Šta se dešava s figurom kada više ne predstavlja? Šta biva s oblikom kada se prestane obraćati očima i počne govoriti duši?
Desi se tišina. Desi se prostor u kojem figura više ne pripada simbolici, već čistom prisustvu. Prostor u kojem ne traži tumačenje, jer je već cjelovita u svojoj ranjivoj pojavnosti. I baš tu, u tom prostoru izvan jezika, rađa se Vrijeme monstruma - ne kao vrijeme straha, već kao vrijeme istine o krhkosti čovjeka u savremenosti.
Ko su ti tihi stanovnici papira? Zašto njihova nepomičnost odzvanja više od pokreta?
Oni nisu prikazi djece, niti reprezentacije mladosti. Oni su stanje. Oni su zatečenost između početka i svijesti o početku. U tom međuprostoru, koji ne pripada ni prošlom ni budućem, tijela Vlatke Vujošević stoje kao misaoni objekti: oblikovani iz materijala prolaznog, a sačinjeni da traju kroz prisustvo. Svaka figura, izrađena iz slojeva recikliranog papira, sadrži više od onoga što je prikazano. Njeno tkivo je sazdano od ostataka - kao što je čovjek sačinjen od fragmenata sjećanja, nedovršenih pokušaja i neizgovorenih pitanja.
Zbog čega papir? I kako papir, sam po sebi krhak, postaje temelj tišine?
Papir nije izabran iz slabosti. On je ovdje uzdignut u status esencijalne supstance - ne zbog svoje lomljivosti, već zbog svoje sposobnosti da zadrži trag, da primi formu bez otpora, da bude posrednik između zamisli i opipljivog. U njegovim slojevima prebiva tihi otpor - ne bunt, ne destrukcija - već otpornost koja se temelji na sabranosti. Papir ovdje ne simbolizuje, već postaje nosilac prisutnosti: kao list koji nije ispisan, a već govori.
Postoji li komunikacija među figurama? Ili među njima stoji praznina?
Praznina među figurama nije distanca, već prostor sabranosti. To nije odsustvo odnosa, već mogućnost unutrašnje refleksije svakog bića za sebe. Svaka figura nosi svoj trenutak zatečenosti, ali njihova međusobna šutnja ne dijeli ih, već povezuje kroz univerzalnu tišinu. To je tišina koja ne odvaja, već povezuje dublje od svakog izgovorenog jezika - kao unutrašnja sabranost koja nije upućena nikome, a istovremeno se odnosi na sve.
Kakvo je to vrijeme koje Vlatka Vujošević naziva “vremenom monstruma”?
To nije vrijeme zastrašujućih pojava. To je vrijeme izvan poretka, vrijeme koje nije uhvatilo korijen ni u starom ni u novom. Vrijeme koje još ne zna za koju vrijednost da se opredijeli. U tom intervalu, dok svijet traži oslonac, rađaju se figure koje ne pripadaju konvenciji - ne zato što su drugačije, već zato što ne pristaju da budu jednoznačne. One nisu deformacije, nisu simboli prijetnje - one su mogućnosti. One su izraz vremena koje ne želi da bude definisano spolja, već oblikovano iznutra.
A gdje je čovjek u svemu tome? Gdje je posmatrač?
Čovjek više nije onaj koji tumači. On je onaj koji prisustvuje. Izložba “Vrijeme monstruma” ne poziva da se figura pogleda spolja, već da se osjeti iznutra. Posmatrač nije izdvojen od tih figura - on stoji među njima, u istom vremenskom sloju, jednako zatečen. On je saputnik. Njegova uloga nije da razumije, već da bude tu - kao tiho svjedočanstvo postojanja, među figurama koje ostaju u tišini, a govore o najdubljoj istini.
Zašto ove figure ne gledaju nazad? Zašto njihov pogled ne traži susret?
Zato što on nije potreban. Njihova zatvorenost nije odbijanje, već sabranost. One ne traže potvrdu izvana, jer je njihovo prisustvo već istina. Gledati ih znači suočiti se s vlastitom potrebom za značenjem, a ne s njihovim zahtjevom da budu shvaćene. One su već potpune, bez objašnjenja. I u tome leži njihova snaga - u nepostojanju potrebe da budu više nego što jesu.
Šta nas uči ova tišina?
Uči nas kako da čujemo bez zvuka. Kako da posmatramo bez interpretacije. Kako da priznamo postojanje bez traženja svrhe. To je znanje koje se ne prenosi riječima, već prisustvom. I u tom učenju, posmatrač se ne uzvisuje nad djelom, već se približava sebi. Umjetnost više nije prostor za dokazivanje intelekta, već prostor za osjećanje života u njegovoj najtišoj formi.
Da li monstrum ovdje simbolizuje strah? Ili nešto drugo?
Monstrum nije ono što prijeti. On je ono što je van očekivanog. U djelima Vlatke Vujošević, monstrum postaje figura istinitosti - ona koja nije prilagođena, nije definisana, nije “prava” po nekom standardu. U tome leži njegova ljepota: on nije suprotnost idealu, već svjedok kompleksnosti bića. U svijetu koji želi jasan narativ, jasnu poruku, jasnu formu - monstrum stoji kao prijedlog slobode. Slobode da se bude ono što nema ime.
Kakva je priroda prostora ove izložbe?
To nije galerija ispunjena djelima. To je unutrašnji prostor proširen u spoljašnji svijet. Tu se ne izlaže forma, već stanje. Ne prikazuje se umjetnost, već se omogućava osjećaj. Zidovi ne nose slike, već čuvaju tišinu. Pod ne podržava skulpture, već omogućava da stanu na tlo između svijeta i sna. Taj prostor nije institucionalni okvir, već arhitektura iskustva - mjesto u kojem se tišina ne posmatra, nego proživljava.
I na kraju, šta ostaje kada napustimo prostor izložbe?
Ostaje pitanje. Ne pitanje značenja, već pitanje prisustva. Da li smo zaista stajali među tim figurama? Ili smo stajali među vlastitim sjenkama? Da li je papir oblikovao njih, ili je oblikovao nas? U toj tišini, nešto u nama se ne vraća isto. Jer onaj ko jednom vidi tišinu u papiru, više nikada ne traži značenje u buci.
(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)
Bonus video:
