Kada se decenijama suočavate sa okrutnom realnošću, u nekom trenutku više ništa ne biva naročito šokantno, jer je to, prosto, život, kaže u razgovoru za Vijesti reditelj Mladen Đorđević.
“Kao da se rijaliti program izlio iz ekrana, prelio u stvarnost i počeo da je oblikuje prema svojim zakonitostima koje postoje na televizijskim ekranima”, priča on prikazujući sopstveni doživljavaj naše stvarnosti opisujući je kao mješavinu pornografije, nasilja i estrade, uz sve jači i izraženiji proces estradizacije.
Umjetnost to ne može značajno da promijeni, ali može da probudi svijest, pa možda i savjest. Takvi su i njegovi filmovi, surovi, otrežnjujući, sa dozom humora, crnog. Za sve to, ističe, motive pronalazi u stvarnosti.
Njegovo ostvarenje “Radnička klasa ide u pakao”, čiji je Crna Gora manjinski koproducent, od svoje premijere u Torontu, preko brojnih festivala, između ostalih i Filmskog festivala Herceg Novi, publika je prepoznala kao blisko, ovjenčano brojnim nagradama. Priča prati grupu bivših radnika fabrike koji se bore za pravdu nakon što su u požaru i sumnjivoj privatizaciji izgubili svoje bližnje, posao i dostojanstvo, pribjegavajući natprirodnom...
Tako je “Radnička klasa ide u pakao” autentično ogledalo današnjice, nepostojeće klase, ali i potencijalno predskazanje onoga što neke aktere globalne scene tek čeka. Đorđević u razgovoru za Vijesti priča o stanju u društvu, Zapadu i Istoku kao (naizgled) konfrontiranim i suprotnim akterima “velike šahovske table”, komentariše moć umjetnosti, posljedice učinak i odraz takozvanih elita, a govori i o novom filmu, “Ljubavna soba”...
Iako na momente djeluje kao postsocijalistička distopija, Vaš film “Radnička klasa ide u pakao” ogledalo je običnog čovjeka iz danas nepostojeće srednje ili baš radničke klase. Film se tiče svih, ne samo na ovim prostorima, nego i globalno, što prepoznaje i publika brojnih festivala. Kako doživljavate sve to, koliko znače nagrade, između ostalih i ona jubilarna 10. na Filmskom festivalu Herceg Novi, a koliki aplauzi i reakcije publike?
Nagrada mi mnogo znači, kao i to što je film dosta dobro prošao na domaćim i regionalnim festivalima, jer se ova tema, prije svega, tiče regiona. Zadovoljan sam zbog načina na koji on komunicira i zato što sam uspio da napravim jedan transgresivan film koji je i ekstreman u neku ruku, a da opet nisam završio u totalnom undergroundu, već to komunicira i sa mejnstrimom.
Zapazio sam i reakcije publike na festivalima na Zapadu, gdje svi shvataju o čemu je ovaj film. Iako bi se na prvi pogled reklo da je ovo balkanska tema ili tema vezana za Istočnu Evropu, stanje na Zapadu je sve teže. Vjerovatno je to povezano i sa ratom u Ukrajini, ekonomskom krizom koja već dugo traje, pa su ljudi sve više prinuđeni da rade po nekoliko poslova dnevno, tako da i te kako mogu da razumiju probleme mojih junaka. Socijalna, odnosno država blagostanja je u (pr)opadanju, vjerovatno će tek biti pred najvećim ispitom u narednim godinama, vidjećemo šta će biti.
Publika dobro reaguje na crni humor. Ja sam se iznenadio na premijeri u Torontu u septembru 2023. godine kako je dobro kanadska publika kapirala crni humor. Mislio sam da humor ovog filma naginje ka lokalnom, a Kanađani su se smijali tokom projekcije čak i više nego publika kod nas, možda i zbog toga jer oni ipak još imaju određenu distancu prema temama kojima se ja bavim. Njima je, stoga, i lakše da se smiju, jer ne žive u problemima kao mi, ali mislim da oni polako klize ka tome. Nisam ekonomski stručnjak, ali to je moj osjećaj. Sve u svemu, iznenađuje me reakcija publike, a publici se film dopada, dobro im je pala ta mješavina žanrova, kao i to što film ide u njima neočekivanom pravcu koji nisu mogli da pretpostave. To je, na primjer, jedna od pohvala koju sam čuo od publike i kritike nakon premijere u Torontu.
Sve scene u filmu imaju svoju funkciju i ništa tu nije zarad dekora ili hiperbole. Upravo iz tog razloga je i priča teža, ali i smijeh. Koliko god je humor olakšanje i odbrambeni mehanizam, nekada je jednostavno teško doći do toga, kako ga Vi koristite? I koliko je naša realnost nekada baš takva - (tragi)komična?
Pa dobro, to je nekada i vid protesta. Svakako, priča je i te kako zasnovana na stvarnosti koju sam crpio za film tako što sam gledao sve ono što se dešava oko mene, čitao različite stvari, pratio medije, slušao iskustva i ljude. Tako ja crpim inspiraciju za film. I da, kao obavezan postoji taj komičan vid otklona da se ne bi potonulo u sve to crnilo, ali tako da publika ne može do kraja da se smije. Svakako, u pitanju je crni humor. Mada neke situacije možda djeluju prenaglašeno, dobro si primijetila da je sve vrlo utemeljeno u stvarnosti. Na primjer, scena sa zamrzivačem, čitao sam o tome u novinama - to je bio skandal prije šest, sedam godina u Srbiji. Čitao sam intervju sa majkom čija je kćerka bila dio tih orgija gdje su na gole djevojke stavljali hranu, a ta djevojka je dobila upalu pluća i umrla, jer se na taj način prehladila...
Kako je bilo prilikom istraživanja suočiti se sa takvim stvarima? Koliko god da jesmo svjesni okolnosti, koje su nekada i izvan dimenzija dokučivosti našeg uma, čini se da je svaki susret sa tako nečim novi poraz. I kako onda to prenijeti u film, da li sa distance ili pak ne?
Nemam distancu prema tim dešavanjima, jer je to nešto što proživljavam jako dugo, decenijama, tako da mi ništa ne djeluje naročito šokantno. Iz tog razloga ne mogu da kažem da mi je sa nekim stvarima i scenama bilo preteško da se suočim, jer je to prosto život koji već dugo živim. Kako sam u tom smislu u svemu i suviše dugo, onda mi nije bilo pretjerano teško i ne, nemam distancu. Taj svijet u kojem živimo je na momente lijep, ali treba misliti i o tome koliko je zapravo surova naša realnost, a siva, da ne kažem crna, budućnost. Mi, ljudi u svijetu filma i umjetnosti, na različite načine, takođe i ti, kao i novinari koji prate umjetnost, dio smo tog svijeta o kojem govorim, ali ipak malo izolovani od stvarne, surove stvarnosti. Meni djeluje kao da se rijaliti program izlio iz ekrana, prelio u stvarnost i počeo da je oblikuje prema svojim zakonitostima koje postoje na televizijskim ekranima. Istina, u Crnoj Gori je to manje prisutno nego što je slučaj u Srbiji, ali to bi bilo objašnjenje kako ja doživljavam stvarnost. To je mješavina pornografije, nasilja i estrade, a proces estradizacije sve je jači i jači.
Mogu li umjetnici učiniti nešto po tom pitanju, odnosno je li umjetnost, pa tako i film, zona otpora, slobode, kritičke misli, ali i nadahnuća, zona ljepote života spram tog miksa koji ste spomenuli?
Ja se preispitujem i nemam odgovor na to da li umjetnici mogu da mijenjaju stvarnost, jer je to je veliko pitanje na koje nemam odgovore. Moj pristup tome je reakcija na tu stvarnost, ukazivanje na neke dimenzije stvarnosti koje su pomalo i skrivene ili toliko očigledne na prvi pogled. Ja želim da izvučem neke dublje slojeve, a da li će to djelovati na nekog ljekovito ili neće, katarzično ili ne, ne znam. Svakako, nisam siguran da umjetnost značajnije može da izmijeni stvarnost, ali može da budi svijest u odnosu stvarnost.
Šta mislite o angažovanom ili aktivističkom pristupu u umjetnosti?
Nisam pretjerani ljubitelj angažovane umjetnosti, iako tih elemenata ima u mojim filmovima. I kada je ovaj film u pitanju, ja nisam htio da to bude neki stereotipan, angažovani, tranzicioni film, već sam želio da napravim otklon od toga, što sam i uradio, tako da sam povezao razne žanrove, možda malo iznutra čak i minirao kliše socijalne drame koja je vezana za Istočnu Evropu. Ali, u krajnjem slučaju umjetnost mora da prevaziđe tu instrumentalizaciju i neku puku angažovanost, jer iza svakog angažmana stoji interes neke grupe i vrlo često su umjetnici samo sluge i megafoni koji propagiraju određene ideje bilo da one stižu sa lijeva, desna ili centra. Mislim da umjetnost to treba da prevaziđe, jer je korisnije, i možda baš takav pristup više može da promijeni stvari. Možda je uloga umjetnika da stvori umjetničko djelo koje je dio stvarnosti i čiji je zadatak da kultiviše tu stvarnost, na taj način je mijenja.
Gdje je i kakva je uloga umjetnika ili intelektualne elite, ako ona uopšte danas postoji, u svemu tome?
Ja mislim da mi nemamo nikakvu elitu, a ako je imamo, onda je elita najviše i kriva za našu propast i sve ovo što se dešava. Elite više djeluju kao neke okupacione strukture... Mislim da postoji neki konsenzus elita koji je negativan po narod, u smislu koalicija. Tako postoji međusobna koalicija tih elita koja je na štetu naroda... Govorim tu o različitim elitama, o crkvi, o kulturnoj, intelektualnoj eliti, političarima, službama. Oni često, ne kažem uvijek, ali često imaju interes da narodu ne bude dobro, da bi njima bilo dobro - kao neka vrsta parazitiranja.
Kakav uticaj na ljude imaju Istok i Zapad kao dva “bloka”? Slika koja se plasira jeste da su u pitanju sušte suprotnosti, gdje imamo Zapad kao određenu vrstu utopije ili obećane zemlje u kojoj je sve lako ukoliko čovjek želi i trudi se, što može biti i zasluga marketinga, propagande, medija, pa i kinematografije i umjetnosti. Sa druge strane socijalizam, komunizam, totalitarizam i slične asocijacije... Ne ulazim u tačnost tih ideja i tvrdnji. Kakva je situacija prema Vašem mišljenju, i da li je svijet baš toliko polarizovan?
Pa, jeste. Ja imam utisak da je svima uvijek trebala priča tipa “mi imamo tvrđavu u kojoj je povlašćen narod, a imamo i narod s one druge strane bedema, van tvrđave”. To je taj odnos, Zapad je takav. Takođe bih istakao da imam utisak da i su i zemlje Istočne Evrope itekako kapitalističke, da i tu divlja liberalni kapitalizam, a da elemente socijalne države mnogo više imamo na Zapadu. Naravno, Zapad svoje blagostanje duguje činjenici da nema blagostanja bez bogatstava. U siromašnim zemljama ne postoji socijalna pravda, a i to što postoji zasniva se na bogatstvima. Ta bogatstva su, nažalost, akumulirana tokom prethodnih vjekova, nekada i pljačkom. Tako i danas Zapad izaziva ratove, bilo zbog nafte, različitih resursa ili nekih drugih razloga, ali tako gradi i svoj prestiž i sopstvenu socijalnu državu. Možemo se vratiti u istoriju i reći kako grčka filozofija i umjetnost ne bi postojali da nije bilo robova, jer su robovi velikim umovima omogućili slobodno vrijeme - da filozofiraju, stvaraju umjetnost, smišljaju zakone. Od tada se ništa nije promijenilo - postoje gospodari i postoje sluge i tako je oduvijek i bilo. Naravno, u svemu tome ima i elemenata propagande, kao što si rekla, gdje se Zapad plasira kao obećana zemlja. To se vidi i na festivalima, recimo. Pitanje je šta ti zapadni festivali vole da uzmu sa Balkana i iz Istočne Evrope, jer je vrlo često da su to neke mračne slike stvarnosti koje služe tome da njihovoj, zapadnjačkoj publici, pokažu kako je njima zapravo dobro, jer se na nekim drugim mjestima živi mnogo loše. To služi kao neka vrsta upozorenja kako bi oni mogli da završe ako ne poštuju dovoljno svoje institucije.
Sada, ako referišemo na film, a onda generalno i na ovu našu priču, gdje je radnička klasa danas i kakav je njen položaj? Da li je život radničke klase borba, postoji li uopšte?
Djeluje da je radnička klasa mrtva i da više ne postoji, meni makar. Svakako, ne može da se govori o klasi, iako radnici postoje. Ta bitka je kod nas izgubljena kada su radnici, dok se raspadala Jugoslavija, odlučili da se povežu po nacionalnom, a ne po klasnom ključu. Tu nastaje problem i mi zato sad više nemamo radničku klasu. Generalno se u svijetu sve više govori o tom prekarijatu, o ljudima koji imaju privremene i povremene poslove i neizvjesnu budućnost.
Ako je radnička klasa mrtva, da li onda postoje industrijski gradovi? Ima li nade i budućnosti za njih i njihovu obnovu nakon tranzicije, privatizacije ili pak uništenja svega što je takav neki grad držalo živim i životnim? Vaš film govori upravo o sudbini jednog takvog centra, nekadašnjeg giganta...
Da, moj film se dešava u jednom takvom gradiću gdje je fabrika umrla i javlja se još jedan problem, a koji je vezan za zelenu agendu u toj perspektivi. Smatram da na Zapadu u budućnosti neće postojati ta teška industrija koja zagađuje, osim možda u nekom dijelu koji je predviđen konkretno za to, a to bi mogao da bude dio Balkana, tipa Srbija. Generalno u Evropi, Americi i uopšte u zapadnjačkom svijetu, budućnost je ta zelena agenda, što podrazumijeva gašenje teške industrije i uopšte kao industrije koja zagađuje. Gašenje fabrika kod nas je opet vezano za strani i interes stranog kapitala, uvozničkih lobija, iako smo mi krivi koliko smo krivi i to je jasno.
Kad smo kod toga, kako gledate na pitanje rudarenja litijuma u Srbiji, a čemu je Njemačka dala podršku ljetos? Iako su protesti usljed pada nadstrešnice na novosadskoj stanici možda zasjenili to pitanje, ono je još aktuelno. Tome svjedoči i skorašnja situacija u opštini Bogatić gdje je grupa poljoprivrednika i mještana upala u lokalnu skupštinu gdje je trebalo da bude održana javna rasprava o prostornom planu opštine i o istraživanju litijuma, kako bi se u tom kraju obezbijedili uslovi za otvaranje rudnika...
Njemački kancelar je došao u Beograd i potpisan je taj ugovor ili pismo o namjerama, svejedno, o eksploatisanju rudnih bogatstava u Srbiji. To nas vraća na onu priču koja je perspektiva Srbije i za šta je Srbija predviđena ili planirana u budućnosti - da li će da bude skladište otpada, uranijuma, rudarska kolonija … sve to je moguće, vidjećemo... Dosta je komplikovana tema, a meni se ponekad čini da se ne radi o sukobu da li će se kopati ili ne, nego o sukobu oko toga ko će da kopa. Složena je igra, ali ono što je hrabro jeste što je dosta ljudi i ranije u Srbiji izašlo na ulice. Ta perspektiva je jako važna i svijest ljudi da se to ne smije dozvoliti. Ostaje nam da vidimo šta će biti. Ja sam, iskreno, optimističan.
U Srbiji postoji ta kultura protesta, bunta, čemu i sada svjedočimo... U Crnoj Gori se tek povremeno javi, ali u posljednje vrijeme širom regiona takvih slučajeva sve je više...
Ljudi su razočarani zato što su često bili izmanipulisani ili zloupotrijebljeni, a njihova nadanja i očekivanja iznevjerena. Mnogi su izgubili vjeru, ali ima onih mladih koji su spremni da se bore i, pokazuje se, ljudi opet imaju snage da izađu na ulice. Ja se nadam da će uspjeti u svojim ciljevima.
Kako je ljubav u savremenom svijetu skrajnuta i gurnuta na marginu
Kakvi su planovi za naredni film?
Moj naredni film je takođe dugometražni, igrani i zove se “Ljubavna soba”. Radnja se dešava u zatvoru, u tim sobama gdje zatvorenicima dozvoljavaju da primaju posjete i da imaju seksualne odnose. Za razliku od mojih prethodnih filmova, to će biti jedan kamerni film gdje u većini scena imamo dva glumca. Ta ljubavna soba je mikrokosmos kroz koji se provlače ti parovi, pet ili šest njih. U tom mikrokosmosu se reflektuju sva ta bitna društvena pitanja, vezana ne samo za naš region, nego uopšte za čovječanstvo. To je film i o tome kako je ljubav u savremenom svijetu skrajnuta i gurnuta na marginu. Izazov mi je da taj film bude zanimljiv, dinamičan, a da se dešava u tom jednom skučenom, malom prostoru, dakle u ljubavnoj sobi.
Da li je teško doći do novca i finansija za film?
Čini mi se da mi je sada malo lakše nego ranije, jer je “Život i smrt porno bande” vremenom stekao kultni status. Tako sam krajem 2023. dobio sredstva od Filmskog centra Srbije, a uz to su sad i konkursi češći, što znači da je ipak bolje nego ranije, jer očigledno ima više para, mada još uvijek nedovoljno kada se pogleda koliko dobijaju filmovi pojedinačno. Kada je moj novi film u pitanju, sebi sam malo olakšao, jer je jednostavniji za produkciju pa nisam prinuđen da idem u koprodukcije i mislim da mogu brže da ga snimim.
Bonus video:
