Da gluma nije samo profesija, već prostor unutrašnje slobode, radoznalosti i odgovornosti, pokazuje mladi crnogorski glumac Luka Stanković. Iako je još uvijek student, iza sebe već ima upečatljive uloge u predstavama, projektima od društvenog značaja i televizijskim formatima. Njegov odnos prema umjetnosti ne mjeri se brojem ostvarenih uloga, već dubinom kojom pristupa svakom liku i porukama koje prenosi.
Za “Vijesti”, Stanković govori o svom glumačkom putu, značaju pozorišta u današnjem društvu, uticaju istorije, ali i o važnosti dječije publike, moći igre, ljepoti jednostavnosti i ličnom odnosu prema poeziji i muzici. I dok nova uloga već kuca na vrata, ovaj svestrani mladić jasno poručuje: umjetnost je alat samospoznaje, a gluma poziv da ostanemo budni u svijetu koji se neprestano ponavlja.
Kao student, smatra da nije kompetentan da priča na temu položaja mladih glumaca u Crnoj Gori.
“Ali, što vole naši da kažu, uvijek ima posla za one koji hoće da rade, makar bili prinuđeni da budemo ‘sami svoje gazde’”, kazao je on.
Stanković nastavlja da radi. Dobio je novu ulogu u predstavi, ali kako projekat još nije zvanično najavljen, kaže da je rano govoriti o detaljima vezanim za tu ulogu.
“Samo ću reći da je veliki zadatak ispred mene, što me jako raduje”, dodao je glumac.
Njegova prethodna profesionalna zalaganja, ali i odgovori, svakako otkrivaju da je gluma nešto što ga raduje i pokreće. Kaže da ima tu sreću da je izabrao posao koji ga navodi na konstantno istraživanje, a da na taj način otkriva i stvari o sebi. Dodao je i da mu je radoznalost sve veća.
“Specifičan je ovaj naš posao. Zahtjeva veliku posvećenost, energiju, rad 24/7, strpljenje. A ništa od toga ne mora da iscrpljuje čovjeka. Može da ga raduje, ispunjava, a tada nastaje artizam”, kazao je on dodajući da mu studije nisu otvorile nove svjetove, već navele ga samo na jedan, jedini koji ga zanima.
“Krst sa petokrakom” bila je njegova prva profesionalna predstava, a glumio je i u “Ibzen mašini”, predstavama za djecu “Zamislite djeco...”, “Magarećim godinama”, kao i u spotu hora “Vokalisti” za pjesmu “Konjuh planinom” i ostalim zanimljivim projektima.
Govoreći o ulozi sveštenika u predstavi “Ibzen mašina” kaže da je bila veliki zalogaj za njega mladog studenta.
“Danas mogu reći da sam veoma ponosan što me taj izazov nije inhibirao, već sam u njega hrabro zakoračio”, ističe Luka Stanković.
Primjećuje se prožimanje istorijskih, ali i današnjih društveno-političkih tema u ovim pričama. Pozorište neprestano podsjeća, opominje i priča, okreće nam pogled unazad, ali ga vraća na sadašnji trenutak i drži nas budnima.
“Iako civilizacija napreduje i razvija se, svjedoci smo da su problemi koji taj napredak koče identični. Od davnih dana do danas, da se primjetiti određeni šablon: istorija se ponavlja. Pozorište ostaje univerzalno, jer se dešava sada i ovdje, od antičke Grčke do Crne Gore 2025. godine”, poručio je mladi glumac.
Govoreći o izvođenjima za najmlađe, kazao je da mnogo potcjenjujemo djecu.
“Odrasla publika u pozorište dolazi sa svojim problemima: misle o tome da li su kod kuće isključili peglu, kako će ujutru ustati da pođu na posao, gdje će popiti piće nakon predstave. Dijete dolazi da pogleda predstavu očima djeteta, nevino i iskreno. Ljepše mi je čuti nemirnu djecu, nego Vajber notifikaciju u publici”, kaže glumac.
Odgovarajući na pitanje koje su neke poruke koje je ponio sa sobom iz predstava za djecu, a koje bi svako trebalo da zna kaže: “Ponio sam samo jednu, najvažniju, koju često čujemo u našem poslu, ali je isto tako često podrazumijevamo - hajde da se igramo”.
Tako, za Branka Ćopića kaže da je pisac jednostavnosti, a da je to toga jako teško doći.
“Da li sam došao do toga u manjoj ili većoj mjeri, svakako je pitanje. Meni je važno da sam uživao u potrazi”, rekao je on, komentarišući ulogu u “Magarećim godinama”.
Posebnu odgovornost donijela je uloga u kratkom filmu koji je prikazan na prezentaciji Skoništa za žene i djecu žrtve nasilja u Baru, kao dio projekta Sigurna žena – jaka porodica.
“Odgovornost je uvijek velika. U našem društvu postoji određena tendencija da teme sa kojima kao društvo nismo spremni da se suočimo, zataškavamo, i silom na sramotu one postaju tabu teme. Kada bi problemi koji one nose bili transparentniji, lakše bi ih rješavali”, opominje Stanković.
Kroz svoje dosadašnje glumačko trajanje, radio je iskusnim glumcima i glumicama, renomiranim imenima.
“Naš posao je kolektivni posao, niko od nas u procesu, pozorišnom ili filmskom, ne može da radi sam za sebe. Uvijek je dragocjeno preko puta imati kolegu ili koleginicu sa iskustvom, ne samo zbog toga što možeš nešto da naučiš, već i zbog činjenice da oni bez obzira na iskustvo, na noć premijere osjećaju istu tremu”, kaže Stanković.
Mladi ili dugo u poslu, svi imaju svoje preference i ono što ih posebno privlači. Stanković kaže da on obožava antiku.
“Prije dvije i po hiljade godina opisani su najdublji ljudski problemi, i to na najljepši mogući način. Ne postoji nijedan stih iz antike o kojem ne bi moglo da se priča makar pola sata i to me fascinira. Antika ima posebnu policu u mojoj biblioteci, a i rado bih igrao u nekom komadu, možda uskoro i hoću”, otkriva glumac.
Ali, ne završava se na dramskim djelima. Jednom prilikom je rekao da mu recitovanje mu još od vrtića nije strano i da piše poeziju. On je i tokom studija sa glumicama i koleginicima sa Fakulteta dramskih umjetnosti Anjom Mišović, Nevenom Penavom, Ivonom Raković i svojom mentorkom Julijom Milačić, kroz predmet “Ples” osmislio koreografsku i glumačku minijaturu koja predstavlja spoj govorenja poezije i dramskog pokreta.
“Poeziju doživljavam kao najličniju formu umjetnosti”, rekao je on.
Čini se da kada je umjetnost u pitanju da se različiti talenti prožimaju, a poznato je koliko se od glumaca traži svestranost. Stanović se bavi i muzikom. Kada su u pitanju neki zasebni muzički projekti kaže da još ništa nije planirano, ali da ne sumnja da će se u budućnosti otvoriti prilika.
“Muzika mi mnogo znači, uživao bih u takvom projektu”, poručio je mladi glumac.
Bonus video:
