Ljepota će spasiti svijet, - kazao je Fjodor Dostojevski, ali kakva ljepota? Ona harmonična i umirujuća, ili ona koja izranja iz dubine ljudske nesvjesnosti, iz slojeva potisnutih vizija i kolektivnih arhetipova? Slikarstvo Miodraga Dada Đurića pripada ovom drugom poimanju - ono nije prijatno ni pitomo, već uznemirujuće i izazovno, ispunjeno dinamikom oblika koji nastaju i nestaju, preobražavaju se u složenom i autonomnom vizuelnom sistemu. Ova retrospektiva nije samo presjek njegovog stvaralaštva, već procesualno otkrovenje jednog od najkompleksnijih umjetničkih stvaralaca 20. vijeka.
Dado Đurić, rođen 1933. na Cetinju, rano pokazuje sklonost ka crtežu i izražavanju kroz formu koja nikada nije statična. Njegov umjetnički put obilježen je odlaskom u Francusku i susretom sa nadrealističkim krugom Andréa Bretona, ali njegov opus prevazilazi klasične okvire nadrealizma - u njemu se prepliću elementi ekspresionizma, ikonografija srednjovjekovnih iluminacija, fantazmagorična simbolika i neurotična energija modernog svijeta.
Svaka slika, svaki crtež i svaki objekat koje je stvorio djeluju kao vizuelni palimpsesti, prostori stalne mijene u kojima se prepoznatljivi fragmenti ljudske figure prepliću s nadrealnim oblicima, dok se kompozicije formiraju kroz slojeve gustih i preciznih poteza.
Njegove forme ne postoje u stabilnom odnosu, već su uhvaćene u stanju preobražaja - one pulsiraju, rastaču se i ponovo sastavljaju, negdje između prepoznatljivog i amorfnog, između naracije i haosa. Ljudsko tijelo, koje se u njegovim radovima pojavljuje kao centralni motiv, nikada nije fiksirano - ono se dezintegrira, multiplicira, nestaje u mreži linija koje ga istovremeno oblikuju i brišu.
U tom smislu, Đurićeva vizuelna poetika bliska je egzistencijalnoj filozofiji Dostojevskog, njegovom istraživanju unutrašnjih ponora čovjeka, kao i ideji da se iskonsko ljudsko bivstvovanje nalazi u vječitom stanju previranja, u nestalnosti i sukobu. “Pakao je nemoć da se voli”, konstatuje Dostojevski, a upravo ta nemoć razumijevanja, povezivanja, obuhvatanja svijeta u njegovoj cjelovitosti - vibrira u svakoj slici.
Djela okupljena u ovoj kustoskoj selekciji ne nude linearan razvoj niti narativnu sigurnost. Umjesto toga, pružaju uvid u vizuelni um koji je bio u stalnoj potrazi, u kreativni proces koji se nije kretao ka konačnosti, već ka vječnom preobražaju.
Rani crteži još nose narativne elemente, dok kasniji radovi sve više teže dezintegraciji forme, prevazilaženju granica između figura i ambijenta. Boja se oslobodila, linije su postale autonomne, a slika se transformisala u prostor u kojem se energija pretače iz jednog oblika u drugi.
Uprkos prividnoj apstraktnosti, Đurićeva ikonografija uvijek ostaje u dijalogu s ljudskim iskustvom, sa kolektivnim i individualnim podsvjesnim slikama. Njegovi likovni pejzaži nisu pejzaži spoljašnjeg svijeta, već pejzaži nesvjesnog, složene mentalne konstrukcije koje podsjećaju na arhetipske vizije proizašle iz snova, mitova i ličnih sjećanja. Ova unutrašnja dinamika djela čini ih živim i neuhvatljivim, nemogućim za jednoznačno tumačenje.
Prikazani opus svjedoči o umjetničkom univerzumu koji nije bio vezan za jedno mjesto, jednu tradiciju ili jednu estetiku. Đurić je bio nomad umjetnosti, onaj koji se kretao kroz likovne prostore sa neprekidnom željom da pronađe ono što izmiče definiciji, ono što nije moguće uhvatiti riječima. Njegove slike nisu samo vizuelna djela - one su mentalni prostori, energetska polja u kojima se prošlost i budućnost prepliću u uznemirujućem sadašnjem trenutku.
Ne postoji konačna interpretacija slikarstva Dada Ðurića, jer se ono uvijek nalazi u stanju nastajanja i nestajanja, u pokretu između prepoznatljivog i neuhvatljivog. Ono nije zabilježena stvarnost, već vizija svijeta koji je stalno u preobražaju, svijeta koji, poput same umjetnosti, ostaje neiscrpan u svom značenju. Ljepota, možda, zaista može spasiti svijet - ali samo ako smo spremni da je sagledamo u njenoj punoj, neukrotivoj snazi, onakvom kakvom ju je Dado Đurić stvarao.
(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)
Bonus video:
