Uvodna napomena
Ovaj tekst - prikaz je “pozitivno recenziran i prijavljen za objavljivanje u časopisu Sociološka luča za 2015. godine br. 2”. Međutim ovaj rad - prikaz ne samo da nije objavljen u Sociološkoj luči, kao časopisu za sociologiju, socijalno antropologiju, socijalnu demografiju i socijalnu psihologiju (podvukao M.S.) čiji sam autor s vremena na vrijeme bio, nego je bilo i drugih neprijatnih situacija skopčanih sa tim. A kad je sve to tako, i kad ovaj tekst, zbog nečije despotsko - spahijske samovolje nije mogao biti objavljen u naučnom časopisu koji izlazi u Crnoj Gori, a autor želi da ga čitaju njegovi studenti, onda ga nudimo -Vijestima i njihovom kulturnom dodatku.
Da bi se napisala ovakva knjiga, autori su morali pretpostaviti u psihologiju slabo upućenog ili, pak, vrlo neukog čitaoca. Štaviše da bi ona ispala takva kakva je, autori su i sami morali biti neuki i to baš u pogledu motivacije postignuća (MOP) kao svoje teme za koju nam, počevši od glavnog naslova pa preko manjih naslova i podnaslova, sugerišu da o njoj govore. Ali o kojoj oni uopšte ne govore s obzirom da se njihovo izlaganje, čak ni u najmanjem stepenu, ne osvrće na one teorijske eksplikacije kao ni one brojne empirijske studije koje se u ovoj oblasti izvode još od 1951. god. pa sve do ovih dana, u čemu prednjači Univerzitet u Harvardu, USA, bez kojih nema nikakve nauke o motivaciji postignuća. Kratko rečeno, tema i sadržaj knjige ispali su ovdje dvije sasvim različite stvari, takođe, njen “teorijski” i njen empirijski dio nijesu, kako ćemo vidjeti, ni u kakvoj bitnoj povezanosti pa je mutatio elenchi naziv logičke greške na kojoj se ova knjiga drži kao cjelina. U zavisnosti od toga da li su autori ovoga bili svjesni ili nijesu, njihovu knjigu možemo smatrati ili izrazom smišljene prevare ili izrazom pukog neznanja odnosno izrazom prevare u čijoj osnovi je neznanje, a ne isključuje se ni mogućnost da je u pitanju neka vrsta komedije (ili groteske) kojoj je potrebno pomoći da razumije sebe. Solidno baratanje elementarnom statistikom, kakvo pokazuju autori, ne mijenja ništa u tome jer je statistika metod koji može biti korišćen u različite svrhe pa se tako, pomoću ovoga metoda, izvode i dobra i loša istraživanja te, onda, kao i pomoću azbuke/abacede/alfabeta, pišu i dobre i loše knjige. Sve ovo kažem kao čov. koji je svojevremeno na FF u Beogradu, odbranio magistarski rad sa MOP-om u njegovom naslovu.
U nastavku ćemo prikazati knjigu i, pri tome, nastojati da iz nje spasimo ono što se spasiti može. Za početak mislimo da se u tu svrhu može kandidovati samo tekst od 91. do 210. strane te da taj dio, uz određene, obavezne pa i temeljne, dorade, može egzistirati kao samostalna cjelina čiji bi adekvatan i precizan naslov onda glasio: “Međusobna povezanost izvjesnog broja psiholoških varijabli ispitana u izvjesnom broju radnih organizacija u Crnoj Gori”. Naglašavam da među takvim varijablama, uprkos utisku koji bi da napravi knjiga, nije i motivacija postignuća.
Knjiga ima približno standardnu strukturu koja prati onaj obrazac prema kojem se, po pravilu, piše većina diplomskih, magistarskih i doktorskih radova iz empirijske psihologije. Knjiga je sastavljena iz dva dijela i to su:
I dio “Teorijski pristup problemu” koji čini osam poglavlja, sa šestim, sedmim i osmim poglavljem koje je trebalo izdvojiti u zaseban dio s obzirom da se u njima ne radi ni o kakvom teorijskom pristupu nego je u pitanju izvještaj o “problemu, predmetu i cilju istraživanja” (6. poglavlje) te o hipotezama (7. pogl.) i metodologiji istraživanja (8. pogl.). Doduše, ni u prvih pet poglavlja se, kao što ćemo vidjeti, ne radi o teorijskom pristupu bilo čemu.
II dio “Empirijsko istraživanje” koji čini sedam poglavlja. Dok sedmo poglavlje izlaže tj. improvizuje, “praktične implikacije i sugestije za akciju”, predhodnih šest predstavlja izvještaj o empirijskim podacima koji su dobijeni pomoću izvjesnog broja upitnika i, onda, prorađeni pomoću statističkih tehnika i psiholoških interpretacija (koje su, istina prilično “nedokuvane”).
Knjigu prati spisak literature, po kojem se takođe može razumjeti neukost autora, kad je MOP u pitanju, kao i dvije recenzije što knjigu preporučuju za objavljivanje. Jedna je iz pera prof. dr Slobodana Vukićevića a druga iz pera prof. dr Leposave Grubić - Nešić iz koje odmah i citiramo: “Nesumnjivo i materijal (prof-ca hoće, naime, da kaže da je ova knjiga nesumnjivo materijal- prim. M. S.) koji treba uvrstiti u nastavne programe društvenih nauka”. Ništa manje od toga! Pa se ja sad mislim kako je prof. Leposavi Grubić - Nešić bilo lako da tako što napiše kad je ona magistrirala na Univerzitetu Braće Karić u Beogradu i doktorirala na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu i kad joj je, kako sam ga shvatio, prvi autor knjige, R. Dunđerović, stavio u dobre izglede da bude profesor na master studijama u Nikšiću, a za ove, dok ih upravo smišlja, planira i nastoji organizovati, npr. u “pozivu na saradnju” kako je naslovio svoje pismo na urgentan način upućeno meni, veli da “nije ni važno kako će se zvati” pa onda, da dodamo, biće da nije važno ni kakve će one biti i kojem će stručnom profilu voditi. Te, onda, evo i pitanja, Šta, u slučaju takve improvizacije ostaje da bude važno? Ubiranje novca na račun zamašnih školarina i prodaja skupih, u finansijskom, a jeftinih u stručnom smislu, master diploma kakve bi, tada, bile vrlo zgodne da ih kakvom mačku okačimo za rep - je li to ono što je važno?
No, dobro, idemo sad sa prikazom:
I. U prvom dijelu knjige koji je naslovljen kao “Teorijski pristup problemu” i u prvom od osam poglavlja što ovaj dio čine, sasvim prirodno i logično, formulisano je, čak i stavljeno u naslov, pitanje Šta se podrazumjeva pod motivacijom postignuća u organizaciji i zašto je treba proučavati? Međutim, u ovom poglavlju nije rečeno ništa (ama, baš ništa!) o motivaciji postignuća, pa ni o MOP-u u “organizacijama”, a ništa (ama, baš ništa!) nije o MOP-u rečeno ni u preostalih sedam poglavlja. Zato, moramo priznati, ovu knjigu ne samo da nije prijatno prikazivati nego je, uprkos vrlo jasnom stilu pisanja, nije prijatno, pa ni lako, čitati. Knjiga, naprosto, iznevjerava sva očekivanja što ih svojim naslovima i pitanjima pokrene, i tako nas čini glupima, i to je tako zato što se čitav “teorijski pristup problemu” nalazi izvan konteksta postignuća o kojem, kobajagi, govori. Zato ćemo, kad već to nisu učinili autori, ukratko objasniti taj kontekst.
Motiv postignuća (MOP) prvobitno je bio samo jedan od dvadeset šest motiva na listi koju je, unutar svoje “personološke teorije”, sačinio Henri Mari, američki psiholog, da bi ga Dejvid Mek Kleland, takođe američki psiholog, sa saradnicima, podvrgao intezivnim, eksperimentalnim i korelacionim, ispitivanjima koja se u svim studijama o MOP-u, te i pri izradi instrumenata koji ga mjere, moraju uzeti u obzir (McClelland, D.C. et all: “Achievement Motive”, 1951.). Povrh svega, ova su istraživanja omogućila prodor teorije postignuća u oblast ekonomije, istorije, sociologije... sa čime se došlo i do konstrukta “društvo postignuća” (o tome: McClelland,D.C., “Achieving Society”, 1961.). U pitanju je konstrukt kojim se argumentuje da visok MOP u nekoj populaciji, zajednici, državi ili, pak, “organizaciji” povlači za sobom visoka ekonomska pa zatim i druga - saznajna, naučna, kulturna... - postignuća te, onda, prosperitetnu populaciju, zajednicu, državu ili “organizaciju”, dok nizak MOP sve to potkopava pa stvari idu u stagnaciju, ili, čak, kako se to dokazuje na istorijskim primjerima, idu pravo u propast. Zbog niskog/oslabljenog MOP-a propadaju države, zajednice pa i preduzeća iliti radne organizacije. Jedan upadljiv i noviji istorijski primjer predstavlja i raspad jugoslovenske države iz 90-tih god. prošlog vijeka, a na povezanost ovog raspada sa teorijom postignuća ukazuje nam podatak da je u jednom beogradskom istraživanju koje je 1981. god. provedeno na reprezentativnom i adekvatnom (N=1300) uzorku ustanovljen nizak MOP kod jugoslovenske omladine (o tome: Havelka, N. i Lazarević, Lj., “Sport i ličnost”, 1981.), dok su mjerenja iz 90-tih indikovala još niži MOP kod školske omladine u Crnoj Gori (o tome: Simunović, M. “Otvoreno društvo i društvo postignuća”, 2001.). Takođe, na osnovu teorije postignuća izobražen je i odgovarajući trening pomoću kojeg je, tamo gdje je to potrebno i gdje se to hoće, moguće popravljati MOP i ovakav se trening, sa dokazanim uspjehom, primjenjuje već nekoliko decenija na različitim punktovima planete (o tome: McClleland, D.C.; Winter, D., “Motivating Ecomic Achievement”, 1969.). Zbog svega navedenog, kao i iz drugih razloga, MOP, i u istraživačkom i u aplikativnom smislu, predstavlja ekstraordinarno važnu oblast. O svemu tome, u knjizi naših autora, međutim, nema ni jedne jedine riječi!
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
