Crna Gora ima privilegiju da djelo Uroša Toškovića, jednog od najvećih crtača 20. vijeka, bude, metaforično i bukvalno, vezano za njenu autentifikaciju na međunarodnoj likovnoj sceni.
Pitanje koje zaokuplja naše doba jeste da li živimo u svijetu simbola ili svijet simbola živi u nama.
Simboli se ne daju definisati. Njima je u naravi da razbijaju čvrste okvire i da spajaju krajnosti u jedinstvenu viziju. Upravo je takva, biranog imena i djela, postavka Tochkowitch - Le Saint et le Diable upriličena na Univerzitetu Crne Gore, u sklopu Festivala umjetnosti, nauke i kulture, 25. oktobra 2024. godine.
Stvaralački nemir i dualizam, kojih se ljudska priroda ne može osloboditi, a koji se kao tanana nit protežu lavirintima minotaurske, savremene estetike, kod Toškovića su poziv na megdan. Njegovi radovi, na kojima dominira ekspresija i snaga, to jest svjedočanstvo o jednoj neprekidnoj stvaralačkoj borbi, na prvi pogled izgledaju drsko banalni i zatrovani dozom nemale provokacije. Međutim, svako poniranje unutar ugljenom, tušem i pastelom date fantazmagorije otkriva da iz Toškovićevog magičnog đubrišta proklijava jedan iskonski mitski svijet koji preži savremenog čovjeka.
Pedesetih godina 20. vijeka, sa djelom Miodraga Dada Đurića, na parisku likovnu scenu stupila je “drska apologija čudovišnog”. Veoma brzo je bio zapažen i metaforički likovni govor Vladimira Vlade Veličkovića, koji je proročki rezimirao istoriju i kulturu Zapada nekom vrstom “apokaliptičke i eshatološke epike”. Doduše, na Dadovim slikama, uz svu trulež - Ali, niče i neko nježnije bilje. Lunarna djeca, mladice novog, istinitijeg svijeta, što je bio i svojevrstan otklon od Mediale, kojoj Dado esencijalno nije ni pripadao. Tačnije, u koju je bio uvučen bez svog znanja i bez svoje volje. Prva zvanična izložba Mediale dogodila se 1958. godine u Beogradu, kada su on i Tošković već bili prepoznati u pariskim likovnim krugovima.
Kultni Le Select Monparnas, kako na jednom mjestu navodi M. Kapor, svjedoči o Urošu Toškoviću sa otrcanim blokom, u kome su se “nalazile revolucije mnogih slikara (...) i nacrtane, na kesama masnim od bureka, glave minotaurusa, leševi vojnika i lutki”, koji javno ističe potrebu “njegovanja nježnih unutrašnjih biljaka” unutar djela.
Kroz tamu zla prosijava zlato “meda”.
Zapuštenog izgleda, nepotkupljiv i neprilagodljiv, Uroš Tošković je bio nepatvoreni, ali ujedno i neuhvatljivi duh Mediale, iz čijeg je kružoka izašao, kao i iz svih drugih, želeći da bude ono što jeste - sam sebi koplje i meta. U jednom od svojih sporadičnih intervjua Uroš egocentrično ističe da zna svoj put, da ga je rat stvorio i da ratuje jer se jedino u ratu ne griješi: “Ja znam kud idem. Tačno je, moj put duži je i teži od drugih, ali hoću da ga pređem sam, ili da ga izgubim.”
Njegovi radovi, u iznajmljenim mračnim suterenima - laboratorijama sa utrobom od vlažnih kanalizacionih cijevi, do tavanice zasutim crtežima, nastajali su na “ostacima svijeta”, kao artefakti fragmentarnosti, ogoljenosti, metaforičnosti, dvojnosti, sažetosti, kompleksnosti, nepredvidljivosti, teatralnosti, tragičnosti, iracionalnosti… Bili su i ostali snažne i upečatljive apstraktne forme, neočekivane i istančane vibracije crnog tona, koji kod posmatrača izaziva utisak iskonskog i metafizičkog, gdje počinje da se prostire “tamni okean iracionalnog, nedokučivog, datog kroz neposredno iskustvo”.
Papir, karton, platno… Ugljen, pastel, ulje… Ratnik, akt, torzo… Kreacija, snaga, moć - nastajao je osobeni umjetnički Manifest samoobmane i samoodbrane Uroša Toškovića.
Tošković izmiče svakom definisanom prostoru i vremenu.
Njegov cilj je bio biti van vremena u epifaniji, u dragocjenom trenutku prosvjetljenja otetom očekivanom poretku stvari. U njegovim radovima ima “nešto” što je teško izraziti riječima, što odvaja, što se ne da definisati i uhvatiti golim okom. To “nešto” iznosi iz primordijalnih dubina cio jedan svijet snoviđenja, ili kako, u drugačijim vremenskim okolnostima, o sličnom “prosvjetljenju”, stihom “ljudski život snoviđenje strašno!”, svjedoči vladika Rade.
Uroš nije mirovao, nije ga držalo mjesto. Kao da se bojao da bude uhvaćen u neku nevidljivu zamku provincijskog duha. Bio je oštar i preosjetljiv. Vješt imitator (rugalac), posebno kada je pritvornost drugih bila u igri, sa nevjerovatnim stand-up darom za podražavanje ljudskog govora i gestikulacije. Međutim, dobro je znao i za granicu i vrijednost kako svog tako i tuđeg prostora i vremena. Usred najvećeg meteža, udaljavao se naglo i bez riječi, kao da odlazi na neko “sveto mjesto”.
Nije volio velike teme. Sjeckao ih je na komadiće nedovršenih rečenica i odbacivao, što ne znači da ih nije negdje pohranjivao, samo za sebe. Počeo bi priču u kojoj nije bilo ni prošlosti ni sadašnjosti, sve je bilo sliveno u “sada”: “…onaj Smail-aga Gacki (volio je da uz imena ističe toponime, pravi inverzije), ostade bez sata. Drpi mu ga neka fukara iz Muzeja…”, međutim, čim bi zaokupio pažnju, njegova bi odlutala za nekom mušicom na stolu ili psetom pred njim i ne bi se više vraćao na započeto. U tim prekidima priče bilo je nečeg zagonetnog. Kao da je namjerno izbjegavao definisanje stvari. Bio je koncentrisan na svijet trenutaka. Igrao se česticama stvarnosti, kojom je bio obavijen kao nevidljivim oreolom.
Od ranog djetinjstva crtao je mrtve (vojnike, konje, ptice...). Bojom od blata i malina, kada nije imao druge, žicom od kišobrana (u kamenu), kad ništa više nije mogao da ima, ostavljao je, gdje je stigao, zapise svog grizodušja i podozrenja: “Slikar koji radi za galeristu - to je sveti golub koji je postao kokoška, da bi nosio jaja za gazdu. Dobija novac, ali zato su mu krila potkresana, da ne bi mogao da odleti, a sudbina joj je (kokoški) lonac. Galeristi kupuju sve - od poštenja do slave.”
Magiji je pripala čast da zavlada tajnom Uroševih čulnih vještina, tako da su njegovi likovi karakteri ostvareni metodom redukcije, sa sviješću da su “ostaci” nekog velikog procesa, ostavljeni na žici, kao ispran i na vjetru zaboravljen veš.
Na monohromim Uroševim crtežima, gotovo po pravilu, sve se događa u praznom prostoru, sa jednom, eventualno dvije figure na atavističkom sindžiru. Međutim, kratkim potezima, do praga dovoljnosti, on majstorski portretiše besmisao i besciljnost života a da se ne primjećuje da tu nešto fali.
Urošev crtež je ekvilibrista iznad ostataka znanja o tijelu, koje nije ništa drugo do “glupavi omotač što obavija naše gotovo - ništa: snove, ekstaze, magle i strahove iznad svega”, i iznad “stalne zbrke vječitih stvari”.
Dosegnuti nevidljivo u vidljivom, uputiti se i upustiti u neke neobične, čudne dubine, neodređenosti, neomeđenosti, rasplinutosti, nesvjesnosti, iskoračiti do dna nepoznatog, u Ništa - kome ništa ne nedostaje, to nije dato svakom. Stoga, kontroverze u vezi sa Toškovićevim životom i djela nisu plod slučaja, već jasne umjetnikove namjere da omami, iscrta bijeg i zametne trag.
Noć Uroša Toškovića veća je od njegovog dana. O njoj znamo vrlo malo ili nimalo.
Ko je bio Uroš Tošković, još manje.
Bonus video:
