Bliskost je tema o kojoj se ne govori dovoljno, posebno u današnje vrijeme kad su ljudi sve otuđeniji, sve češće biraju samoću, odsutnost od drugih, dok je činjenica da time propuštamo pronaći kompatibilne ljude s kojima bi mogli ostvariti bliskost, jer druženje s njima ne oduzima nam ništa od naše osobnosti... S bliskim osobama možemo biti potpuno svoji, onakvi kakvi zaista jesmo, sa svim svojim manama i vrlinama i bez kalkulacije i potrebe da se dopadamo.
To u razgovoru za “Vijesti” kaže hrvatski književnik, nekadašnji muzičar, Zoran Žmirić čiji je roman “Visoke trave” objavila izdavačka kuća “Nova knjiga”, a koji je i predstavljen na ovogodišnjem, 19. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja.
Žmirić je član Hrvatskog društva pisaca, a radovi su mu prevedeni na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenački, talijanski, ukrajinski i arapski. Za sobom ima zbirku priča “Kazalište sjena”, zbirku kolumni “Vrijeme koje nam je pojeo PacMan”, roman “Blockbuster”, publicističku prozu “Riječke rock himne”, zbirku poezije “Zapisano metkom”, zbirku mikropriča “Kaleidoskop”, grafičku novelu “Vožnja”, kao i romane “Snoputnik”, “Putovanje desnom hemisferom”, “Pacijent iz sobe 19”, “Hotel Wartburg”.
Njegov najnoviji roman “Visoke trave” donosi priču o cjeloživotnom prijateljstvu Roberta i Gorana koje ni ljubav, ni rat, ni iseljavanje ne mogu sasvim slomiti.
“’Visoke trave’ su nadogradnja na moju antiratnu trilogiju sa romanima ‘Blockbuster’ i ‘Pacijent iz sobe 19’. Imam potrebu da se kroz svoje tekstove zalažem za mir i pomirenje među ljudima. Postoje ljudi koji su ključni u toj priči, a koji ne čine svijet normalnim i zbog toga mi, mali ljudi treba da ostanemo ljudi jedni prema drugima. U ‘Visokim travama’ ne nudim odgovore, već mislim da je puno kvalitetnije svojim pisanjem potaknuti čitaova da sebi postavi pitanja”, rekao je Žmirić predstavljajući roman koji je nastajao sedam godina.
Najveći izazov mu je, kaže, bila jedna narativna linija koja se tiče izbjeglištva srpskog stanovništva iz tog vremena okupiranog područja Krajine.
“Želio sam biti potpuno autentičan i naći nekog ko je bio u toj koloni. Godinu i po sam izgubio tražeći nekog ko bi imao volje da razgovara sa mnom o tome. Ipak, bila mi je dovoljna jedna rečenica koja mi je otvorila vrata. Ovaj roman počiva na poslovici koja glasi ‘Prijatelj ti je onaj koji zna sve o tebi, a i dalje ti je prijatelj’. Ostao sam fasciniran kako u jednom takvom, šturom, spartanski nanizanom redu stoji potpuno dekodiranje prijateljstva. Na temelju toga sam zamislio priču o dva prijatelja sa naših prostora”, kazao je Žmirić.
“Visoke trave” vode likove i čitaove od nakon mračnih devedesetih, pa dalje... Putevi prijatelja iz djetinjstva se ukrštaju Irskoj, “gdje su visoke trave naizgled zelenije” i gdje se upoznaju sa irskim travellersima...
“Bilo ko sa ovih prostora se može naći u mom romanu jer se bavim savremenim temama Balkana. Ljude dijelim po duhovnom prostoru, a Balkan vidim kao jedan takav. S druge strane, neke moderne teme koje proživljavaju ljudi u Irskoj zapravo nisu puno drugačije od onoga što imamo ovdje, možda su samo malo umivenije. Možda tamo trava izgleda zelenije, ali mislim da svi imamo iste probleme i da možemo jedni od drugih učiti”, istakao je pisac.
U razgovoru za “Vijesti”, pored romana, govori i o muzici, pisanju, domovini, sebi...
Roman “Visoke trave” donosi emotivnu priču o prijateljstvu, suočavanju s prošlošću i snazi zajedničkih uspomena, obuhvatajući sve one univerzalne životne teme. Kako biste Vi predstavili roman kao autor i šta biste izdvojili kao Vama važan motiv?
Priča o prijateljstvu, ali i o potrazi za srećom, slobodom, ljubavi, identitetom, za odgovorom na pitanja što nas čini time što jesmo i što nas u životu navodi da vučemo određene poteze te kako se te odluke reflektuju na ljude oko nas kao i na našu budućnost.
Prijateljstvo Roberta i Gorana počinje 1985. na košarkaškom igralištu i traje decenijama. Njihovo cjeloživotno prijateljstvo suočeno je i sa brojnim izazovima, posebno u kontekstu istorijskih i društvenih promjena koje su ih oblikovale. Čemu ono svjedoči i koliko je zapravo snažno s obzirom na sve, bilo konkretno u Vašem romanu, bilo kao metafora sličnih primjera, s obzirom na to da i sami pamtite period o kojem pišete?
Kažu da ti je prijatelj onaj ko zna sve o tebi, a uprkos tome ti je i dalje prijatelj. Odnos mojih likova je na ispitu od prvog trenutka kad su se sreli, jer oni su, prije nego su postalo prijatelji, bili sportski rivali. Njihovo suparništvo se sa sportskog terena kasnije pretočilo na geografski prostor na kojem su djelovali pod uticajem nemirnih 90-ih, a posebno nakon tog perioda kad se opet susretnu pa između njih isplivaju traume koje su te godine na svakome od njih ostavile. Moje iskustvo je takvo da sam svjedočio raspadima prijateljstava koja su se prekidala zbog različitih mišljenja, političkih pritisaka kao i odluka koje nisu uvijek bile donošene hladne glave. No, znam i za ona prijateljstva koja su uprkos svemu opstala, jer su ljudi uspjeli da shvate da smo ispod svih slojeva u koja su nas umotala tuđa očekivanja, prije svega ljudska bića koja u sebi nose iskonske vrijednosti poput mira i nenasilja.
Roman se bavi generacijom čiji su snovi “ukradeni”, ali koja ih i dalje spasava. Kako vidite i doživljavate snagu i otpor(nost) te generacije? Koliko je teško opstati, a onda i graditi neke nove snove?
To je jednostavno život, nije da smo jednom bili izdani od svojih snova i nije da nećemo biti opet. Kod nas je to prilično duboko ukorijenjeno u društvo, to perpetuiranje traume i neispunjenih očekivanja. Samo oslušnite ljude, u ambulantama, na primjer... Ljudi kao da se takmiče u tome kome je u životu bilo teže i ko se više razočarao u sistem, društvo, okolinu.... Zato ta tema i jeste toliko prisutna. No, kad pogledamo unatrag, vidimo da se svaka generacija našla u nekom specifičnom problemu, ali i to da se na koncu ipak nekako dočekala na noge i krenula dalje.
Priča prati predratni period, ali i iseljenički život. Oba dijela se dotiču tema i posljedica rata, iseljavanja i identiteta. Koliko je sve to aktuelno i danas, i šta ste željeli poručiti čitaocima o uticaju tih stvari na pojedinca i zajednicu?
Trudim se da svojim pisanjem ne šaljem poruke, već da dovedem čitaoca do toga da sam (sebi) postavlja pitanja. Da bi čovjek nekome slao poruke, u prvom redu bi trebalo sebe da doživljava kao nekog kome su stvari jasnije negoli većini, a ja sebe ne vidim tako. Pitanja koja sebi postavljam ista su pitanja kojima se bave i moji likovi, pa ako se čitalac na kraju može zapitati isto, knjiga je ispunila moja, inače, skromna očekivanja. Odgovor koji sam tražio u “Visokim travama” leži u pitanju može li moja generacija gledati u budućnost, a bez da svako malo provjerava retrovizore, ili će društvo za tako nešto morati da sačeka novu generaciju kojoj međuljudske razlike neće biti presudne za izgradnju svoje, kao i budućnosti svijeta. Neko do toga dođe sam, a neko tek kad se izmjesti i iskusi život negdje drugdje. Neko s druge strane, ne dođe do toga uopšte.
Tu je i jedan od citata, posebno snažan, poput “Što su ljudi dalje, to su ti bliži”... Znači li to da je udaljavanje zapravo samo fizičko, ideološko, a da zapravo bliskost i iskrenost ne znaju za te pojmove?
Tačno tako, a mislim da je bliskost tema o kojoj se ne govori dovoljno, posebno u današnje vrijeme kad su ljudi sve otuđeniji, sve češće biraju samoću, odsutnost od drugih, dok je činjenica da time propuštamo pronaći kompatibilne ljude s kojima bi mogli ostvariti bliskost, jer druženje s njima ne oduzima nam ništa od naše osobnosti. S bliskim osobama možemo biti potpuno svoji, onakvi kakvi zaista jesmo, sa svim svojim manama i vrlinama i bez kalkulacije i potrebe da se dopadamo.
Rekli ste da je pisanje dio Vašeg identiteta, među najjačim činiocima njega... No, da li Vas je i kako muzičko iskustvo oblikovalo kao pisca? Postoji li neka poveznica između muzike i književnosti, nastupa na pozornici i pred čitaocima, bilo u direktnom kontaktu poput manifestacija i sajmova ili putem indirektne komunikacije posredstvom knjige, muzike?
Sve što sam u životu radio oblikovalo me je kao osobu, a onda je logično sve to uticalo i na moje formiranje kao autora. Tu muzika ima golem značaj jer sam se umjetnički izražavao prvo kroz muziku. Tek nakon nje došlo je sve ostalo. Sad kad razmišljam o nekim osnovnim razlikama ta dva medija, čini mi se da, što se emocija tiče, muzika brže i snažnije udara, a književnost duže traje, sporije se prazni. Prema književnosti osjećam više poniznosti, jer je i moja odgovornost prema čitaocu veća, negoli je to bio slučaj dok sam stvarao muziku kao dio kolektiva.
S obzirom na okolnosti u romanu, ali i na prostoru bivše Jugoslavije, kako danas gledate na pojam domovine? Što je za Vas dom, i mijenja li se to s vremenom?
Ne znam više je su li dom i domovina administrativne kategorije ili prostori prema kojima čovjek osjeća pripadnost... Ja sam te pojmove suzio na nekoliko kvadratnih metara. Dom mi je ono mjesto na kojem s meni važnom osobom izjutra u tišini pijem kafu.
Budući da i sami pišete o “krađi snova” jedne generacije, kakvu ulogu je imala muzika, književnost, pa i umjetnost generalno, u očuvanju identiteta i otporu toj krađi?
Dovoljno da je danas mogu gledati kao generacijski kod, kao ključ za prepoznavanje normalnosti u svijetu koji je, nemojmo se lagati, potpuno lud.
Djeluje da muzika iz prošlog vijeka i dalje živi na našim prostorima i ima i mladu publiku... Kako to komentarišete i da li biste izdvojili neke pjesme ili bendove koji su za Vas soundtrack izgubljenih snova ili izgubljenog svijeta, zemlje, društva, odnosno one Jugoslavije koja više ne postoji?
Kvalitetni materijali su otporni na vremenske uticaje, sve što vrijedi opstaje i u svakoj generaciji ima onih koji dijele sklonost prema tome. Muziku slušam isto kao i moja djeca, ne provjeravam datume i godine nastanka, pa mi je sasvim normalno da u vožnji autom slušamo iste pjesme i da se uz njih osjećamo dobro. A takve muzike na našim prostorima ima dovoljno. Uvijek joj se iznova vraćam, ne zato što me na nekakav nostalgičan način vraća u mladost, već zato što je vrijeme potvrdilo njezin kvalitet.
Recimo, “Ekatarina Velika” je moj omiljeni bend već 40 godina, ali tu sam, priznajem, malko i neobjektivan, kao što se u svakoj ljubavi malo mora biti.
Dom mi je ono mjesto na kojem s meni važnom osobom izjutra u tišini pijem kafu
Kazali ste da ste bili član tri od pet najjačih riječkih bendova... Kako se sjećate tog perioda i samih nastupa, te koliko je muzika tada bila prostor slobode, izraza, identiteta, posebno u godinama koje su prethodile ratu?
Meni je muzika bila sve. I ne samo meni i ne samo muzika kao takva. Oko muzičke scene su se okupljali razni kreativni individualci i kolektivi. Kultni riječki klub “Palach” je bio mjesto gdje su se vrzmali tadašnji i budući pjesnici, pisci, slikari, glumci…, ukratko svako ko je tražio način da se umjetnički izrazi. Neki od njih su kasnije ostvarili respektabilne karijere. To vrijeme pamtim kao dobro, puno pluralizma i uvažavanja, razmjene kreativne energije, što god da si tražio; istomišljenike, nekoga s kim ćeš sarađivati ili tek malo podrške za svoj rad, znao si da ćeš to tamo i pronaći. Scena nas je oblikovala i bila prostor za učenje i nadahnuće. Sad kad to vrijeme usporedim s današnjim, ispada da smo danas zatvoreniji, sebičniji, postali smo kao društvo i konzervativniji i isključiviji, što je paradoksalno s obzirom na to da je zajednica prije prelaska u demokratiju, slala jasne signale kako teži slobodnoj misli.
Koliko je danas povezan kulturni prostor govornog područja bivše Jugoslavije, a koliko podijeljen onaj politički?
Pa koliko god je povezan razumom, mudrošću i željom za bliskošću s nama sličnima, toliko je podijeljen bezumnom političkom manipulacijom i tako će biti sve dok se ne stvori kritična masa onih koji su sposobni razlučivati ispravno od neispravnog. I tu uopšte ne računam na moju generaciju, kad stvari želim gledati optimistično, jedini u koje vjerujem jesu mladi ljudi rođeni u novom milenijumu.
Da li na nečemu trenutno radite?
Upravo sam pri kraju s uređivanjem romana jednom kolegi. Nakon toga bacam se na pisanje jednog dramskog teksta, a nadam se i da ću do jeseni složiti sinopsis za svoj novi roman.
Zadatak većine je da štiti manjinu
Kako su irski travellersi dospjeli u knjigu, a onda je i obogatili? Koliko je taj segment zahtijevao posvećenosti i istraživanja?
Boraveći u Irskoj imao sam priliku da se upoznam s njihovom zajednicom, možda ne onoliko koliko sam želio, ali svakako više nego sam u početku mislio, no imao sam sreću zadobiti dovoljno povjerenja nekih članova njihove zajednice i doznati većinu stvari o njihovom načinu života. Riječ je o jako zatvorenoj grupi ljudi koji baštine lutalački način života, a meni su male zajednice koje pokušavaju opstati u dominamičnom okruženju u sociološkom smislu uvijek zanimljive. Mišljenja sam kako je zadatak većine da štiti manjinu, da se većina uvijek treba postaviti tako da se manjina uz nju osjeća dobro i pritom mislim na bilo koju većinu i na bilo koju manjinu na koje se društvo dijeli; rodno, polno, rasno, etnički, nacionalno, vjerski, ekonomski, jezično... Travelleri imaju svoju kulturu i jezik, a kako se pojavljuju kao likovi u mom romanu, jedan od većih zadataka pri pisanju bio je upoznavanje sa svime što oni vide kao svoju identifikacijsku odrednicu s posebnim naglaskom na njihov jezik koji je nastao kriptovanjem raznih jezika i narečja.
Meni je muzika bila sve. I ne samo meni i ne samo muzika kao takva. Oko muzičke scene su se okupljali razni kreativni individualci i kolektivi. Kultni riječki klub "Palach" je bio mjesto gdje su se vrzmali tadašnji i budući pjesnici, pisci, slikari, glumci…, ukratko svako ko je tražio način da se umjetnički izrazi... To vrijeme pamtim kao dobro, puno pluralizma i uvažavanja, razmjene kreativne energije, što god da si tražio; istomišljenike, nekoga s kim ćeš sarađivati ili tek malo podrške za svoj rad, znao si da ćeš to tamo i pronaći. Scena nas je oblikovala i bila prostor za učenje i nadahnuće
Svi moji likovi su djelimično ja
Kratka, uzbudljiva poglavlja i filmski stil pripovijedanja čine “Visoke trave” dinamičnim. Sa druge strane, tu su i opisi, često dugi i detaljni koji doprinose atmosferi... Šta Vas je vodilo u tom procesu, posebno pri oblikovanju narativa?
Prvi dio romana tematizuje odrastanje i bezbrižnost, zato sam stilski opustio pisanje, dajući si na volju slikati prizore, naglašavati poglavlja lirskim elementima, dok je drugi dio romana “odrastao”, ozbiljniji, dinamičniji i prema kraju se ubrzava sve do frenetičnog, gotovo naglog završetka, a to se savršeno uklapa i u odnose mojih likova koji su u formativnim godinama prisniji, a u odrasloj dobi odnos im je gotovo cijelo vrijeme na rubu eskalacije...
Vaš stil pisanja se često opisuje kao emotivan i introspektivan. Kako pristupate oblikovanju unutarnjih monologa i emocionalnih stanja likova a koji se, vjerovatno, često vode i u svima nama?
Svi moji likovi su djelimično ja, i pritom ne mislim samo na biografsku, iskustvenu komponentu već i na brojne stavove, ali i polemike koje vodim sam sa sobom što znači da se moji likovi muče s istim pitanjima na koja i sam tražim odgovore. Kreiranju likova pristupam izuzetno pedantno i oprezno, dobro pazim da ih negdje ne pokliznem, a kako se uvijek bavim modernim temama, čini se da je čitaocima lako prepoznati ih i zbližiti se s njima.
Bonus video:
