Ostavljam ovaj naslov bez zareza. Mogao sam napisati Veliki prasak, u koloritu..., pa da naglasim eksploziju prostora, ili Veliki, prasak u koloritu..., pa da naglasim eksploziju kolorita. Svejedno, jer ni sada ne znam tačno da li je Night Sky (Muzej savremene umjetnosti Crne Gore; Perjanički dom) izložba slika o prasku ili koloritu, ali znam da je nešto veliko u pitanju. Posebno kada se ova izložba događa pred sami smak svijeta, koji je odavno najavio Bruno Šulc u priči Knjiga: “Uskoro će nam u posudi ponestati boja, a u duši sjaja... “. (Bruno Šulc, Knjiga, Savremena svetska priča I, Prosveta, Beograd, 1982, str. 33.)
Ne, nisam katastrofičar. Nisam od onih koju očekuju bombu ili udar asteroida koji će u trenu uništiti čitav svijet. Kao i Bruno Šulc, kraj svijeta vidim u svakodnevnom umiranju boja oko nas i sjaja u nama. Zato tvrdim da ovom izložbom Tijana Gordić prkosi smaku svijeta, dolivajući boje u naše posude i sjaj u naše duše.
Tijana je zainteresovana za uzrok svijeta, a on je, složićete se, velika tema. U susret svemiru krenula je noću, s holografskom folijom i akrilnim bojama, što je, nema sumnje, veliki izazov. I baš tamo gdje su se Tijana i svemir sreli, natjerala je svjetlost noćnog neba da se zgusne u akrilik i da ponovo isijava s njenih slika, što je, razumjećete, velika stvar. To bi, između ostalog, kada govorimo o ovoj izložbi, mogli biti argumenti u korist tvrdnje da je nešto veliko u pitanju.
Komadićima svemirske prašine - učeni bi rekli izborom materijala - Tijana slika svemir u stanju dinamičke cirkularnosti. Taj svemir nije točak koji uzaludno vrti zaglavljen u blatu etera. Naprotiv, ona ga prikazuje kao energiju koja struji oko galaktičkih objekata, kao što vazduh struji oko krilâ aviona, da im dâ uzgon, ili kao što se mišićna vlakna upredaju oko neke kosti, da joj daju pokret, da je ožive.
Sudeći po likovnom rukopisu vidi se da Tijana radi nježno, stpljivo i upečatljivo. Svjetlost na njenim slikama nije linearna. Svoj svjetlopis ona ne ispisuje slijeva, zdesna, ili vertikalno, kao što pišu razni narodi. Ona ga ispisuje spiralno, da lakše pobudi spiritualno.
Spirala je krug koji nikako da se sretne sa samim sobom. Spirala Tijaninog univerzuma je paukova mreža na koju se u rano jutro umjesto kapljica rose nahvataju šljokice od holofolije, što trepere kao daleke zvijede. U toj vizuelnoj vrtoglavici razum se pomuti, pa se učini da je Tijana slikala po bočnoj strani neke velike rolne slikarskog platna ili da je ram suvišan njenoj slici jer i bez njega lako se prepoznaje prostor omeđen posebnošću njenog slikarskog stila. U tom priviđenju mikrokosmos i makrokosmos sjedinjuju se fantastički, čudesno. Tada se Tijanine slike vide kao kolekcija poprečnih presjeka svemira i njegovog nemira.
Njena noć nije hladna, već isijava koloritom nabreklim s obje strane vidljivog spektra, pulsira, živa je. Energija iz tačke u centru slike kreće u smjeru stvaralačke sile koja njenu ruku vuče ka polju šireg zračenja i značenja. Ta tačka je oslonac njene grafičke konstrukcije i centar gravitacije pogleda. Način na koji su ostale tačkice raspoređene u prostoru njenih slika navodi na pomisao da su rasute po nekom zakonu rasporeda slučajne nevjerovatnoće. One, kao i atomi, nose naboj velike energije i ako eksplodiraju mogu stvoriti nove svjetove. Kada u galeriji ugase svjetlo Tijanino noćno nebo hvata pozadinsko zračenje kosmosa i svjetluca samo sebi, kao kada spavamo.
Van Gog nije mogao da vidi kosmičke oluje, ali je uspio da ih (pred)vidi na slici Starry Night. Tijana Gordić nikada nije mogla da vidi neke čudne pojave našeg čudnog univerzuma, ali ih je naslikala. Pogledajte njene slike malo iskosa, pa ćete u lateralnoj perspektivi vidjeti ono što se u prirodi ne da vidjeti, ali je na njenom platnu prisutno: što se oko više približava ravni zida, na slici Spektar noći sve više se pojavljuju skrivena magnetna polja, dok na slici Puls noći tamna materija na taj način postaje vidljiva.
Kada budu objašnjavali prostorno-vremenski kontinuum, profesori fizike mogli bi đacima pokazati Tijanina platna. Neka uporede dimenzije slika i vrijeme potrebno za njihovo oslikavanje pa će bolje shvatiti kako se prostor mjeri proteklim vremenom, a vrijeme pređenim prostorom. Ili, pak, da je brzina svjetlosti onaj spori korak kojim mjerimo rastojanja između zvijezda. Roditelji koji djecu tjeraju ranije na spavanje da ne propuste san, kada vide ove slike, shvatiće da im djeca tako mogu propustiti čitav svemir. Nekada je bolje da nebo uzmu za dušek, a noć za čaršav. A oni koji se ne sjećaju kada su posljednji put podigli pogled ka noćnom nebu neka vide koliko u Tijaninom iskustvu takvog viđenja ima uzbuđenja.
Tijana se igra bojama i lijepi šljokice po licu, ali ne svom, kao što to čine djevojčice, već po licu nekog galaktičkog bezdana, da mu dâ izraz radosti. U tom isijavanju optimizma nužno se pitaš, kao i Ničeov Zaratustra: “O veliko svjetlo nebesko, u čemu bi bila tvoja sreća da nemaš onih kojima sijaš?”
Bonus video:
