Nepisano “estetsko” pravilo svake demokratske vlasti kazuje da kad je god riječ o njenim značajnim ljudima - naročito političkim vođama - gotovo uvijek riječ je i o njihovim suprugama. Pažnja medijskih “reflektora” je gotovo podjednako podijeljena na supružnike. Sjetimo se samo Žakline Kenedi, supruge Džona Kenedija ili princeze Dajane, supruge princa Čarlsa.
Zli jezici govore da supruge ovih ljudi znaju da se miješaju i u domen nekih aspekata državne politike. Na primjer, Grejs Keli, supruge kneza od Monaka Renijea III je čak vodila ukupnu državnu politiku kneževine.
Supruge u sjenci Vođa
U totalitarnim društvima nije takav slučaj. Nema “estetskog” pravila. Supruge su uvijek u sjenci Vođe. One su gotovo nevidljive. Imaju kućna zaduženja. O uticaju supruga na vlast diktatora i da ne pričamo. Staljinovu suprugu šira javnost nikada nije vidjela. (Ona se na kraju ubila, hrabro u - američkom - egzilu objašnjava Svetlana Alilujevna, ćerka J. V. Staljina.)
Funkcija supruge diktatora je da ćuti. Filmski nikada nije bio zabilježen glas Eve Braun, životne saputnice Adolfa Hitlera, iznosi u dubokoj starosti Leni Rifenštal (1902-2003) Hitlerova zvanična, porodična režiserka filmova o Fireru.
Doduše, osmijesi ovih žena za široku javnost su poželjni. Pa i obavezni. (Mada se nikad ne zna, niti je moguće utvrditi, kome su ovi osmijesi upućeni.)
Kratko bismo ovdje kazali, diskrecija supruge svakog Vođe je društvena misterija. Ona je (misterija) od vrhunskog i permanentnog državnog značaja i njegovanja. Jer totalitarna kasta se štiti svim i svačim - pa i misterijama kao oblikom očuvanja moći Vođe - uz obavezni osmijeh njegove supruge.
Milovan Đilas je prvi u Jugoslaviji i to sa vrha vlasti, razbio misteriju o supruzi Josipa Broza. Do pisanja Milovana Đilasa o Titovoj supruzi, niko u jugoslovenskoj široj i diskrecionoj javnosti nije znao, niti se bavio Jovankinim “likom i djelom”. Doduše, niti je smio da se bavi, jer je pitanje bilo suviše “estetsko” i time opasno.
Milovan Đilas je “misteriju-Jovanka” mogao ali i znao da otvori s obzirom na njegovu partijsku bliskost sa Josipom Brozom i - jedno vrijeme - kastinsku bliskost familije Broz i familije Đilas. Pored partijske bliskosti Tita i Đilasa do januara 1954. godine, žene ovih ljudi su bile takoreći kućne prijateljice. (Zajednički su spremale ručkove, večere, učile itd.)
Đilas je, dakle, misteriju o supruzi Josipa Broza prvi javno otkrio.
Uz to, on je bio čovjek lucidnog i koncentrisanog zapažanja. Ali i smjelosti i “estetske” odgovornosti da sve što zna o vlasti - pa i znanje o vladarevoj supruzi - kaže javno i slobodno. Tako u svojoj knjizi “Druženje sa Titom” iznosi čitav niz zapažanja o Jovanki Budisavljević-Broz.
Pri tome, njegova kazivanja su kratke socio-političke, produbljene refleksije o ženi-supruzi kojoj je jedini “svjetionik” u životu bio Josip Broz. Ali i refleksije koje obiluju psihologijom, etikom i brojnim dugim sadržajima ove istorijske ličnosti. (Jovanka Budisavljević je bila istorijska ličnost samim tim što je bila supruga Josipa Broza.)
Titovi brakovi i politika
Jovanka Budisavljević je bila, iznosi Đilas, četvrta žena Josipa Broza. Sa prvom, Pelagijom Belousovom i posljednjom Jovankom Budisavljević, Josip Broz je živio u zakonitom braku, dok sa drugom, Hertom Has i trećom, Davorjankom-Zdenkom Paunović, živio je u tzv. vanbračnoj zajednici. (Sa Hertom Has je imao sina Miša, a sa prvom suprugom imao je sina Žarka.)
Očito da je svoje emocije, ideološke, ratne i IB stresove Josip Broz pravilno rasporedio i ublažavao na: pred-revolucionarne, revolucionarne i post-revolucionarne brakove.
Sva je prilika, iznosi intimu Đilas, da je J. Broz najdublju emotivnu vezu imao sa Davorjankom Paunović. Čak je i sahranjena 1946. godine, poslije duge i teške bolesti (tuberkuloza), u dvorištu Belog dvora gdje je Tito poslije Drugog sv. rata živio. I na taj način iskazao je bliskost sa ovom nevjenčanom suprugom.
Sve Titove supruge su bile komunistkinje, odane partiji i znatno mlađe od njega. Pelagija je imala 16 godina kada su udala za Broza. Tito je tada imao oko trideset. Davorjanka je bila mlađa od Broza oko 30 godina, a Jovanka čak 32 godine. Kad su počeli vezu ona je imala 23 a on 55, a kad su se vjenčali, Jovanka je imala 28 a Josip Broz 60 godina.
Kod Tita je sve bila politika, čak apsolutna politika. Takav mu je bio i vanbračno/bračni životi, bez obzira, navodi Đilas, što je javne aktivnosti nastojao da odvoji od privatnog života. (Stara je istina da apsolutna vlast potčinjava sebi i privatni život apsolutiste.) U tom “potčinjavanju” apsolutnoj politici supruga Jovanka Budisavljević je bila Titova saputnica. Pa možda i sapatnica, na neki način.
Poslije Drugog svjetskog rata vanbračna Titova “supruga” Davorijanka Paunović je umrla od tuberkuloze 1946. godine i Tito je ostao “sam”. I to je već politički problem koji se mora “estetski” riješiti. U rješavanju problema korišćen je model “crvene ljubavi” sovjetskog NKVD-a. Napomenimo, NKVD je ovaj metod preuzeo ali i dogradio od ruske revolucionarke, feministkinje i sovjetske ambasadorske u Norveškoj Aleksandre Kolontaj (1872-1952).
Dakle, nova emocija Vođe, nova žena i nova ljubav, iznosi Đilas, jedino se mogla naći u Titovoj neposrednoj i bliskoj okolini koju je kontrolisala UBD-a. Okolina je bila, to je prirodno, prepuna lijepih, mladih, odanih Titu, požrtvovanih i privrženih žena-komunistkinja i sekretarica. Dakle, o ovom emotivnom okruženju starala se UDB-a sa budnom pažnjom.
Nezainteresovanost Zinke Kunc
Jovanka Budisavljević se po svojoj funkciji svakodnevno kretala u neposrednoj Titovoj blizini. Pripadala je najužem tjelesnom obezbjeđenju i ličnoj Titovoj pratnji. Jovanka je bila, opisuje Đilas, upadljive, markantne, zdrave, rasne ljepote. Crne kose, bijele puti, krupnih očiju punih strepnje i patnje, širokog jugo-osmijeha, bez koketnosti. Ali sa ženstvenom prigušenošću i pored oficirske UDB-ine uniforme koju je nosila, jer je uvijek bila na dužnosti.
Jovanku je zapazio i spoznao Tito.
Znatno kasnije, prilikom njihovog vjenčanja početkom 1952. godine, Đilas je ljubopitljivo ali i vragolasto pitao A. Rankovića za početak njihove ljubavi i uloge UBD-e u tome. Ranković se, navodi Đilas, smiješkao - neuporno.
Biografija, a posebno partijski dio biografije Jovanke Budisavljević je bio besprekoran, navodi Đilas.
Predbračna veza Tito - Jovanka trajala je blizu šest godina. Nije isključeno, zapaža Đilas, da je Jovanka ovo vrijeme veze sa partijskim i ratnim božanstvom doživljavala i kao ljubav, ali i kao partijsku obavezu.
Vremenom je i ona spoznavala Tita kao muškarca i zaljubljivala se u njega sve predanije i predanije i dublje. Ali za svo to vrijeme “držala se s ćutljivom, nenametljivom strpljivošću - nikada ispada, nikada suvišne reči (...) Rešena da sagori i svene neznana i nepoznana i nepriznata kraj božanstva o kome je sanjala, kao i tolike druge, i kome je i jedino i mogla pripadati, kad ju je već odabrao”.
Tito je insistirao da odnos među njima bude diskrecion i sakriven od šire javnosti. Pa čak i partijske. Da li je razlog u tome što mu Jovanka po porijeklu pa i obrazovanju, iznosi Đilas, nije bila dovoljno reprezentativna, ili što se poslije tri neuspjela braka nije nadao bračnoj sreći, ili je želio da ostane slobodan, neka su od pitanja koja postavlja Milovan Đilas. Ali - prirodno - ne daje odgovore.
Važno je i potrebno napomenuti, iznosi Đilas, da je Josip Broz imao naklonosti i prema velikoj operskoj pjevačici Metropolitena, ženi impozantne stature i dotjeranosti, blistave ljepote, svjetski slavnoj Zinki Kunc. Ali kod Kuncove, izbliza iznosi Đilas, se nije primjećivala naklonost prema Titu “bar ne značajnije nego što jedna svjetska dama ispoljava prema udvaraču od velikog imena. Sem toga bila je već udata za jugoslovenskog generala Ilića - revolucionara fine, nekonformističke inteligencije.”
Mada - ovdje ozbiljno griješi Đilas - Broz je početkom Drugog svjetskog rata osvojio Davorijanku-Zdenku Paunović, iako je bila u ljubavnoj vezi sa Jovom Kapičićem.
Tajna veza Broz-Jovanka trajala bi, iznosi Đilas, ko zna koliko da nije došla nepredviđena okolnost. Naime, krajem marta 1951. godine Tito je dobio veoma opasan napad žuči, a u pitanju je bila i jetra. Panika je zavladala u vrhu partije, vojske, milicije a iz Ljubljane je doletio hirurg Lavrič. “U Titovu spavaću sobu upali smo Ranković i ja. Tu negdje je bio i Kardelj... na stapenicama me srela Jovanka... ugušujući grcanje, zavapila je “Šta će biti druže Đido”. To je bilo prvi put da se Jovanka obratila nekom članu Politbiroa.”
Kumovi - Ranković i Gošnjak
Jovankino staranje o Titu, a naročito poslije njegove operacije 19. aprila 1951. godine koje je bilo na Bledu (Slovenija), je bilo upadljivo brižno i osobeno. Sva je prilika Titova bolest učinila je njihovu predbračnu vezu neskrivenom i prirodnom. Veza je okončana brakom početkom 1952. godine. Titov kum je bio Aleksandar Ranković, a Jovankin general Ivan Gošnjak.
Đilas iznosi o Jovanki Broz da je riječ o ”nimalo glupoj ni zloj osobi. Spore i tvrde ali pouzdane pameti... s njom su oko Tita zavladali urednost i savesnost”.
Jovanka kao Brozova supruga se prvi put pojavila javno povodom posjete britanskog ministra Antoni Idna Jugoslaviji sredinom 1952. godine.
Poslije rata pored Broza i sam Đilas se po drugi put oženio. (Revolucionarne, ideološke ljubavi “novo-klasni” prvaci su zamijenili “mirnodopskim” brakovima.) Odstupanjem od lenjinističkih dogmi, navodi Đilas, emotivne strane njihovih ličnosti postale su izražajnije, slobodnije, nepartijskije, pa - rekli bi danas - i (prirodno) erotskije. Sve se završavalo novim brakovima. I ne samo kod Tita. Nove brakove su zasnovali i A. Ranković, V. Dedijer, P. Dapčević i brojni drugi.
Ovu imploziju brakova “nove klase” koja se poslije rata dočepala vlasti, teže je priznati “iznutra” ali je lakše vidjeti iz “spolja”. Naime, na prijemu kod Tita povodom posjete britanskog ministra Antonija Idna, žena francuskog ambasadora Bodea, komentarišući “poplavu” brakova “nove klase” poslije rata, Đilasu je oštroumno dobacila kako su “kod vas zaređali medeni meseci”.
Možda je ova opaska svjetske dame fantastičnog šarma i rafiniranog intelekta, kako kaže Đilas, bila potka za kasniju veliku, važnu, revolucionarnu Đilasovu dokumentarno-feljtonističku pripovijetku “Anatomija jednog morala” (1954). Ova pripovjetka je kao bomba odjeknula u vrhu Titove vlasti. Pripovijetka je “prstom uprla” u “estetiku” nove klase.
Ovom pripovjetkom politička smrt Milovana Đilasa je naglo izbila na jugo-horizontu. Koji dan kasnije, Milovan Đilas je “pao” na Trećem vanrednom plenuku CK SKJ, janura 1954. godine.
Tužni spomenik jednog doba
Vratimo se Jovanki Broz.
Rekli smo da se Jovanka Broz - kao na feudalnim dvorovima - veoma malo pojavljivala pred širom jugoslovenskom javnošću. Izuzetak su bile televizijske reportaže, službene posjete ili novinski izvještaji kada se Jovanka Broz pojavljivala pored Tita. (Jovana Broz je najčešće nosila ekskluzivne bunde sa teretom upadljivog nakita.)
Titovi sinovi iz ranijih brakova Jovanku nijesu ni voljeli niti za nju marili. Mada oni, otkriva Đilas, ni sa Titom nijesu bili u dobrim odnosima “stariji Žarko je divljao po svome a dečak Miša je bio uvređen”. Jovanka je, negdje se povjerila Đilasovoj supruzi, željela da ima djecu, ali Tito nije želio. Smatrao je da nema sreće sa djecom i da su ona opterećenje.
Dok je Đilas bio “na vlasti” Jovanka se nije miješala u bilo kakve državne ili slične poslove i rasprave. O odlučivanju nije bilo ni pomena. Njen “resor” očito je bio muž i kuća. Nastojala je da odvoji čak lične od reprezentativnih Titovih rashoda.
Đilas u knjizi ”Druženje sa Titom” zaključuje o Jovanki Budisavljević-Broz da se u njoj kasno probudila svijest o životnoj promašenost, ličnoj (po)žrtvovanosti, iznevjerena su joj ideološka očekivanja, obesmišljeno žrtvovanje njene mladosti i života itd. Skupno i jedinačno sve je stvorilo u njoj smrvljenu i ugušenu ličnost.
Mimo svoje volje, Jovanka je zapala među odbačene i unesrećene. Tako je i provela život poslije Tita. Čak i u nemaštini.
Zaključimo.
Danas bi svi mi naučili iz “misterije Jovanka” ili trebali da znamo da iza “lika i djela” ove ličnosti i svega što je prošla u životu, stoji i ono što ne služi na čast nikome - a prvenstveno beogradskim vlastima - ponižavajući odnos prema važnoj ženi koja je postala tužni spomenik jedne ideologije, jednog doba, jedne vlasti i jedne ličnosti.
Bonus video:
