Jelena Mašnić (J.M.), u svom komentaru pravi istu grešku koja se pravi i u njenoj knjizi: mutatio elenchi: ona ne govori o mojoj kritici knjige o motivaciji postignuća (MOP) nego o meni lično i, pri tom, grdno izmišlja - govori netačne stvari. Kakav sam ja profesor o tome govore studentske evaluacije, a one su uvijek bile veoma dobre - i uvijek će biti - to je prvo; drugo, ja nisam ni hronični alkoholičar niti sam ludak; što se J.M. tiče, ne znam šta da vam kažem s obzirom da toliko izmišljati nije izraz mentalnog zdravlja; ali kako to nije moj naročiti problem ja bih rekao da bi takva osoba trebala da ide i pred Etičku komisiju Udruženja psihologa i pred Etičku komisiju Univerziteta zbog nekoliko nedopustivih stvari koje je napisala o meni. Njena odgovornost nije moje mentalno zdravlje nego njena i knjiga Ratka Dunđerovića (R.D) koju sam prikazao: može li J.M. to da shvati?
Inače, kad me J.M. vuče za jezik, posle jedne krize na studijama psihologije, studenti su, bili formirali udruženje Virtus/Vrlina i znali su me kao šefa odsjeka pozvati na njihove sastanke na kojima je bilo riječi o predmetima, profesorima i asistentima i rekli su da Jelena Mašnić ne zna ništa iz predmeta iz kojeg drži vježbe. To možete provjeriti kod onih studenata što blistaju na fotografijama iz doba krize i borbe za nastavu: eno ih na hodniku za psihologiju. Da li je i sad sa J.M. tako, ja, ne znam.
Moja akademska biografija? Skromna je, svakako, ali mislim da je za J.M. i R.D. nedostižna. Uzmimo moj magistarski rad o MOP-u, u pravom smislu tog pojma i njegovu povezanost sa teorijom otvorenog /zatvorenog društva. Iz perspektive takve teme ja na primjer vrlo stručno znam i šta je “psihologija” koju u svom dopisu prosipa J.M. kad piše: “sigurno je da smo mnogi odgovorni što predmetni kritizerski rukopisi umjesto da se nađu u postupku psihijatrijske analize bivaju predmet rasprave po dnevnim novinama”: vidi se ovdje, pored grubog birokratskog stila, još i duh plemenske odmazde, hajke i poziva na linč, vidi se nagon za progonom čovjeka iz kolektiva, iz plemena, iz čopora, osjeća se, uz to i jeza BiH iz njenih najgorih vremena o kojima znamo još iz djela Andrića i Selimovića, a imamo i puno primjera iz komunističke i post-komunističke BiH - kao što se osjeća i Crna Gora iz filmova Živka Nikolića i romana Mihaila Lalića.
No, dobro, sve i da me hospitalizuju i stave na elektro šokove, kao što J.M. sugeriše, ili me zatvore u tamnicu, ja ne vidim da se pomoću toga knjiga o kojoj se ovdje radi može imalo popraviti. A ona je stvarno takva kako sam napisao, i kao takva, ne može da zastari kao što ne mogu (da se malo našalimo) ni “Načela psihologije” Viljema Džejmsa; deset godina je za takvu knjigu samo jedan tren. Duh knjige koju smo prikazali i, bez lažne skromnosti, kritički je razorili duh je, međutim, koji se ne da, nego nastavlja pa kaže: “A najbitnije mi je da nauka preživi kvazi naučnu retoriku i sve rijaliti koncepte naše svakodnevice”, to kaže autorica dopisa kao da zna šta je nauka a šta kvazinaučna retorika: iako možda nije lijepo, moram podsjetiti da je J.M. sve svoje diplome stekla na Palama (Univerzitet Istočno Sarajevo) što se vidi i po knjizi o MOP-u i po novijem dopisu koji smo dobili te da joj više rezerve prema sebi i svojim znanjima (koliko ih već ima) ne bi nimalo škodilo; kad kažem Pale /Istočno Sarajevo ne mislim ništa šovinistički nego mislim na listu svjetskih univerziteta na kojoj su Pale/ Univerzitet Istočno Sarajevo na vrlo lošem mjestu; doduše, ne škodi takva rezerva ni kad studirate u Beču i na Harvardu. A posebno da bude oprezna sa stručnim terminima jer ih ne razumije dobro.
Prebacuje mi se da nemam poštovanja prema velikim naučnicima, velikim recenzentima i dekanima. Ajde da bacimo jedan pogled na njih. Pri tome ćemo upotrijebiti jedan metod (Holland, N.,: The Dinamics of Literary responce) koji se koristi napr. pri analizi književnih testova i koji je veoma dobar za analizu posebnih tema, ma koje vrste one bile, da bismo iz njih izveli jednu centralnu/ključnu. Uzmimo sljedeće velikane: 1. prvog recenzenta “Motivacije postignuća u organizacijama” - i njegovu temu: kosmička sociologija. 2. predsjedavajućeg na promociji knjige o MOP-u čija je ključna tema “Nebo nam je granica”.
Šta možemo da odatle izvedemo? Zasad ništa sem da nas ove teme okreću prema gore, treba nam barem još jedna tema - i evo je: 3. “Psihologija balkanskih stradanja” (R. Dunđerović). Šta sad možemo da izvedemo: 1 + 2 + 3 = “nebeski narod”: to je ključna tema koja, znali oni to ili ne ujedinjuje navedene velikane; ona se u regionu pojavila osamdesetih: to je tema koja je pod novim nazivom obnovila /oživjela staru temu “izabranog naroda”: da li je ovdje u pitanju srpski, crnogorski, bosanski, hrvatski itd. narod, dakle, narod sa hiljadu godina državnosti, to je potpuno svejedno: riječ je o tome da se na ovaj način podigne nacionalni narcizam i napušti nauka. Da li su naši velikani nacionalisti? Ne moraju biti, nije ni važno, ali, svakako, oni su instrumentalisti koji su izvježbani da, napr, temu izabranih naroda i njene varijacije koriste u svoje svrhe, spahijske i ostale. Svakako ste primijetili koliko kmetovske odanosti pokazuje J.M. prema R.D, njenom “profesoru, prijatelju i mentoru” sa Pala.
Poveo me nekom prilikom bio Dunđerović na njegove Pale, u neku doktorsku komisiju; moglo je to i da se nastavi unedogled ali ja nijesam htio više. I da vam otvoreno kažem, u to vrijeme su studije psihologije u Nikšiću bile osjetno bolje od onih na Palama. Kad se pojavila knjiga “Motivacija postignuća u organizacijama” ta je prednost međutim ozbiljno ugrožena: zato sam tu knjigu toliko detaljno prikazao i, bez lažne skromnosti, nimalo destruktivno nego i teorijski i logički i pragmatički, potpuno je razorio. O tome treba da se izjasne i njen prvi i njen drugi autor (a mogu i recenzenti), umjesto što se izjašnjavaju o meni.
“Kako psihologiju u Crnoj Gori zaštititi od napasti”: ovaj naslov predstavlja svojevrstan “omaž” Baji Bajiću predratnom, ratnom i poslijeratnom profesoru psihologije na Beogradskom Univerzitetu, profesoru mojih profesora kojeg, nažalost, nikada nijesam upoznao lično, ali sam upoznao legendu o njemu koja je dugo iza njega ostala na Fakultetu. Tokom drugog svjetskog rata, pod njemačkom okupacijom, prof, Bajić odbija da mentoriše doktorat jednog nacističkog oficira/foksdojčera koji je u obrazloženju teme naveo da će cilj njegovih istraživanja biti da dokaže intelektualnu superiornost Germana nad Slovenima; poslije rata, kad komunističke vlasti daju instrukciju da profesori što više citiraju Marksa, prof. Bajić, redovno ulazi u slušaonicu uz pozdrav: “Dobar dan, kao što bi rekao Marks.” Taj profesor, koji je očigledno imao karaktera, znao je, veli priča, da često kaže i ovo: “Nisam ja ovde samo zato da tumačim nauku nego i da je branim od napasti.”
NE PROPUSTITE
Bonus video:
