”...Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak krvnikova noža
I vrisak, bijel...”.
Jama, Ivan Goran Kovačić
Bljesak noža i vrisak bijel.
Neprijatno je napisati i izgovoriti riječi iz prethodnog teksta, ali, nije dobro zanemarivati ih danas, u sitaciji kada se u svijetu, i u nas, bude ekstremno desne ideologije. Neofašističke, prije svega.
Povod za ovu priču, i za mnoge druge koje su napisane ovih dana, jeste izjava mitropolita crnogorsko-primorskog, gospodina Joanikija, kojom je nastojao da rehabilituje ratnog zločinca Pavla Đurišića, četničkog komandanta i kolaboranta sa nacizmom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Zapamćen je, posebno, po zločinima iz 1943, na području bjelopoljskog sreza. Izjava je izazvala različite reakcije. Od protesta do taktičkog ćutanja. Pa i do podrške. U širem smislu, Mitropolitova ideja pokazuje opredjeljenje Srpske pravoslavne crkve da se aktivno i neskriveno bavi državnom politikom. U Crnoj Gori ima izdašnu podršku partije predsjednika Parlamenta, gospodina Andrije Mandića. Sve sa programom da uz pomoć Beograda stvori Crnogorsko vojvodstvo i pripoji ga jedinstvenm “srpskom svetu”.
Poptisnik ovoga teksta, novinar, te 1943. godine, u uzrastu osmogodišnjeg dječaka, prisutvovao je događaju povezanom sa zločinima blagosiljanog Pavla Đurišića.
(Pitate, vjerovatno, kako da bude valjano sjećanje poslije 82 godine. Tako, što sam povremeno o tome pričao sa poznanicima. Uostalom, to je uzrast u kojemu se vanredni događaji kao žaračam urezuju u sjećanje. Zar ne?)
Slavlje posije pogroma muslimana 1943. u bjelopoljskom srezu
Zgrada u Šahovićima (današnje Tomaševo) u kojoj smo stanovali, udaljena je od centra naselja stotinak metara. Tog dana, u jednom trenutku otuda se čula pjesma, vriska i šenlučenje (pucnjava). Potrčao sam i umješao se među slavljenike, radoznao da izbliza vidim kako se puca. Sjećam se i toga da sam se čudio kako se ti uvis ispaljeni kuršumi ne vrate i padnu po glavama vojnika. Ili stanovnika koji su sa strane posmatrali. U pauzama vojnici su pričali, hvaleći se. To kako su gvozdene jedinice njihovog komandanta Đurišića pobile sve što nije nekakao uspjelo da utekne.
I, dalje.
“Nekolicina iz naše grupe, skupi dvije-tri porodice, poveži ih za ruke oko plasta slame, pa potpali. A oni, upočetku, skaču kao da igraju kolo. Sve dok ne popadaju.”
“Nas dva ufati bulu, napuni joj dimije slamom, pa zapali i pusti je. A ono trči baklja niz livadu.”
I, vrhunac:
“On baci dijete uvis, pa ga dočekaj na bajonet (puške)...”
Ovo prilažem duhovnicima koji su daleko od Hrstovih zapovijedi - Ne ubij i Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga...
Svjedočenje dokumenata iz 1943.
Ovim povodom ovlašno sam pretraživao i na internetu. I lako nalazim nekoliko potvrda o onom što sam tada čuo u Šahovićima.
Pod naslovom “Pokolj muslimana u bjelopoljskom srezu”, pored ostalog, stoji:
“...Komandant limsko-sandžačkog odreda Pavle Đurišić rukovodio je cijelom akcijom iz Kolašina, a 6. januara poslao je izvještaj Draži Mihailoviću da je plan uspješno izvršen”.
U drugom dokumentu zapisano je: “Ubacivali su žene, djecu i starce u kuće, punili ih slamom i sijenom, i palili; ženama su stavljali slamu u dimije i zatim spaljivali, pjevajući”.
U ovoj akciji, prema jednom četničkom izvještaju, spaljeno je više muslimanskih sela. A, 10. januara, Đurišić obavještava Mihailovića da je “ubijeno oko 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1000 žena i djece”. I tako dalje.
Prije petnaestak godina sreo sam jednog čovjeka, poznanika odranije, koji je učestvovao u toj Đurišićevoj vojsci. Kad sam mu predočio svoje sjećanje iz Šahovića, rekao je, “Pero, bio sam tamo, jer su me mobilisali. Ali, moraš mi vjerovari, a mogu ti se i zakleti, u tim zločinima nijesam učestvovao”.
Politika, zločin. Kako sa bogougodnicima
Danas, u priči o crkvenim velikodostojnicima, teško je ne sjetiti se nedavno preminulog Pape Franje. Njegovog glasnog protivljenja nasilju, ratovima i ubjanju. Često je opominjao na ubijanje palestinske djece i stradanje Ukrajine i njenog naroda. I, kako sa takvim stavom, upavo u vrijeme sahrane Pape, ne uporediti odluku patrijarha Srpske pravoslavne crkve, gospodina Porfirija da, umjesto saučešća stradalima, ode da se pokloni Vladimiru Putinu, po mnogim ocjenama, najvećem zločincu ovog doba.
A, mi, u Crnoj Gori?
Vlast se na ponašanje crkve pravi nevješta. Dio nje ćuti, a dio, podržava rehabilitaciju četništva. U posebnim slavljima i uz slatko zapjevanu “Spremte se, spremte...”. Ne šale se, valjalo bi shvatiti.
U ovoj u čitavoj priči, očito, glavni stradalnik je narod Muslimana-Bošnjaka. Od Vraneške doline 1924, preko zločina Pavla Đurišića 1943, ubijanja Sarajeva u četvorogodišjem ratu, i sa vrhuncem Mladićeve Srebrenice. Pa, pored svega, neki današnji visoki predstavici tog naroda, zarad privilegija koje im vlast izdašno pruža, ćute i pristaju da idu u koloni pod zastavom vrhovnog zapovjedniku crnogorske vlasti, gospodina Mandića, predsjednika Skupštine i njegovih saboraca.
Kako Vlada i njen vrh sa gospodarem, g. Spaićem? U svemu je uslužan nadređenom g. Mandiću. I gleda svoja, inače, zamagljena posla. Povremeno odrecituje poznatu pjesmaricu: penzije, plate, građanska država, Evropska Unija, izukrštani autoputevi, velja brda i gradovi. I smješka se ubrk svim analitičarima koji ne uspijevaju da uđu u klupko njegove namjere. Najmanje to uspijevaju sa dubioznim projektom Emirata.
Svedeno, sve je u konceptu plana koji udara u same temelje Crne Gore. Sa jedne strane rasparčavanjem tla na 99 godina, po sistemu - poslije nas makar i potop. Ili, još daleko gore, udarima na duhovno biće Države. Sa neskivenom pripremom za stvaranje Crnogorskog vojvodstva.
Uz sve, iskrenost u priči o ulasku u EU vrlo je upitna. Opstrukcija, iako diskretna je onih koji se nikada nijesu izjasnili za NATO, niti za priznavanje Kosova. I uvijek čekaju mig iz Beograda.
U stanovište ove priče ne idu stavovi poput: “A šta su oni nama radili trideset godina” - zna se, izvršili pljačkašku privatizaciju. Ili, sistem osvete za zločine, sa primjerom Handžar divizija i ustaša. Ni Mladićevo poravnanje od Kosova, pa do Srebrenice. Sve je, uglavnom znano.
Ima li nade?
Možda ima, ako se iole slijede primjeri velikih umova kao što neki neposredno povezani sa današnjom temom.
Poznati njemački državnik, kancelar Vili Brant je 7. decembra 1970. odao poštu žrtvama nacizma u Varšavskom getu, tako što je, na opšte iznenađenje cijelog svijeta, kleknuo i molio za oprost. (Iz Njemačke se ovih dana čuje ideja da se 9. maj ozvaniči kao državni praznik oslobođenja od nacizma).
Sjećamo se da je o crnogorskom otporu fašizmu govorio i veliki Žan Pol Sartr: “Trinaestojulski ustanak je veličanstven događaj evropske istorije 20. vijeka”.
Velikana crnogorskog i evropskog slikarstva dvadesetog vijeka Petra Lubardu “...strastveno je privlačila antifašistička narodno-oslobodilačka boba. Njeni podvizi i žrtve. Sa tim sižeom naslikao je znatan broj djela monumetalne snage: pored ostalih i platno Trinaestojulski ustanak - krunu slobodarske istorije crnogorskog naroda”.
Možda će se jednog dana probuditi istorijski duh crnogorskog junaštva i čojstva. O tome bi moglo da se govori i piše sa više zadovoljstva, nego što su riječi iz uvoda, “bljesak noža i vrisak bijel”.
(Autor je 89-togodišnji tv stvaralac i publicista)
Bonus video:
