U određenoj mjeri, K. u romanu Zamak jeste poput Hamleta opsesivac, možda jer ga proganja, goni i nagoni ono lakanovsko (Seminar XX) ’Postoji jedan – Y a de l’Un.’ Zato je razlika između Procesa i Zamka tako duboka, budući da Jozef K. jeste usred birokratske mašinerije (Kafka će insistirati na ‘zagušljivoj’ arhitekturi koja je, pritom, sva izlomljena), besmislene i uvijek beskrajno neprobojne, dok je Zamak priča o - isredištenosti, o nedostatku diskursa gospodara usljed kojeg histerik nema kome da postavi pitanje o bitnosti/važnosti vlastitog postojanja. K. je, stricto sensu, nepotvrdiv.
U Procesu se sve vrijeme ne možemo, naprosto, oteti utisku kako je Jozef K. zamijenjen sa nekim drugim traženim licem, kao što, na primjer, u Zamku ostajemo upitani da li je, u stvari, K. taj geometar kojeg su pozvali u selo. Kafkina fraza će nam objasniti suštinu oba romana, dakle: Ako tražiš, nećeš naći (Zamak), ali, ako ne tražiš, bivaš nađen (Proces).
Bulgakov je najpreciznije definisao Kafkino pismo, napisavši - “Kafka piše crno-belo”. Njegov tekst je toliko ‘čitak’, diskurzivno destilovan i pravnički precizan, da već to doprinosi na još većoj košmarnosti, budući da upravo ta - tekstualna transparetnost skriva tajnu. (U stanju nervne premorenosti usljed tridesetodnevnog neprekidnog pisanja u jednoj hotelskoj sobi na Menhetnu, Handke poziva svog menadžera i traži mu samo jedno, dakle: roman Zamak čiji će mu savršeno prečišćeni njemački jezik pomoći da završi roman Spori povratak kući.)
Iznova prelistavajući neke djelove iz Dnevnika, posebno prikupljene aforizme, odmah se uvidi da je Kafka bio isuviše svjestan da bi mogao pisati. Naime, potrebno je neko opstajuće stanje lakomislene ponesenosti da bi se moglo pisati, što u slučaju Kafke nije bio slučaj, naprotiv: on je vazda u poziciji koju Sioran opisuje na sljedeći način - Ono što znam, ubija ono što hoću.
Za događaj se može reći da jeste, u badjuovskom smislu ‘čudo’, samo i jedino ako nastane samo od sebe, takoreći ni iz čega. Sasvim je tačna i shodno tome nepomjerljiva teza da, tek retrospektivno sagledavajući niz situacija iz kojih je potom nešto nastalo, pokazuje se zapravo kako je tako i moralo da bude. Slučajnost se otkriva kao nužnost, itd. Očaj koji se razvija u Kafki kao čovjeku i piscu, dobija na dodatnoj snazi jer čak ni pisanjem nije uspijevao da napravi taj ‘kratki spoj’ koji bi unio pozitivni element procijepa između samačkog života, dosadnog rada u kancelariji, porodične komične uloge i neuspjelih vjeridbi. - Utoliko prije, nije li Kafka sam po sebi otjelotvorenje loše beskonačnosti?
Prateći situacije u koje zapada K., stalno smo suočeni sa očiglednošću da tu nema ničega do beznadežnog kretanja u krug. Tim prije, nije li onda u Zamku, put ka njemu jedini cilj jer se do Zamka svakako ne može stići? Drukčije rečeno: pošto je Zamak čisti fantazam K., on će sve učiniti da ga nipošto ne rasvijetli sebi. Uz to, beskrajno odlaganja i nizanja prepreka kao Kafkina metoda, u stvari, iskrajka nagovještavaju da sam pisac u Procesu o njegovom ishodu zna taman koliko i mi, kao i o “završetku” Zamka, kojeg, da, nije moguće završiti.
Lakanova maksima, kao što je poznato, glasi - Ne odustaj od svoje želje. Dakle: šta nas to tako snažno veže za Jozefa K.? Njegov nepopustljiv zahtjev da dopre do Zakona, da mu se pokaže Sud, tj. da mu se prizna kako on jeste taj geometar kojeg su tražili. Uostalom, psihoanaliza je prepoznala našu primarnu želju koja se sastoji upravo u priznanju, između ostalog, da je naša želja formirana od strane Drugog. Ili, kad smo se već pozvali više puta na Lakana, recimo to ovako: objet petit a jeste drugo u središtu samog Drugog, ono što je u njemu više od njega samog.
Ne prispjeti nigdje
Svejedno radi li se o običnoj pralji upitnog morala, misterioznoj gospođi Bürstner ili, najzad, Fridi, “djevojci za štalu” ili ljubavnici Klama, žene u romanima Kafke uvijek već u vlasti su slučaja, pomirene s tim na način kao da, zapravo, znaju svoju ulogu koju nerijetko i Jozef K. kao i K. koriste u nastojanju da se domognu neke informacije ili uopšte položaja koji će im omogućiti lakše napredovanje u slučaju. Ovdje ćemo rizikovati, i stoga reći: da li je, iako začudo nikad nije pisao o Kafki, Lakan i ovdje pronašao elemente za krajnje eksplicitnu tvrdnju prema kojoj - ‘Žena ne postoji.’
Kakogod, ovdje ćemo navesti Morisa Blanšoa, u prvom redu razlog tome je - metafizika nesmjestivosti, neuvrstivosti i suštinske nepripadnosti, dakle, sljedeći redovi takođe govore o nepostojanju: “Još u početku, on je, znači, izvan spasa, pripada izgonu, tom mestu u kojem ne samo da nije kod kuće nego je izvan sebe, u samom spolja, oblasti potpuno lišenoj prisnosti, gde bića izgledaju odsutna, gde se otima sve što verujemo da dohvatamo. Tragična teškoća poduhvata znači da je, u tom svetu isključenja i korenitog odvojenja, sve lažno i nepravo čim se u njemu zastane, sve vam nedostaje čim se o njega oslonite, ali da ipak osnova tog odsustva jeste uvek ponovo data kao nesumnjivo, apsolutno prisustvo, i reč apsolutno ovde je na svom mestu, što znači odvojeno, kao da je odvajanje, doživljeno u svoj svojoj strogosti, moglo da se preokrene u apsolutno odvojeno, apsolutno apsolutno.”
Atmosfera obestvarenosti kako u likovima tako i u radnji, jeste ono što se neotklonjivo osjeća u romanu Zamak, jer umjesto kretanja K. može samo da na nekog slučajno nabasa, scena sa starcem u sobi koja se sužava, koji mu u stanju nerasanjenosti govori nešto što je teško rastumačivo, dovoljno je da upitamo šta je tu stvarnost, šta, pak, ne. Uza sve to, košmar postaje komičan kad izdvojimo dva intelektualno zaostala, K. dodijeljena saradnika, koji ne samo da mu otežavaju/komplikuju situaciju, nego nismo sigurni da li mu ih je Zamak dao na raspolaganje kako bi dao do znanja da i na njega gleda kao i na njih?
Iako, dakle, niko od seljana pa i onih koji imaju kakvu takvu ‘funkciju’ ništa ne znaju o Zamku, ono što je itekako primjetno jeste njihov potpuno podređen položaj, krajnje, zapravo pretjerano uslužni način djelovanja koji, pritom, nema nikakvog uticaja na stvarnost stvari. Ukoliko stoji teza da je Proces preteča distopijskom romanu, u kojem izlovano lice Jozef K. tražeći Sud i Zakon ne nalazi ništa do smrti, onda je to u istoj mjeri i Zamak, ukoliko razmotrimo da su sve figure - beskarakterne, otuđenje, preplašene, u svakom razgovoru oni nastoje da ga prekinu, svako se sa svakim nešto domunđava, jedino kočijaš, jedne noći, dok intenzivno pada snijeg, pošto ga K. pozdravi, ovaj ne uzvrati kako on nije ništa, mada, ipak (dodaje odmah zatim), nažalost jeste ipak nešto, neko ko je “prekobrojan”.
Nedvojbeno, Proces je borba za pravo, dok je u Zamku radnja razložena na pokušaj realizovanja da se izbori svoje mjesto, no, pošto izostaje zakon, samim tim nema ni mjesta, biti obespravljen i izgnan pretpostavlja jedno drugo. Pokušajmo sada zamisliti to: zakon nije nepravedan nego ga, naprosto, nema, kao što mjesto/kuća/svijet nestaju sa svakim pokušajem da do njih dopremo.
Bonus video:
