Pričala je, a publika je slušala. Čak se i tišina umirila da je bolje čuje. Gutala je suze, ne i emocije, a publika ih je pustila da same idu. Smijali su se zajedno, jer smijeh liječi, ali i oslobađa. Otkrili su toliko toga o njoj, osjetili još više, a sebe pronašli najviše. Nije djelila lekcije života, nego život, nije pričala o sebi i porodici da bi se pred publikom razotkrila, nego da bi im dala dio sebe. Nije savjetovala kako da postanu dobri, već kako da budu bolji od onoga što jesu. Smjelo je pozivala na revoluciju, a od oružja tražila da se ponese samo srce. Zna da čovjek dobija i onda kada gubi, jer dobro je...Dobro je biti čovjek, biti dobar, živjeti život, biti Brankica Damjanović.
„Svakoga dana, usred noći, u zoru, ja kopam po dubinama svoga bića tražeći misao, riječ i dijelo koje će mi pomoći da razumijem. Sebe. I druge“, zapisala je u knjizi „Dobro je“ koju je objavila 2014. godine i koja je doživjela 25 izdanja.
Zahvaljujući književnici Savi Radulović i Art klubu „Prvo pismo“ u Nikšiću je organizovano veče sa Brankicom Damjanović. Publika i autorka deset knjiga, među kojima su i šest zbirki kratkih priča, „kopali su po dubinama svoga bića“ – neko glasno, riječima, a neko tiho, mislima.
„Ime Brankice Damjanović odavno je postalo brend. Njene misli, poput metka, šire se internet mrežama i osvajaju publiku diskrecionim statusima koji se pamte...Bavila se novinarstvom dvije decenije i onda, poput svih istinskih pisaca, napustila posao i počela se baviti sobom“, kazala je Radulović, koja je bila moderatorka večeri.
Damjanović je pričala o introvertnoj djevojčici, djevojci, ženi, koja je nakon 20 godina bavljenja poslom koji od vas traži cijelog sebe, rekla: „Dosta je. Ne želim više da budem izložena jer mi to ne prija“.
Kad joj je postalo dovoljno dosadno, savjet je dobila od brata, postala je kreativna, počela je da piše i ponovo je, ovoga puta na drugi način, postala izložena.
Kada se izmirila sa sobom i sudbinom, kada je tugu prihvatila, a sreću zagrlila, kada je shvatila da sve porodične tragedije koje je doživjela su samo sastavni dio života kome mora i želi da vjeruje, počela je da živi. I da piše. Refleksiju duše prenijela je na papir, pustila, kako reče, zaleđene suze iz djetinjstva da se iskapaju i shvatila da život ide dalje – sa snovima, ili bez njih. Tek, kako je ispričala, kada su snovi počeli da se ostvaruju shvatila je da oni nijesu bili uništeni, nego samo prekinuti i ostvareni onda kada je život odlučio da je nakon tuge nagradi srećom. Pričala je Damjanović i o gubitku zavičaja i rađanju novog, o ljudima koji su joj donijeli radost i zbog kojih je zavoljela nove gradove, o tome kako su je pojedini slučajni ili namjerni susreti i sjećanja podstakli da napiše knjige.
„Liječim se ovim što radim. Pisala sam onda kada mi nije bilo dobro. To je bila moja slamka spasa, nešto za šta sam se držala i intuitivno znala da mora da postoji smisao u svemu ovome. I postoji. Još nijesam dobila sve odgovore, ali se pokazuje. Odgovori su stizali“, kazala je književnica koju je životni i profesionalni put vodio od rodne Prištine, preko Pirota, do Beograda.
Piroćancima se odužila prvom knjigom „(M)učenje jezika“, da bi nedugo zatim napisala i knjigu o njegovanju fizičkog i mentalnog zdravlja, „Natura sanat“. Sinu je za punoljetstvo poklonila knjigu, „Moj sin Jovan“, a i kćerka se izborila da dobije svoju knjigu, „Kći“. Te su joj knjige, kako je kazala Damjanović, najdraže i iako nije bilo u planu da postane književnica, ona i dalje piše i čeka da kratke priče malo „odmore“ i dozvole joj da napiše roman koji odavno najavljuje.
„Svakoga dana poklanjam sebi časove tišine i samoće, jer to je ono što je za mene nasušno. Omiljena mi je krilatica Vladana Desnice: ’Podaj mi Gospode dnevni obrok samoće’. Ta samoća je potrebna čovjeku da vidi kuda ide, dokle je stigao, šta radi, čemu stremi, ko je“, kazala je književnica koja je od oca naučila da je prijatelj onaj ko ulazi u kuću, a od kćerke da i u virtuelnom svijetu, na društvenim mrežama, postoje prijatelji.
Iako je u početku bila skeptična prema takvoj vrsti prijateljstva, shvatila je da i u virtuelnom svijetu iza svega stoji čovjek i zahvaljujući društvenim mrežama stekla je nove prijatelje, ali i novu nadu da ono što piše dotiče ljude i da je „dobro svjetlost života“.
„Moramo shvatiti koliko smo važni jedni drugima i moramo da osvijestimo sebe i ljude oko sebe“, poručila je.
Za kraj večeri, ali i početak novog druženja, jer publika i ona su se „našli“, bili su na „istim talasnim dužinama“, imala je i nekoliko savjeta.
„Moramo biti budni u životu. Uglavnom nijesmo, kao da naš život prolazi pored nas. Druga stvar je da moramo biti iskreni, jer čini mi se da smo danas sve manje iskreni prema sebi. Zatrpavamo ono što nam je zaista važno da bi sliku o sebi učinili blistavom u očima drugih, a to šta mi stvarno osjećamo kao da nije važno. Treća stvar je da se ne upoređujemo. Isidora Sekulić je predivno rekla: ’To što drugi ima, nije ono što ja nemam, već ono što meni nije dato’. Imajmo vremena jedni za druge, imajmo strpljenja jedni s drugima – ljudi smo i svima nam je manje-više isto potrebno“, zaključila je književnica čije rečenice se često citiraju.
„Volim ljude koji mirišu na čisto. Kad progovore“.
Volim...
Bonus video:
