu sa tako visokim i važnim članom partije. A možda im je - što je vjerovatnije - manjkalo hrabrosti da javno iznesu kritička razmišljanja o Đilasovom pisanju. (Deficit hrabrosti je bio standard ponašanja tadašnje kulturne i naučne elite. O partijskim aparatčicima raznih nivoa i da ne pričamo.)
I jedan i drugi autor tekstova su svoja pisanja “zatvorili” za javnost. Oni nijesu odgovorili Milovanu Đilasu preko časopisa Svedočanstva ili na neki drugi sličan javni način. Naprotiv. Đilasu su ova dvojica naučnih radnika poslali pisma na njegovu službenu adresu.
Početak slobodne diskusije
Milovan Đilas je pisma ove dvojice ljudi sa svim njihovim neslaganjima, osporavanjima, objašnjenjima, tumačenjima, promišljanjima protiv ideja Milovana Đilasa, objavio u cjelini u dnevnoj novini Borba. Dakako i svoj odgovor njima, dajući im priliku za nastavak dijaloga.
To je bio početak slobodne diskusije u nas. Prva “glasnost” u Jugoslaviji.
Dakle, Đilas je prvi iz vodećeg establišmenta jugoslovenske vlasti otvorio javnu polemiku i potrebu za javnim iskazivanjem razlika u društvu.
Ali ono što je dalako značajnije, Đilas je tu kritiku dvojice ljudi uputio protiv svog pisanja tj. protiv sebe.
Nije poznato da su Stanovnik i Kristl nastavili polemiku.
Ali svako pisanje kao i svaka misao, zna da živi i “iza smrti”. Đilas je izvukao pouku iz ove polemike. Iz “Klase ili kaste” izrasli su Đilasovi “Borbini članci” (1953. g.), izrasla je pripovijetka “Anatomija jednog morala” (1954. g.), izrasla je knjiga “Nova klasa” (1957. g.). Izrasla je Đilsova još značajnija knjiga iz te oblasti “Nesavršeno društvo” (1968. g.), izrasli su brojni liberalni Đilasovi intervjui širom svijeta itd.
Drugim riječima, iz dijaloga izrastao je novi liberalni disident - slobodan čovjek.
Gašenje iskre dijaloga i posljedice
Nažalost Đilasova polemička iskra se brzo ugasila njegovim padom već početkom 1954. godine. Iskru dijaloga je ugasio Tito sa svojom “novom klasom”.
Koju deceniju kasnije tokom 80-tih, 90-tih godina, “dijalog” je izronio (ekspoldirao) u svojoj monstruoznoj formi nacionalnih torova. Ponajviše u obliku “šešeljizma” koji je prvenstveno sukobio sa svijetom, uključujući ratovanje, srpski i crnogorski narod i spolja i iznutra.
“Šešeljizam” je porazio dijalog, bez obzira što se “šešeljizam” pojavljuje u raznim varijantama i u Srbiji i u Crnoj Gori. (Doduše, on nije pao sa neba kao elementarna nepogoda. Naprotiv. Ali to je druga priča.)
Takvo duhovno stanje je veoma opasno. Jer defiicit dijaloga i argumentovanog znanja u dijalogu i dijalektičkom promišljanju o naučnim činjenicama kao i njihova primjena u praksi, može nas veoma skupo koštati. Kao što nas košta uglavnom kroz čitavu istoriju.
Stoga zabrinuto zaključimo u “prostoj” rečenici.
Dijalog je najskuplja crnogorska riječ.
Bonus video:
