Prkos normama, otvorenost prilikama, autentičnost, dosljednost, kreativnost, vizionarstvo - samo su neki od atributa koji idu uz pank damu Odile Decq. Arhitektica koja istinski osjeća čovjeka i prostor, odstupa od uobičajenog, teži konstruktivnom, interaktivnom, originalnom, Decq je i umjetnica i dizajnerka rijetkog senzibiliteta koji je svijet odavno prepoznao, ali, čini se, još nije usvojio, a kamoli primijenio.
Njena arhitektura nije samo prostor, već i stav: protiv uniformisanosti, protiv birokratizacije svakodnevice, protiv konformizma. Decq, bez obzira na trendove, koji sve češće brišu granice između privatnog i javnog, fizičkog i digitalnog, korisnog i iskorišćenog, funkcionalnog i profiterskog, ostaje dosljedna borbi za slobodu izraza, slobodu arhitekture, čovjeka, umjetnosti i života. Kritikuje ono što naziva “airbnb-izacijom” svijeta, odnosno sterilizaciju gradova i osjećaja, te zamjenu iskustva algoritmom istosti.
Odile Decq promišlja arhitekturu kao kreativnu, filozofsku, ali i društveno-političku praksu, ne zato što zastupa određenu ideologiju, već zato što oblikuje način na koji živimo, krećemo se, razvijamo ili osjećamo. Njeni prostori provociraju radoznalost i pozivaju na akciju, dok se nerijetko poigravaju sa stvarnošću i onim što je očekivano. Iz otpora prema zvaničnoj, institucionalnizovanoj školi i znanju, osnovala je vlastitu, alternativnu školu arhitekture. Decq ne pristaje na pojednostavljenost, na dosadu, na predložak, već svaki projekat nosi neku vrstu pobune i provokacije uma i emocije čovjeka.
Sve to je predstavljeno i crnogorskoj publici na velikoj samostalnoj izložbi Odile Decq u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG) u Podgorici, koja prikazuje njeno stvaralaštvo kao uzvišenu i jedinstvenu umjetnost za sebe. Izložba “Beyond the Looking Glass”, čija je kustoskinja Blanka Marković, o kojoj Decq ima samo riječi hvale, u Dvorcu Petrovića u parku Kruševac, poziva posjetioce da i sami preispitaju prostore koji nas okružuju, reflektujući hrabriji i slobodniji svijet. Upečatljiv industrijski pristup, ali i fluidnost forme, te minimalizam u kontrastu sa monumentalnim, uz dominaciju crvene, crne i bijele, odaju utisak moći, snage, strasti i savremene elegancije sa primjesom razigrane futurističke bajke, promišljeno i slojevito pomjerajući granice - umjetnosti, prostora, galerije, misli.
U okviru izložbe francuske arhitektice, jedan od segmenata postavke je i instalacija u parku Kruševac, dizajnirana posebno za izložbu u MSUCG, čiji ostaje dio kolekcije, podsjećaju iz Muzeja. Izložba jedne od najupečatljivijih figura savremene arhitekture otvorena je u Podgorici do osmog juna, ulaz je besplatan prve srijede u mjesecu, a promocija kataloga najavljena je za 16. maj.
U intervjuu za “Vijesti”, Odile Decq govori povodom izložbe “Beyond the Looking Glass”, ali je spektar tema mnogo širi - od arhitekture kao osnove svega, refleksija savremenog svijeta, suštine umjetnosti, do sopstvenih početaka i borbe, ali i položaja žena, te neprekidne borbe za ravnopravnost. Konstatuje da je i sama žrtva takozvanog “kancelovanja”, da je često percipiraju kao buntovnicu samo zato što njeguje sopstvenu i slobodu kreacije i stvaralaštva, prisjeća se prestižne nagrade Zlatni lav koju je osvojila na Bijenalu arhitekture u Veneciji, komentariše tu manifestaciju danas, a prenosi i svoje utiske sa izložbe i iz Crne Gore...
Raznovrstan rad i ogromni opus djelimično ste predstavili crnogorskoj publici na izložbi “Beyond the Looking Glass”. Kako ste koncipirali izložbu i odabrali djela koja ćete predstaviti?
Tako je, naravno da nisam sve prikazala, to bi bilo nemoguće. Ovo nije retrospektiva, ili nešto slično, već samo dio rada koji je za mene važan, jer se povezuje sa drugim disciplinama, a ovdje se radi o arhitekturi, umjetnosti i dizajnu. Imamo tri dijela izložbe koji čine: tri tipa stambenih kuća koji su predstavljeni u jednoj prostoriji, zatim tri muzejska projekta u drugoj, kao i toranj Antares u Barseloni, izložen u svojoj sobi... Time želim da izrazim sve ono što mogu i što volim da radim. Na kraju, dizajn je ponekad povezan sa projektom, a ponekad ne. Na primjer, ovom prilikom je izložena i lampa koju je kompanija “Luce Plan” iz Italije zatražila od mene da dizajniram. Svakako, postoje i druge lampe koje sam uradila za jedan restoran u Barseloni. Tu je i sto koji sam dizajnirala specijalno za ovu izložbu, kao i dvije instalacije, ali i crteži, skice, fotografije...
Betonska instalacija “Seating in the Air” smještena je u parku, a druga je u Dvorcu?
Tako je. Treba imati na umu da su to potpuno različiti radovi. U parku je skulptura zamišljena tako da vas izaziva, na način da se možete popeti na nju, sjedeti, ležati, igrati se. Tako sam je zamislila upravo iz razloga što su skulpture obično takve da samo kružite oko njih i gledate ih. Željela sam da ovo bude skulptura koja može da postane interaktivna, humanistička.
A druga, instalacija “Flying Squares”?
Ona potiče od crteža koji sam ranije uradila, pri čemu sam proširila linije crteža da bih stvorila prostor unutar sobe, tako da se može ući u prostor unutar prostora. O takvim stvarima razmišljam...
Prvenstveno arhitektica, dalje i dizajnerka, urbanistkinja, umjetnica… Da li svi ti aspekti Vašeg rada i stvaralaštva zapravo proističu jedan iz drugog, prvenstveno iz arhitekture, vizije i potrebe za stvaralaštvom i kako ste počeli da izlažete?
Arhitektura je za mene disciplina koja je zaista samo obuzela moj život, pa je tako arhitektura postala moj život i moja strast. U isto vrijeme, kada sam bila mlada, bila sam veoma povezana sa umjetnošću - bavila sam se slikarstvom, vajarstvom, crtežom, a onda sam prestala jer nisam imala vremena da se posvetim tome dok sam ulazila u svijet arhitekture trudeći se da postanem arhitektica. Dalje, korak po korak, sve više sam željela da se okrenem i dizajnu, jer sam željela da dodam još jednu dimenziju i način izrade stvari poput namještaja, lampi, raznih drugih predmeta i instalacija… To je učinilo da postanem tražena za izložbe. Sve više volim to, jer je to nešto što mogu relativno lako da radim, ali u isto vrijeme i da izrazim nešto što jeste ili pak nije vezano samo za arhitekturu. Želim da prikažem dio koncepta onoga što mislim o arhitekturi i što je drugačije.
Sjećam se kad me je jedna galerija blizu mog prostora u Parizu zamolila da budem prva autorka koja će tu izložiti svoj rad nakon što su renovirali galeriju. Rekli su mi: “Želimo da nam ti budeš prva nakon renoviranja”. Odgovorila sam da ja nisam umjetnica i da ne mogu da izložim arhitektonske projekte, ali mogu nešto drugo. Gledala sam svoje crteže, a što sam ih više gledala, to sam im se sve više i više vraćala, pa tako sada istražujem svoje crteže sa početka karijere i razmišljam šta bih mogla da uradim sa njima, pokušavajući da napravim objekat. Neki crteži su tu, izloženi zajedno sa skulpturom koja je u centralnoj sobi, a nastala je od crteža koji je iz 90-ih. Takođe sam donijela i neke male crteže, koji na neki način prikazuju njihovu, ali i evoluciju te instalacije. Svakako, iako nisu svi izloženi, možete vidjeti linije koje pokazuju konstrukciju linija prostora, ali nije sve isto, jer je nešto uvijek različito.
Koliko je sve to povezano i sadržano u imenu izložbe? Da li je stvar o refleksiji sebe u ogledalu ili nečemu što se krije iza?
Ovo definitvno nije gledanje u sebe, već gledanje kroz to ogledalo, kao što je Alisa to učinila. Govorim o “Alisi u zemlji čuda”. Volim tu priču o odlasku negdje, kada prođeš kroz ogledalo i nađeš se “s one strane ogledala”. To nije izvrnuti, to je drugi svijet. O tome volim da razgovaram i to volim da objašnjavam, jer sam fascinirana Alisom, kao što sam fascinirana horizontom. Horizont je nešto posebno. Ti si iz Crne Gore i znaš to, more ti je blizu. Ja sam iz Bretanje, pa takođe znam šta je more, tako je i horizont za mene mjesto na koje želiš da odeš, ali nikad ne stigneš. Volim tu ideju. I Alisa je stalno prolazila kroz nešto i otkrivala nešto drugo. Ja volim te dvije strane u svom životu, zato se sve više i igram sa ogledalima u nekim instalacijama.
Šta želite da pružite i probudite kod posjetilaca ove izložbe?
Voljela bih da razumiju da se arhitekte ne bave samo arhitekturom. Arhitektura je umjetnost, globalna umjetnost koja uključuje sve i u isto vrijeme. Kada ste arhitekta, ljudi očekuju, nekada vas i pitaju da li crtate, pravite planove i projekte - naravno. Ali, to nije moj fokus. Moj fokus je da stvorim prostor. Stvaranjem i organizovanjem prostora, ja pravim nešto što je u proporciji sa tijelom, a to je mjesto na koje(m) možete da putujete, gdje možete da trčite, da se igrate, a gdje u isto vrijeme možete i da se povučete, to je mjesto gdje možete da živite. Moj fokus u arhitekturi je da uvijek obezbijedim ljudima prostor u kojem su srećni, gdje se raduju, smiju, gdje mogu slobodno i zadovoljno da hodaju, gdje nisu statični, jer ja nisam statična osoba. Uvijek sam u pokretu. Volim da putujem, da otkrivam, stvaram, a volim i da ljudi otkrivaju i putuju kroz moje zgrade i moj rad.
Slušajući Vas kako govorite o arhitekturi, moram spomenuti da ste osnovali Confluence Institute, kao alternativnu školu arhitekture. Šta ste željeli da prikažete, kažete, naučite putem Vaše škole?
Željela sam da moji studenti nauče arhitekturu. Studiranje arhitekture ne znači studirati nešto da biste postali profesionalci. Kažem im svakog semestra da nisam sigurna da želim da postanu arhitekte, zato što baviti se arhitekturom ne znači postati arhitekta. To je samo razumijevanje discipline koja pomaže da razumijete svijet, a u isto vrijeme pomaže da djelujete u svijetu. Ne znam šta će se desiti sa arhitektama za nekoliko godina zbog AI-a i svega što to donosi, ne znam ni šta će oni raditi, ali sigurna sam da neće praktikovati arhitekturu kao što je ja praktikuјem. To govorim zato što, kada se sjetim svojih početaka, ni ja na pragu karijere nisam praktikovala iste stvari kao što je to slučaj danas. Dakle, to je polje koje se stalno razvija, a sada mašine i algoritmi to mogu da urade umjesto nas… Ne bolje, već drugačije. Zbog svega toga, studenti moraju da razumiju da moraju da misle i o drugim stvarima, pa tako treba da shvate da moraju biti u stanju da manipulišu mašinom, a ne da dozvole da mašina manipuliše njima, što je veoma komplikovano. Arhitektura je briga o ljudima i pomaganje ljudima da žive bolje. To je moj jedini cilj i istinska radost.
Ponekad mi se čini da zaboravljamo na taj aspekt arhitekture.
Nažalost, zaista je tako, i to prilično.
Kako biste onda Vi opisali svijet danas, sa polja arhitekture, kakvi su globalni tokovi, gdje je individualizam i autentičnost lokalnog, kakvi su trendovi, materijali…?
Nije pitanje materijala. Ja volim staklo i čelik, a koristim malo i betona. Ali, sve to nije pitanje materijala, pitanje je tehnike. Nije čak ni pitanje gradnje, jer je arhitektura nešto drugo, arhitektura je umjetnost. Dakle, morate biti sposobni za sve to. Ne radi se samo o projektovanju fasada, dizajniranju nekog objekta, nego zaista o stvaranju i oganizaciji prostora, kao što sam ranije i rekla. Stvaranje nečega što ljudi mogu da osjete, u čemu mogu da uživaju i kada se nađu na ulici, da mogu da pogledaju to nešto i kažu: “Ovo me zanima”, a ponekad i da požele da saznaju šta je unutra. A onda, kada uđu unutra, to postaje jedan sasvim drugi univerzum. Volim da se igram tom idejom preokreta, kao kod Alise... Neke moje prijateljice, nakon što su posjetile tri ili četiri moja objekta, rekle su mi da je zanimljivo, jer su to obično zgrade jednostavnih formi, a sa druge strane, kada uđu unutra, dobiju nešto potpuno drugačije. Tako je, jer volim ljudima da pružim jedan drugi univerzum iznutra, da im pomognem da se osjećaju bolje i da pobjegnu od surovosti svakodnevice.
Da li metropole i turističke atrakcije sve više počinju da liče na jedno isto mjesto ili na svojevrsne konkurente, takmičare u demonstraciji moći, novca, ideologije?
Mene to ne zanima, ja nisam takva arhitektkinja. Napravila sam jedan toranj i drago mi je zbog toga, jer sam stvorila nešto vrlo specifično. U isto vrijeme, ne takmičim se. Jedino što želim jeste da napravim nešto što mogu da kontrolišem, da nadgledam i da budem ponosna na ono što sam uradila. Nije mi cilj da se stalno ponavljam. Napravila sam tri poslovne zgrade i sve su veoma različite, na primjer. Ali sada, ako bi me neko opet pitao da radim poslovnu zgradu, bilo bi mi dosadno, jer već dobro znam to da radim i onda me više ne zanima. Želim da istražujem i da otkrivam nešto novo. Želim da uđem u neku avanturu, da stvaram, dođem do katarze i kažem: “Da, to je arhitektura”. Današnji gradovi su previše isti, gdje god da odete. Kada sam počela da putujem 80-ih godina, iznenađivale su me neke sredine, otkrivala sam specifičnosti u hrani, arhitekturi, zelenim površinama... A sada, kada putujete, svuda vidite istu arhitekturu, iste arhitekte, istu hranu, iste prodavnice, odjeću, brendove, automobile, stilove, predmete, suvenire i tako dalje... Sve je neutralno i neutralizovano… Kao da živite u Airbnb prostoru, jer je Airbnb neutralizovao enterijere stanovanja, ljudi znaju šta da očekuju i znaju da je sistem isti svuda. Za mene je to glupo, jer bih ja, na primjer u Indiji, voljela da živim u nekoj specifičnoj kući koja je zaista indijska, tradicionalna i autentična, a ne u nekom modernom Airbnb prostoru. Isto je i ako odem u Rim ili u Njujork - to bi trebalo da bude potpuno različito. Volim da iskusim razlike, da ih otkrivam, da upoznajem ljude i da se drugačije družim sa ljudima. Zbog toga, između ostalog, toliko putujem. Svakako, mnogo putujem i jer držim predavanja na raznim mjestim, što obožavam, jer želim da otkrivam nove stvari, da upoznam ljude, da otkrijem kako žive, kako se druže za stolom dok jedu. U isto vrijeme, želim da upoznam njihove gradove i vidim kako funkcionišu u svakodnevici.
Ako se sve standardizuje i postaje neutralno, onda ne može ni da se razvija ili da iznenadi?
Tako je. Ja želim rast, želim razvoj, iznenađenja... Želim da otkrijem nešto novo, da doživim avanturu, jer sam avanturista na neki način. Želim autentičnost, specifičnosti, unikatnost….
Jeste li prošetali možda Podgoricom i kakva Vam djeluje?
Nisam imala mnogo vremena za to, ali, koliko sam shvatila, Podgorica je bila uništena tokom Drugog svjetskog rata, pa je zatim obnovljena i nema mnogo zgrada koje su ostale od prije. Ima nekih mjesta sa brojnim barovima, ulica sa prodavnicama... Voljela bih da pronađem nešto specifično. Na primjer, kada sam prvi put došla u zemlje bivšeg Sovjetskog saveza početkom devedesetih, pitala sam ko su novi i vodeći modni dizajneri? Jer sam bila sigurna da tamo nastaje nešto drugačije i više umjetničko, snažnije. To je kao kada otvorite neku zemlju posle duge izolacije, otkrijete da su umjetnici otpor pružali time što su pokušavali da stvaraju nešto snažno, da bi opstali. Isto je i u modi. Tada ste mogli nešto i da otkrijete, ali sada svi rade isto.
Govoreći o modi, ali i o dizajnu, pa i o umjetnosti, da li je teško odolijevati trendovima? Trendovi su brzi, prolazni, promjenjivi, komercijalni, često i nametnuti, a možda je veći izazov pronaći sebe u nekoj vrsti kreativnosti i stalno pomjerati granice?
Meni to nije teško, jer stalno preispitujem ono što radim. Na primjer, kompanija sa kojom sarađujem već nekoliko godina zamolila me je da dizajniram luster. Pitala sam se šta je zapravo luster… Luster je nekada bio u hramovima, crkvama, velikim kućama, konstrukcija sa plafona sa mnoštvom svijećama koje vise u vazduhu. Rekla sam sebi, u redu, to ću i napraviti. I bio je to luster sa svijećama. Kada sam prvi put došla da predstavim prototip, CEO kompanije je bio sa mnom i rekao mi je: “Stani, jesi li sigurna da si htjela da uradiš baš to?”, zbog čega sam bila iznenađena i pitala ga zašto me uopšte to pita. “Zato što je toliko drugačije od svega što si radila ranije”, odgovorio mi je, da bih mu rekla: “Ali, tražili ste luster - dala sam vam luster”. I to je pravi luster, za razliku od dizajnerskih lampi koje sam ranije radila. Jednostavno - luster.
Luster, ali na Vaš način?
Naravno.
Današnji gradovi su previše isti, gdje god da odete. Kada sam počela da putujem 80-ih godina, iznenađivale su me neke sredine, otkrivala sam specifičnosti u hrani, arhitekturi, zelenim površinama... A sada, kada putujete, svuda vidite istu arhitekturu, iste arhitekte, istu hranu, iste prodavnice, odjeću, brendove, automobile, stilove, predmete, suvenire i tako dalje... Sve je neutralno i neutralizovano… Kao da živite u Airbnb prostoru, jer je Airbnb neutralizovao enterijere stanovanja, ljudi znaju šta da očekuju i znaju da je sistem isti svuda.
Održali ste predavanje i na našem Univerzitetu, pod nazivom “Globalni univerzum”, a o čemu smo već negdje i govorile. Kako je sve proteklo?
Ono o čemu uvijek govorim je da biti arhitekta/ica ne znači samo crtati planove i raditi stambene ili javne zgrade, već je to jedan globalni univerzum - globalno razumijevanje svijeta, društva, kulture u koju se upisujemo. Dakle, kada radite u tom polju, možete da radite arhitekturu, dizajn, da se posvetite detaljima, da napravite umjetničko djelo - šta god želite. Voljela bih i sama ponekad da dizajniram neku haljinu, kaput, bilo šta, jer znam da sada mogu da radim sve. To je ono o čemu često govorim na predavanjima.
Prkosite normama na svim poljima. Da li Vas zbog toga često predstavljaju kao “buntovnicu” (rebel) i šta bi to zapravo podrazumijevalo?
Više volim da se kaže slobodnomisleća, od slobodne misli, jer biti “buntovnica” je kao da ste i dalje tinejdžerka, tako mi djeluje i zato mi to ne prija previše.
Tu je i izraz “Punk dama”, koji mi se mnogo dopao.
Tako je, i meni se to dopada. Taj opis mi se baš sviđa, moram priznati, jer to sam ja. Čak i kada sam dolazila u Crnu Goru, prilikom presijedanja sa jednog leta na drugi u Beču, jedan čovjek mi je rekao: “Ah, vi ste gotičarka”. Da, jesam, znam to i sama… Vrlo mi je čudno kako se ljudi međusobno klasifikuju tako lako... Da, logično je da sada već znam da sam drugačija i da izgledam drugačije od ostalih, ali zar nije poenta upravo to - da svi budemo ono što jesmo i ono što osjećamo da jesmo? A zapravo, te razlike ne bi trebalo da nas udaljavaju...
Koliko je važna sloboda ličnog izraza, na bilo kom polju?
Mnogo! Jednostavno moraš da izraziš sebe nekako, imaš tu potrebu. Ja to radim već mnogo godina, toliko dugo da sam i zaboravila kada sam počela i ne osjećam se drugačijom zbog toga, samo se osjećam svojom i ponašam se onako kakva ja jesam. U isto vrijeme, da se vratim na prethodno pitanje, nisam buntovnica, ali uvijek preispitujem sve što mi se kaže. Uvijek. Nikada ne vjerujem odmah u sve. Kada mi neko kaže: “To ne možeš da radiš”, odmah pitam “Zašto?”. Kada mi neko odgovori “Zato što je tako propisano”, ja uzvratim: “Zašto su takvi propisi?”... Jer, i ako jeste napisano to nešto, možda je moglo biti napisano i drugačije. U suštini, moraš da preispituješ sve i da tražiš način da se provučeš kroz regulative i pronađeš svoj put. U suprotnom, bićeš zarobljena i svijet će postati homogeno mjesto - isti za sve. I to će biti samo rezultat onoga što se danas dešava u svijetu - bijeli muškarac, svuda. Ja to ne želim.
Djeluje kao da većina priželjkuje masu istih kojima je lako upravljati, spram zajednice individua koju čine pojedinci koji razmišljaju svojom glavom, bilo da se radi o modi, politici, ekonomiji, aktivizmu… Je li baš zbog toga danas bitnije nego ikad imati, sačuvati i iznositi svoje mišljenje, bilo u umjetnosti, na ulici, na protestima, u profesiji?
Tako je, kao da niko ne smije da ima svoje mišljenje, svoj stav! Ne znam zašto je to tako i zašto je to poželjno danas. Izuzetno je važno imati stav! Zato i smatram da su srpski studenti danas jedan od primjera hrabrosti. Veoma je hrabro to što oni rade mjesecima i mjesecima, jer izražavaju nešto. Trude se da se izraze i da ukažu na nešto! Isto je i sa studentkinjama u Iranu ili nekim siromašnim ženama u Avganistanu. Kada si previše potlačen, u jednom trenutku eksplodiraš i kažeš: “Ne, ne želim to”. A onda, ako to ne želiš, moraš da opišeš šta želiš. Danas su svi veoma ušuškani, svi imaju isti način razmišljanja, isti način života. Roditelji ti daju neki novac, odeš da studiraš na univerzitet, udobno ti je, komforno i to je to. Ne, to nije to.
Kakav je slučaj sa Vama? Kako je došlo do tog jasnog i glasnog stava?
Ja nikada nisam imala udoban život, niti sam željela udoban život. Kada sam bila dijete, nismo bili bogati, pa ni kasnije. Morala sam da radim da bih platila svoje studije, tako da sam puno radila. Za mene je bilo neophodno da izrazim sebe, jer mi niko nije pomagao. A uz to, i zato što sam žena. Jer, kad si žena, kako u ovoj oblasti, ali i u mnogim drugima, niko ti ništa ne daje, ništa da bi mogla da napreduješ. Uvijek postoji taj plafon, to stakleno zvono iznad tebe, i nikad ne možeš da dosegneš položaj koji želiš. Moraš da se boriš i da se boriš i da se boriš...
I sve to mnogo više, kao žena.
Da, mnogo više i mnogo teže. Kada sam počela karijeru kao arhitektica, mislila sam da dolazi oslobođenje za žene. A sada, 40-45 godina kasnije, ono još uvijek nije došlo.
Kako se boriti za ravnopravnost žena, u arhitekturi, ali i u svim drugim oblastima?
Samo se boriti, bez prestanka. Ne smiješ da prestaneš da radiš to što radiš i da ukazuješ nekome kada govori nešto loše, moraš stalno da reaguješ. Treba reći: “Ne, ne možeš tako da govoriš ili da se ponašaš”, za početak. To je važno. Zato me ljudi oko mene doživljavaju kao “neprijatnu”, jer stalno imam neke primjedbe, odnosno jer se ne slažem s onim što rade, obično bez razmišljanja.
Razumijem i podržavam!
Da, pretpostavljam da znaš i sama da je na Balkanu to veoma teško, ali i u Francuskoj je, to treba znati, u svim oblastima. Bojim se da će biti sve teže, jer se vrijeme “moćnih, bijelih, dominantnih muškaraca”, vraća. To već vidimo i u školama, što je za mene sramota. Mislila sam da je to ostalo iza mene, ali uopšte nije.
Može li se putem umjetnosti ukazati na takve probleme i boriti se protiv takvih sistema?
Umjetnici ponekad mogu da kažu nešto, jer oni izražavaju nešto svojim stvaralaštvom i stavovima, ali moraju da imaju snažne ideje. Znaš, upravo to smo uradili na Venecijanskom bijenalu 2018, mislim da je tada bilo, jer sam prethodne godine predavala na Harvardu, u Bostonu, i jedna mlada dama, mlada arhitektica mi je pisala i rekla: “Razmišljam da uradimo nešto za žene u arhitekturi”, a to je bilo posle #MeToo pokreta... To mi je odmah zazvučalo kao dobra ideja. Kako poznajem mnogo ljudi širom svijeta, predložila sam da organizujemo neku vrstu okupljanja i da onda odlučimo šta da uradimo. Ona je razmišljala o predavanju, nekom događaju u jednoj prostoriji na Venecijanskom bijenalu... Ja sam ispratila Filmski festival u Kanu u tom periodu i mislim da je tamo bilo 50 ili 60 žena iz svih profesija u filmskoj industriji koje su se pojavile na stepenicama ispred festivalske palate i iznijele zajednički stav o tome da žene nisu ravnopravne u toj oblasti. Rekla sam da je upravo to ono što i mi treba da uradimo. Nas 15 iz cijelog svijeta je napisalo tekst, dogovorile smo se i da pozovemo mnogo žena da dođu na Bijenale i skupilo se nas oko 200 na Bijenalu, u Đardinima. Stale smo na klupe i rekle: “Ovo je ono što želimo da kažemo...” i počele da nabrajamo tražeći jednakost. Neki mediji i magazini su pisali o tome, pogotovo anglosaksonski, ali to je bilo to. Sa drude strane, o tome u francuskim medijima nije bilo ni riječi. Ali, i to je komplikovano i kompleksno, znaš i sama. Čim kažeš nešto, a žena si i govoriš jakim tonom i imaš odlučan stav, ljudi kažu: “Ah, ti si malo nervozna” i šta sve onda ide uz to... Da, jesam nervozna, ali zbog toga o čemu govorim!
Danas je jaka i takozvana “kansel” odnosno “kultura otkazivanja”, gdje moćnici, oni koji se pitaju, odlučuju i imaju resurse, lako mogu nekoga pukim ignorisanjem, da ne govorim o drugim načinima, da skrajnu iz vidokruga javnosti…
Ja upravo to osjećam sada u Francuskoj. Van Francuske ne, ali u Francuskoj, da. Osjećam to, i te kako.
Zbog čega?
Ne znam zašto to rade, ali ako oni tako žele - neka ih.
Zahvaljujući svom djelu i svemu što ste uradili, a što stoji uz i iza Vas, možete to da kažete. Vjerujem da nekome ko je na početku karijere, to sigurno ne bi bilo jednostavno… Šta biste im poručili?
Bio je to dugačak proces i nijesam odmah došla do toga gdje sam sada. Znala sam od početka da će se to desiti tek kad ostarim, odnosno da ću tek tada tada imati apsolutnu slobodu da govorim kako hoću. Sada to i radim. Sa druge strane, mladim ženama uvijek kažem da moraju da rade, da se bore i da grade sebe. Ja sam dokazala da je moguće, iako je to dug proces.
Govorili ste o Veneciji, a ja moram da pomenem i Zlatnog lava kojeg ste osvojili na Bijenalu arhitekture 1996. godine. Ta nagrada Vas je još snažnije lansirala ka ovome gdje ste danas. Kako ste Vi doživjeli priznanje i da li se i koliko toga promijenilo nakon Zlatnog lava?
Na početku nisam ni znala da se uopšte dodjeljuje Zlatni lav za arhitekturu, iskreno... Tako da, kada sam ga osvojila, bila sam prilično iznenađena. Davno je to bilo, ali tada sam i shvatila mnoge stvari. Tada mi je prvi put neko iz Francuske, iz institucije koja je organizovala naše predstavljanje na Venecijanskom bijenalu, rekao: “Znaš ko su ti prijatelji, a sada ćeš saznati i ko su ti neprijatelji”. To je bilo tačno i odmah je počelo da se obistinjava.
Kako danas gledate na Bijenale arhitekture u Veneciji?
Venecijansko bijenale arhitekture mi djeluje sve manje i manje zanimljivo. Važno je otići na početku, prisustvovati otvaranju i tim prvim danima, jer tokom prvih dana tamo sretneš brojne prijatelje, dok ono što se izlaže i nije toliko bitno. Niko nema neku jaku poruku koju želi da prenese. Čak i ove godine mi djeluje isto tako... Karlo Rati (kustos Venecijanskog bijenala arhitekture 2025. godine) neće biti srećan zbog ovoga što govorim, ali dobro ga poznajem...
Možemo li onda uopšte govoriti o budućnosti te manifestacije i onoga što bi ona trebalo da predstavlja u arhitekturi?
Svakako da Bijenale arhitekture u Veneciji mora postojati, mora da se održi, ali potreban je neko snažan ko će to preuzeti i jasno kazati i pokazati nešto.
Pratite li Bijenale savremene umjetnosti i šta mislite o savremenoj ili pak konceptualnoj umjetnosti danas u svijetu?
Bijenale savremene umjetnosti nisam posjećivala toliko često. Toga jednostavno ima previše, ali sam bila prve sedmice aprila na velikom Sajmu umjetnosti u Parizu i mogu reći da je zanimljivo, ali opet isto. Ne osjećam suštinu i ne znam gdje je...
Da li je možda problem u vještačkoj inteligenciji koju sve češće koristimo, prilikom čega postajemo lijeni i gubimo kreativnost, ne hranimo je?
Ne, to se još uvijek ne vidi toliko u umjetnosti i arhitekturi, iako se koristi. Pitam se zašto bi arhitekte i umjetnici bili drugačiji od običnih ljudi? Nema razloga, oni su takođe obični ljudi, iako svi nekako očekuju/emo da budu više od toga, da budu snažniji. Ali nije tako... Razmišljam... Važno mi je što si mi postavila ovo pitanje, jer mislim da možda treba da počnem nešto da radim s nekim ljudima, jer je već previše svega. Umorna sam od ovog svijeta, znaš, previše je. Možda zato što sam starija, iako nisam toliko stara, ali samo želim da se borim.
Možda godine i iskustvo nijesu ni presudne u potrebi da se osoba bori, jer su stvari vrlo otvoreno postavljene.
Tako je, sve je već na stolu i sve je moguće. Vidjela sam toliko prilika da se nešto promijeni, a ništa se nije desilo. To je sramota. Zato moramo nešto da pokrenemo, moramo ponovo da se borimo. Ja sam potpuno za to. Nadam se da će me ljudi pratiti kada krenemo… Znaš, bila sam u Italiji prije par sedmica, na nekom događaju i svi arhitekti koji su bili tamo govorili su mi: “Oh, da, Odile, ti si baš jaka”... Da, jesam, ali sam im svakako odgovorila: “Zašto mi to govorite? Budite i vi jaki”... Dalje, srela sam jednu mladu arhitektkinju. Pitala sam je šta radi, na šta mi je rekla da radi u jednom birou kod nekog arhitekte. Kada sam je pitala radi li za sebe odgovorila mi je odrično obrazlažući kako prvo mora da stekne iskustvo… Ja na to nikada nisam ni pomislila, već sam samo odmah počela. Jednostavno je, moraš da kreneš. Uradi to već sjutra, ako ne danas. Otvori svoj biro! U redu, ješćeš samo krompir i godinama će biti jako teško, ali moraš da prihvatiš rizik teškog života, jer, da bi nešto stvorio, ko god da stvara, prije nego što postane priznat i prije nego što uspije da napravi nešto snažno i veliko, mora da jede krompir, da preživljava, da bude siromašan ili šta god. To je taj rizik tvog života, ali na kraju to ima smisla.
Govoreći o tome, možete li uporediti period kada ste Vi počinjali, sumirati kako se sve odvijalo, iako donekle već jeste, i eventualno izdvojiti neki presudni ili posebni projekat?
Što se toga tiče, omiljeni mi je uvijek onaj sljedeći projekat i novi rad. Uvijek. Ne gledam previše unazad, iako sada revidiram svoje crteže, samo kako bih vidjela šta još mogu da uradim. Kada sam počela da radim kao arhitektkinja bilo je vrijeme kada nije bilo mnogo posla za arhitekte u Parizu, u Francuskoj, posle prve naftne krize, krajem sedamdesetih godina… Arhitektonski poslovi su nestali, tako da sam morala da počnem sama, kako je i bilo. Arhitektica sama za sebe, to sam bila od početka. Nikad nisam radila za nekog drugog, jer nisam to ni htjela, a nisam htjela ni da radim za muškarca, jer uvijek je muškarac na vrhu. S obzirom na sve, morala sam da uspijem, morala sam nešto da napravim. Ljudi su me ponekad pitali zašto ne radim za nekog arhitektu, a ja bih govorila: “To sam ja. Ja sam arhitekta”. Bila sam, opstala sam i ostala u oblasti kojom dominiraju muškarci, zato što sam pokušavala i pokušavala i imala sam sreće, imala sam i prilike. Jer u životu, kakav god da je, pa čak i ako je dosadan, običan, standardan, moraš gledati šire oko sebe i pronaći prilike koje svakako postoje. Ako pažljivo gledaš, možeš ih uočiti i zgrabiti. A čim je zgrabiš, ona te povuče negdje dalje. To stalno moraš da radiš. Tako su se meni dešavale prilike u životu i, korak, po korak, po korak, odjednom sam uspjela da napravim nešto. Moj prvi veliki projekat bila je zgrada Banque Populaire de l’Ouest u Bretanji, i to sasvim slučajno, bila sam mlada. Bila sam pozvana s prijateljem na arhitektonsku turu u Veliku Britaniju. Ranije to nisam praktikovala, jer ne volim da putujem s arhitektama, ali rekla sam “Zašto da ne”... Krenuli smo autobusom, a ja sam bila među onima koji sjede pozadi. Zapravo, uvijek sjedim pozadi - tamo su zabavniji, opušteniji ljudi. U toj grupi bio je i jedan arhitekta kojeg nisam poznavala. Nekoliko sedmica kasnije me je pozvao i rekao mi da raspisuju konkurs za novu zgradu u Bretanji, baš tamo gdje sam ja odrastala i pitao me je da li sam zainteresovana da učestvujem. Pogodi šta sam rekla? - “Zašto da ne?”... Prijavila sam se, obišla lokaciju i upoznala klijenta, jednog bankara, i shvatila da sam ja bila neka vrsta “dodatnog izbora”, ali ne u pozitivnom smislu, već više kao neka “egzotika sa strane”. Desilo se to da sam pobijedila na tom konkursu. To je bilo vrlo posebno. Pobijedila sam zahvaljujući tome što me je taj čovek slušao pozadi u autobusu i pomislio da bi mogli da me uključe u konkurs.
Zapravo, prilike nekada leže u odgovoru “Zašto da ne”...
Tako je, nekad je sve u tome. Moraš da se pokreneš. Moraš da izađeš napolje i otkriješ da te ljudi slušaju, čak i kada ne znaš da te slušaju.
Izuzetno je važno imati stav! Zato i smatram da su srpski studenti danas jedan od primjera hrabrosti. Veoma je hrabro to što oni rade mjesecima i mjesecima, jer izražavaju nešto. Trude se da se izraze i da ukažu na nešto! Isto je i sa studentkinjama u Iranu ili nekim siromašnim ženama u Avganistanu. Kada si previše potlačen, u jednom trenutku eksplodiraš i kažeš: “Ne, ne želim to”. A onda, ako to ne želiš, moraš da opišeš šta želiš.
Za mene je to savršena poruka cijelog ovog razgovora. Da li biste možda još nešto dodali, o tome da li trenutno radite na nečemu novom?
Trenutno više razmišljam o tome kako da transformišem svoj život u arhitekturi, kako da radim drugačije, i kako da možda, baš kao što smo počele da pričamo, napravim nešto još snažnije, bez obzira na posljedice, jer me posljedice ne zanimaju, one su iza mene, ne ispred... Tako da o tome razmišljam, a istovremeno želim da pošaljem poruku mladima: Možete vi to! Možete to da uradite ako zaista želite, ali nikada ne prestajte da radite i nikada ne prestajte da vjerujete da je moguće. Na kraju ćete uspjeti da uradite nešto, ali ne sanjajte da ćete postati zvijezda. To nikako, ne sanjajte o tome i ne sanjajte da ćete se obogatiti. Sanjajte da možete da uradite nešto na šta ćete biti ponosni.
Hrabrost i vizije vrijedne divljenja. Hvala Vam na ovom razgovoru!
To je zato što vjerujem u čovječanstvo. Nadam se da ne griješim zbog toga, jer je danas teško vjerovati u čovječanstvo, ali moramo da vjerujemo da je moguće. Hvala i tebi na razgovoru, bilo je veoma prijatno.
Prelijep prostor, odlična saradnja i fantastična kustoskinja
Nijeste prvi put u Crnoj Gori, ali kakve utiske nosite iz naše zemlje?
Tako je, prije nekoliko godina sam bila na odmoru u Bokokotorskom zalivu gdje sam provela nedjelju dana. To je bilo u avgustu i bilo je mnogo gužve, vrlo prometan turistički period, pritom u sred ljeta, pa je vrućina učinila svoje i bilo je praktično nemoguće putovati, jer postoji samo taj jedan put uz zaliv gdje morate provesti najmanje dva sata... Tom prilikom sam obišla i u Porto Montenegro u Tivtu, da vidim kakav je to grad (u gradu). Nakon toga, vratila sam se prošle godine kada sam bila u žiriju međunarodnog konkursa za arhitektonsko rješenje kompleksa nove zgrade Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore.
Pretpostavljam da ste se tom prilikom upoznali i sa galerijom ali i timom sa kojim sarađujete? Kako je tekao proces rada na izložbi sa kustoskinjom Blankom Marković i timom MSUCG?
Blanka je fantastična, saradnja sa njom je bila odlična! Ona je zainteresovana, intenzivna, aktivna, kreativna, zna da napravi drugačije korake, predvidi sljedeće i zna da organizuje sve, čak i ako je zauzeta drugim projektima, tako da sam impresionirana njome. A prostor, prostor je prelijep. Kada sam posjetila Muzej prilikom žiriranja, rekla mi je da bi voljela da izlažem ovdje i ponudila mi tu opciju. Moj odgovor je bio “Zašto da ne”.
Važna je arhitektura i kreativnost, a ne norme i tehnike
S obzirom na to da držite predavanja širom svijeta, postoji li nešto što Vam je posebno bitno da prenesete mladima, ali i neko mjesto, univerzitet, studenti, okolnosti koji su možda ostavili neki specifičan utisak?
Teško je odgovoriti na to. Vidjela sam toliko škola arhitekture, a često se na univerzitetima postavljalo pitanje i šta je obrazovanje u arhitekturi? Koga mi to zapravo obrazujemo i za šta? Danas, većina profesora je zaboravila na to i misle da treba da uče ili da natjeraju studente da stvaraju arhitekturu današnjice. Ono što sve više primjećujem jeste da studenti traže realnost kroz normativno, a ja kažem: “Ali, norme se mijenjaju! Sjutra ćemo imati neku drugu normu”. Zašto onda proučavati normativno? Nema potrebe. Ako želiš da budeš arhitekta, samo treba da pronađeš sopstvenu kreativnost, budeš kreativan i onda na to primijeniš normative. Za 10, 15 godina, kada zaista budeš arhitekta, shvatićeš da su se norme promijenile i prilagodićeš svoje razmišljanje novim pravilima, bez problema. Takođe, ne razmišljaj previše o tehničkim stvarima, samoj izgradnji, grijanju i slično, jer ono što je važno jeste arhitektura, a ne normative i tehnika. Mi nismo građevinci, mi smo arhitekte.
Bonus video:
